O perspektivama psa i prolaznika

Izvedena u splitskom Gradskom kazalištu lutaka, predstava Nije pas beštija prema Pasjim noveletama Miljenka Smoje simbolično je zaokružila stotu godišnjicu Smojina rođenja, koja je obilježena nekolicinom kazališnih uprizorenja posvećenih opusu najpoznatijega kroničara Splita.

Predstava nudi perspektivu prolaznika koji se približio tlu i fokusirao na psa / Snimila Jelena Popić

Predstava koja je, očekivano, razgalila splitsku publiku, najavljena je kao uprizorenje fokusirano na Smojina psa Šarka, njegova kumpanja koji je, zahvaljujući Smojinu pisanju, nadživio svoj (uvijek prekratak) pseći vijek.  Iako se u uvodnom tekstu navodi da je četveronožni Šarko Smoji bio „lajtmotiv za alegorijsku perspektivu“ u pismu, ta se informacija u osvrtima, kritikama i komentarima pretvorila u pisanje o predstavi koja u potpunosti prati pseću perspektivu, ističući podatak da gledatelj ljudske likove u predstavi ne vidi u njihovoj cjelini; oni su uglavnom svedeni na prikaz donjih ekstremiteta, skriveni iza spuštenoga crnog paravana. Ipak, ono što nas dočeka kao zgodna dosjetka na početku predstave tijekom njezina trajanja gubi na snazi i poprima obilježje vizualnog zasićenja. Štoviše, ustrajavanje na takvoj vizuri (suženom kadru) otvara i dodatno pitanje o psećoj perspektivi. Gledatelj, naime, ni u jednom trenutku ne doživljava svijet kroz Šarkove oči, već isključivo kroz njegove (Smojine) riječi. Pas vidi lice svojeg čovjeka, pas prepoznaje lice svog čovjeka, pas se raduje licu svog čovjeka; uvjerena sam da će to potvrditi svatko tko je u određenoj dobi svoj život odlučio podijeliti s četveronožnim suputnikom. Perspektiva koju nam nudi predstava Nije pas beštija perspektiva je prolaznika koji se približio tlu i fokusirao se na psa, oduzevši metaforičku glavnu ulogu ljudima u ljudskom svijetu. Ona nam preusmjerava pažnju na psa, ali nam vizualno ne govori ništa o njegovoj perspektivi.

Glumački ansambl splitskoga GKL-a već godinama letvicu glumačkih ostvarenja drži na visokoj razini; njihova zaigranost u izvedbi, snažne individualnosti i oživljavanje lutaka na sceni zaista su (nažalost) rijetko viđena pojava u sve siromašnijem kazališnom svijetu Splita. U tom smislu, ansambl ni ovog puta nije zakazao; Alin Antunović, Andrea Majica, Ivan Medić, Branimir Rakić i Sanja Vidan izvrsno su, vješto i uigrano odradili svoj dio posla, oslonjeni uglavnom samo na glas. Ipak, u ograničenom scenskom pokretu (osim Smoje kojemu ponekad vidimo ruke u kadru, svi su ljudski likovi svedeni na prikaz nogu), predstava na trenutke zalazi u karikaturizaciju i stereotipizaciju (savjetnica za scenski pokret Anja Ostojić).

Najdojmljivije su u predstavi lutke Šarka i kujice Pupe (Vesna Balabanić), koje su u rukama animatora napokon ponudile nešto izvorno pseće, lišeno Smojinih komentara, društveno-političkih okolnosti i svega onog što u sebi nosi karakteristiku „ljudskog“.

Grandiozna lutka Šarka, koju animira čak petero animatora, otkriva se kao očit višak u predstavi i dokaz da čak i kod „sigurnih“ autora i tema (a Smoje je danas svakako takav), autorski tim nije mogao odoljeti pokušaju hvatanja i onih najtvrđih u publici. Predstava takvim emotivnim zaokretom i metafizičkom intervencijom odskače i vizualno, ali i sadržajno od onoga što smo dotad gledali. Smoje u predstavi čvrsto stoji objema nogama na tlu, i doslovno i metaforički, ne uzda se u život nakon smrti niti ga on zabrinjava. Ne mogu se ne zapitati, kakav bi komentar Miljenko imao na ovakav kraj?