O malim stvarima

Evo jedne pjesnikinje koja je vlastitom (hinjenom?) nedoumicom o tome kako bi klasificirala svoju novu proznu knjigu naslovljenu Teška ljeta snažno upregnula svoje čitatelje, a bogme i nas kritičarsku svitu u odgonetanje je li tu riječ o romanu, i ako jest, koja bi mu žanrovska oznaka najbolje pristajala. Nešto upućeniji ljubitelji lijepe književnosti znaju da su u opsežnom stvaralačkom opusu Božice Jelušić (1951), koji nastaje već pola stoljeća i obuhvaća šezdesetak knjiga, otprilike polovica zbirke pjesama za djecu i odrasle. Ostali dio opusa čine knjige u kojima su objavljeni tekstovi koji pripadaju proznim književnim vrstama – jedan roman (Čišćenje globusa, 2012), zatim putopisi, eseji, kritike, dnevnički zapisi – te nekim drugim područjima kojima se autorica bavila kao što su likovne monografije i novinske kolumne.

Teška ljeta pisana su od 2019. do 2022. godine, a autorica želi da to bude „običan ali punokrvan tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu“; nekoliko desetaka stranica dalje kaže da više ne zna je li to „zaista roman, krnji dnevnik ili rastrgano tkivo neke slabašne, nedovršene proze“, a potom „valjda ću sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman“ (jer da joj se njezin vlastiti život čini „nedovoljnim za jedan solidan roman“). Negdje pri kraju knjige, u razgovoru s prijateljicom, ponavlja da ne zna je li to što piše roman, da možda samo zapisuje, da ne zaboravi; možda su ti zapisi nešto biografsko, „nema lica, nema radnje i nema dijaloga“. A na prijateljičino pitanje govori li roman o nečemu, stiže objašnjenje: „Da, naravno, o meni. O malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu.“ Dodaje da je u početku pisanja mislila kako joj treba netko ili nešto, osoba ili zadatak, da se ne uguši u vrelini ljeta, da se oslobodi straha od starenja i da u to, vjerojatno posljednje desetljeće života, uđe s nekim osiguranjem ili zalihom.

Izd. Beletra, Zagreb, 2023.

Različite odgovore na pitanje o tome kakvu vrstu proze piše Božica Jelušić nude nam pogovori njezinoj knjizi čak četiriju autorica: Božica Brkan u Teškim ljetima ne vidi roman, a ističe esejističke zapise iz pjesnikinjine prošlosti, „fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti“; Lada Žigo Španić drži da je ova proza roman-esej pisan u cjelini kao monolog; Nives Franić smatra da je Jelušićkin tekst teško nazvati romanom, jer „prije svega je riječ o hibridnoj formi temeljno esejističke vokacije“, a označava ga još kao autofikciju i „svojevrsni (uvjetno rečeno) svjetonazorski bildungsroman“; za urednicu knjige Sandru Pocrnić Mlakar Teška ljeta su autobiografski roman, a spominje i termin romansirana autobiografija. To odgonetanje vrsno-žanrovskih okvira ove proze, uzmemo li u obzir i neke od objavljenih kritika ili prigodnih članaka u medijima, čini doista pozamašnu lepezu rješenja. Tako npr. Mirko Božić drži da je tekst najbliže memoarskoj prozi i možemo ga čitati kao „podugačak dnevnički zapis, monolog o iskustvu i nuspojavama starenja“ (podsjetimo da se memoari, uz dnevnik, smatraju posebnom vrstom autobiografije). Denis Derk smatra da je posrijedi autobiografski roman, „pravo malo remek-djelo zavičajne i osobne književnosti“, a Ivica Buljan da je riječ o „romanu o starosti“ i autobiografskoj knjizi.

E sad, ako nakon svih ovdje spomenutih „čitanja“ teksta Božice Jelušić priupitate i mene što o tome mislim, red je da i ja kažem koju. Najprije ću reći da se slažem s mišljenjem da se tekst Teških ljeta ne uklapa u formu romana, koliko god ta književna vrsta danas bila fluidna. Tome moram odmah dodati – za one koji bi pomislili da se time oduzima nešto vrijednosti autoričina teksta: ne oduzima mu se ništa, jer je riječ o formalnom, a ne vrijednosnom pitanju. Neću uvesti nikakvu novu žanrovsku odrednicu, poslužit ću se kompilacijom; nije teško uočiti da se neki termini ponavljaju i da su elementi pojedinih žanrova – memoarske proze, dnevničkih zapisa, (auto)biografizma, putopisa, esejističkog diskursa i dr. – prisutniji, naglašeniji i važniji od elemenata nekih drugih žanrova. Posrijedi je, dakle, hibridni tekst, čiji je integrativni element tema o starosti, a autobiografizam ga povezuju s ranije objavljenom autoričinom prozom Odustajanje od biografije (Forum 1–3/2011) i njegovom nešto skraćenom inačicom tiskanom u zborniku Iz prve ruke Vinka Brešića (2014) te knjigom Život kao knjiga (2014).

Naslov proznog teksta Božice Jelušić valja shvatiti (bar) dvojako: jedan se tiče svih nas i cilja na poremećaj ravnoteže na našem planetu te na velike klimatske promjene; drugi se odnosi na protagonisticu, njezinu kasnu životnu dob i teškoće koje stižu s njom. „Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti.“ Perspektiva se mijenja, pogled na život koji živi i na onaj koji je ostao u sjećanju – na svoj provincijski gradić, na seosko djetinjstvo i školovanje, na studij, na književne izazove, na susrete, druženja i prijateljstva s umjetnicima, na ljubavne sastanke i rastanke – dobiva drukčije boje, zvukove i oblike. U Teškim ljetima razmišlja se i o malim stvarima i o posljednjim pitanjima: „Jer što je život, što je literatura po sebi, ako ne spoj banalnog i uzvišenog: red bureka, red soneta, ribanje i ridanje, oblačenje i skidanje, to neprestano traganje za izgubljenim ružičastim naočalama iz mladosti (…)“. Pa i kad se ne slažete uvijek s nekim razmišljanjima protagonistice, uvijek je to individualizirano.