Novo čitanje Matoša

Ako samo površno prelistamo Českovu monografiju o Matošu, lako ćemo već na prvi pogled uočiti da je posrijedi knjiga obilja na svim razinama. Odmah će nam upasti u oči uporaba različitih grafičkih znakova i različitih tipova pisma, odnosno fontova. Recimo na skoro svakoj stranici brojne su riječi boldane, tj. masno otisnute, neke su pisane verzalom, neke kurzivom. Vidjet ćemo da je svaka analizirana Matoševa pjesma ujedno akcentuirana, vidjet ćemo versifikacijske analize, metričko-ritmičke oznake, različite tablice, dijagrame, strelice, vizualne intervencije, horizontalne i vertikalne linije, znakove za zbrajanje i oduzimanje. Tome treba pribrojiti i vrlo osobit, apartan metajezik koji se ponekad posve odmiče od tradicijski ustrojenih kodova. Treba spomenuti, primjerice, termine kao što su: „lirska DNK zavojnica“, „monistički mikroontologem“ (izravni i neizravni), „konceptualna diskontinuitetna poetika“, „lirikemi“, „impersonalni metasubjekt“ i sl.

Knjigu su objavili Durieux i Matica hrvatska

Sve to govori u prilog tezi da je pred nama neobična knjiga, vrlo ambiciozna, pedantna, detaljna i fokusirana. Davno nismo dobili knjigu o pjesništvu koja kao da želi ući pod kožu pjesnika i njegova lirskog rukopisa.

Matoševa metafizička
galaksija

Ova je knjiga nastala nakon Českova sustavnog bavljenja poezijom Silvija Strahimira Kranjčevića, što je rezultiralo posve novim čitanjima i interpretacijama u važnim monografijama (Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva, 2001. i Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije, 2015). Sada se autor uputio u novu, podjednako intrigantnu, ali donekle i rizičnu znanstvenu avanturu. Ovoga puta predmet je njegova zanimanja još jedna hrvatska – kako ju je on nazvao – „metafizička galaksija“, a to je pjesništvo, pretežito sonetna praksa, Antuna Gustava Matoša.

Neposredni je povod nastanka nove Českove studije prigodničarski: knjiga je objavljena o 150. obljetnici Matoševa rođenja (pjesnik je rođen u Tovarniku 13. lipnja 1873). No u minuciozno provedenim analizama, pogotovo u njihovu dubinskom sloju, naslućuje se mnogo važniji autorov motiv, a to je revalorizacija donekle petrificirana statusa Matoševa pjesništva u kontekstu lirike hrvatske moderne. Zbog toga knjiga ima i polemički naboj, eksplicitni i implicitni. Ovdje se nude drukčija čitanja od onih interpreta koji su stvorili Matoševu sliku kakvu znamo iz naše književne kritike i historiografije, a ona je stvorena u dugoj tradicijskoj liniji kojoj su uporišne točke Barac, Frangeš, Kaštelan i Jelčić.

Poetička podloga i misao vodilja u dosadašnjim tumačenjima Matoševe lirike uglavnom se svodila na paradoksalnu konstataciju: AGM (magični trigram hrvatske književnosti!) doduše jest inicijator i, u smislu estetskih dosega, apsolutni prvak hrvatske moderne, ali njegovo je stvaralaštvo, a osobito lirska/sonetna dionica, nastalo pod izravnim utjecajem francuskih modernista, na prvom mjestu Baudelairea, a potom i Verlainea. To se argumentiralo i biografskim činjenicama, tj. Matoševim gotovo četrnaestogodišnjim izbivanjem iz Hrvatske, pri čemu je pet pariških godina bilo, prema mišljenju brojnih tumača, presudno za formiranje njegove estetike i poetike. Tim uvriježenim književnopovijesnim mišljenjima Česko suprotstavlja dvije teze, koje potom razvija i elaborira kroz cijelu knjigu: 1) Matošev metafizički subjekt funkcionalno je povezan s njegovom idealističkom estetikom; i 2) Matoš je i pjesnik i glazbenik; on ne piše nego sklada pjesme.

Autentični hrvatski modernizam

Iz tih premisa slijede i konkretne posljedice, a one potiru teze o Matošu kao sljedbeniku francuskih modernista/simbolista. Raščlanjujući pojedine kanonske sonete (Utjeha kose, Jesenje veče, 1909, Srodnost i dr.), Česko pokazuje da je u kreiranju „vlastitoga soneta“ za Matoša bila presudna ponajprije hrvatska poetska tradicija, ali jednako tako i melodičnost hrvatskoga jezika upravo kao zapreka utjecajima francuskih uzora. Ipak, presudan je čimbenik za Matoša stjecaj sretnih okolnosti kada svoju profesionalnu, obiteljski baštinjenu sklonost glazbi nadomješta – kako to Česko formulira – „skladbom stihovlja“.

Matoš je počeo objavljivati pjesme relativno kasno, kad je navršio 33 godine. Njegova prva pjesma, sonet Utjeha kose, tiskana je tek 1906. godine. Poznato je da je Matoš bio školovani violončelist: učio je violončelo u Hrvatskom glazbenom zavodu i neko se vrijeme uzdržavao sviranjem. Imao je nevjerojatan osjećaj za zvukovne i ritmičke senzacije. Zbog invalidnosti desne ruke morao je od 1905. prestati svirati, ali je smisao za glazbu prenio u pjesništvo. Taj sudbinski prijelaz sam Matoš opisuje 1913. u nedovršenoj autobiografiji, pisanoj u trećem licu, ovako: „Počeo je kasno pisati pjesme, naročito sonete, kada je zbog forsiranog rada dobio u Beogradu grč od pisanja pa je morao pisati ljevicom i odreći se sviranja zbog te bolesti (Schreibkrampf), pa tako stihovima zadovoljava svoje muzikalne potrebe.“

U jednom pismu (1906) Branku Vodniku, uredniku Savremenika, Matoš svoje pjesničko stvaranje opisuje kao „tegoban posao“ jer, kako kaže, traži harmonijske muzikalne efekte te stoga mora „mjeriti svaku riječ“. Svoje stihovne tvorbe nazivao je „etidama“ napominjući da su njegove pjesme pisane „ušima i za dobre uši“. Bio je opsesivno zaokupljen eufonijom, melodioznošću glasova, pa se za Matoša zaista može reći da je pjesnik-glazbenik i da je njegovao kult forme. Kad su mu jednom prilikom u Hrvatskoj smotri objavili pjesmu (19. svibnja 1907) s nekoliko sitnih pogrešaka, Matoš je bio očajan pa piše  Milanu Ogrizoviću: „Ali te pogrješke u prozi ne bi me toliko jedile. Sonet je vrsta gdje apsolutno ne smije biti pogrješke, jer najmanji lapsus kvari harmoniju cjeline, a u mom sonetu nalazim na svoj užas  dvije pogrješke.“

Kako bi dokazao Matoševu stilsku perfekciju, Česko je sve obrađene pjesme akcentuirao, na nekim mjestima nažalost neprecizno, dodavši pripadnu prozodiju i glazbene izraze za ritam (tempo troppo retardando, tempo staccato, troppo adagio…). Uz to je pri analizi svakog stiha isticao visoke ili svijetle i duboke ili tamne vokale i sonante, uz šumne i praskave konsonante, iskazavši njihov omjer i brojnost na kraju svakoga stiha, a onda i cijele pjesme. Time je omogućen uvid u glazbene i stilske odlike, različite u svakoj obrađenoj pjesmi. U tim dijelovima autor se vraća metodologiji (lingvo)stilističke kritike koja je obilježila početke Zagrebačke teorijske škole.

S obzirom na uporno ponavljane teze u našoj kritici o presudnom utjecaju francuskih simbolista na Matoša, Antun Česko donosi usporedne tablice sonetnih rimarija u Matoševim, Baudelaireovim, Verlaineovim i Petrarkinim sonetima. Analize pokazuju da se Matoševa i Petrarkina poetika u mnogočemu podudaraju, za razliku od francuskih sonetista. Razlikuje ih i naglašena trohejska inercija kod Matoša, prema daktilskoj kod Francuza. Jedina Matoševa pjesma nastala po matrici stranoga, tj. francuskoga modernizma, jest Jesenje veče. Taj sonet karakterizira sinkretizam zvuka, ritma i boje, što podsjeća na glasovita Baudelaireova Suglasja. Za sve ostale pjesmotvore vrijedi teza iz naslova Českove knjige: Matoš je istinski pjesnički reformator u razdoblju moderne, on hrvatsku poeziju lišava stoljetne stigme europskog epigonstva i provincijskog ukusa. Njegov sonet Utjeha kose prvi je hrvatski modernistički sonet utemeljen samo na nacionalnoj, dakle hrvatskoj, metričkoj, stilogenoj i jezičnoj tradiciji.

Znanstveni izazov

Treba izdvojiti i Českove vrlo zanimljive uvide u sagledavanju unutarnje kompozicije zbirke Pjesme, jedine Matoševe zbirke tiskane za života. Radi se, naime, o konceptualnoj zbirci koju je autor, odbacivši kronološki poredak ili tematsko grupiranje, slagao spontanim nizanjem pjesama. To je jednostavno „knjiga pjesama“ u kojoj kaotični raspored, odnosno nedostatak unutrašnje kompozicije, korespondira s pjesnikovim doživljajem kaotične stvarnosti.

U argumentaciji svojih teza autor se posebno zadržava na složenom pitanju tekstualnoga subjekta u lirici. Naime, za razliku od pripovjedne književnosti, od romana ili novele, gdje su djela koncipirana dominantno iluzionistički ili antiiluzionistički, lirski tekstovi često ne pokazuju takvo jasno odvajanje tekstnih funkcija. Kod nas imamo raširenu pojavu da se u pjesničkim analizama, bez opreza, izjednačavao empirijski autor s tekstualnim subjektom, osobito kada je posljednji bio artikuliran u prvom licu jednine. Lirsko ja shvaćano je kao neposredan izraz autorove svijesti, kao čista ispovjedna gesta. No lirsko ja nikada, baš nikada, nije posve identično s autorom pjesme.

Ne obazirući se na brojne strane studije o tom problemu, Antun Česko nudi svoje rješenje problematike tekstualnog subjekta inzistirajući na razlici između autorskoga i metafizičkog subjekta. Metafizički je subjekt transcendirani autorski subjekt i bitna kategorija Matoševe idealističke poetike. Ova knjiga pruža uvid u pojavnosti Matoševih metasubjektnih transformacija i prati ih u njihovoj izravnoj uvjetovanosti o itineraru njegovih životnih situacija. Tim istraživanjima autor knjige ulazi u posve novo, vrlo slabo istraženo teorijsko polje. Upravo bi Českove raščlambe poetičkih mijena/metamorfoza metafizičkoga subjekta mogle biti stimulativne i inspirativne za buduće analize Matoševa pjesništva. U tom je smislu ova knjiga i svojevrsni znanstveni i interpretativni izazov.