Odgovorno komuniciranje znanosti

Oprojekt je popularizacije znanosti, promicanja deliberativne građanske kulture i kritičkog mišljenja koji provode i organiziraju udruga Kulturni front, Amadria park hoteli i Filozofski fakultet u Rijeci. U sklopu tog projekta 16. veljače održano je izlaganje Znanje ili slijepo vjerovanje u znanost.

Predavanje se fokusiralo na pitanje koliko smo onoga što „znamo“ sposobni sami izravno sagledati, provjeriti i kritički analizirati, a koliko toga „slijepo“ vjerujemo određenim autoritetima? Usprkos idealu osobnog kognitivnog i spoznajnog razvoja, osobnog uključivanja u istraživanje i poticanja izravnog uvida i propitivanja, u većini stvari iznimno važnih za naše osobne živote i javne rasprave u društvima u kojima živimo (npr. utjecaj klimatskih promjena, učinci određenih lijekova i cjepiva, posljedice uporabe genetski modificiranih organizama) činjenične tvrdnje u podlozi rasprave na razini su složenosti koja bi zahtijevala ne samo godine nego i dobar dio života posvećena specifičnoj materiji da bismo sami donijeli informiranu i utemeljenu prosudbu. Stoga smo osuđeni na „slijepo“ vjerovanje onima koji znaju najviše o specifičnoj materiji, što su u tipičnom slučaju znanstvenici ili drugi stručnjaci. Vjerovanje je ovdje „slijepo“ u smislu da nemamo nikakav neovisan ni izravan uvid u tvrdnje onih koji se predstavljaju kao stručnjaci – kada bi to bilo moguće, i sami bismo znali dovoljno da stručnjake i ne trebamo.

Ključno je da se proces proširivanja i nadogradnje znanja koncipira kao društveni (a ne individualni) proces u kojem postoji određena podjela rada. U filozofskoj literaturi možemo pronaći mišljenja o tome zašto smo opravdani u poklanjanju barem inicijalnog „slijepog“ povjerenja znanosti, ali isto tako zašto postoje drugi mehanizmi kojima se možemo poslužiti kako bi to povjerenje bilo manje „slijepo“. Čak i onda kada sami nismo u mogućnosti dovoljno istražiti materiju u pitanju, imamo na raspolaganju alate da procijenimo tri ključna elementa kod onih za koje se pitamo trebamo li im vjerovati: kriterije procjene stručnosti, kriterije procjene integriteta i kriterije procjene spoznajne odgovornosti.

Tako primjerice, kada susretnemo skepticizam prema znanosti (kao npr. u slučaju epidemije COVID-19 i uporabe cjepiva), rijetko kada susrećemo skepticizam prema tome da znanstvenici ne vladaju materijom (kriterij procjene stručnosti), već se uglavnom kritike temelje na dovođenju integriteta znanstvenika u pitanje. U skladu s tim, na predavanju su prikazani slučajevi iz epidemije COVID-19 i slučajevi gdje način na koji su znanstvenici i stručnjaci komunicirali nije doprinio općem povjerenju u znanost. To se ponajprije odnosi na nedostatno doživljavanje znanosti kao stalno otvorena procesa koji nema kraja ni apsolutno sigurno točna zaključka (poticanje razmišljanja u vjerojatnostima), te potrebu za boljim preciziranjem domene stručnosti – stručnjacima i znanstvenicima možemo vjerovati samo u vrlo točno određenu području u kojem su oni istinski stručni, a ne nužno u širim ili općim društvenim pitanjima.

Prvo, ključno je da pružanje povjerenja koncipiramo kao vještinu, nešto u čemu možemo biti bolji ili gori, kao i u bilo kojoj drugoj vještini. Tu vještinu onda možemo i trebamo stalno unapređivati i razvijati, primjerice u obrazovnom sustavu. Drugo, znanstvenici i ostali stručnjaci imaju posebnu vrstu etičke odgovornosti. Uz integritet i iskrenost, prisutan je i imperativ komuniciranja prema javnosti na način koji jača povjerenje javnosti u znanost, dok istodobno služi kao korektiv kada znanstvene institucije i pojedinci ne funkcioniraju u skladu s najvišim standardima odgovornosti. Treće, proces prepoznavanja relevantnih stručnjaka i pridavanja povjerenja može biti (i često jest) snažno iskrivljen političko-ideološkim mehanizmima koji nas čine znatno otvorenijima da vjerujemo onima s kojima dijelimo određeni sociopolitički identitet. To je iznimno važno pitanje koje samo po sebi zaslužuje posebnu razradu i reakciju.