Nedorečenost glumačkih nesigurnosti

Nevesele oči klauna naslov je knjige eseja, portreta i razgovora hrvatskog klasika Ranka Marinkovića. U knjizi Marinković prikazuje kazalište kao prostor igre, u kojem je sve moguće, a slučaj je nemoguće ukinuti. Autori Predstave koju želimo gledati kao da su se pokušali voditi tim principima u Predstavi koju želimo gledati, premijerno izvedenoj u Crnom mačku u zagrebačkoj Mesničkoj, točnije njegovu klupskom prostoru u podrumu sama lokala. Dvoje glumaca, Melody Martišković i Fabijan Komljenović pred publikom, u neobičnoj prisnosti koju podrumski prostor nameće, nastupaju obilježeni teškom šminkom sjetnih, bijelih klaunova, francuskih pierrota. Njihove točke započinju tipičnim zbijanjem šala u interakciji s publikom. Poznati su to i kanonizirani izvedbeni registri, koji, ako se žele izvesti uvjerljivo, zahtijevaju iznimnu glumačku preciznost.

Klaunovi u izvedbi Martišković i Komljenovića izgubljene su figure / Snimio Filip Milković

Poput dobre apstrakcije, i dobra klaunerija, da bi djelovala kao scenska nespretnost i poigravanje samim sobom, mora biti maksimalno promišljena i dorađena. Toga je, barem na premijeri, uvelike nedostajalo. Martišković i Komljenović poigravaju se, no njihovo poigravanje kao da se ne može odlučiti želi li odvesti nekamo dramsku radnju ili ne. Ne pomaže mnogo ni upletanje intertekstualnih referencija, u čemu je dominantno obilno korištenje citata iz Fragmenata ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa. Ti citati, istovremeno jednostavni i složeni, a svakako višeznačni, ostaju bez pravog uporišta i razloga uvođenja u klaunske točke.

Kako napreduje, predstava postaje i sve više repetitivna, ponavljaju se isti klaunski gegovi uz minimalne varijacije. Raste osjećaj kako njihov humor ne vodi nikamo, a silno bi želio nekamo odvesti, pridati si značenje propitivanja. Dojam je da mu ta željena karakteristika ne uspijeva te se izvedba zaključuje u nedorečenosti. Klaunovi u izvedbi Martiškovićeve i Komljenovića izgubljene su figure, nije sigurno žele li poći putem prepuštanja publike zabavi i smijehu njihovim nesavršenostima, ili žele te nesavršenosti propitati. Naslućuje se kako je odgovor potonji, no to im ne uspijeva. Istovremeno to naslućivanje ne omogućava klauneriji da se potpuno razigra, liši ograda i pokušaja upisivanja značenja i (auto)referencijalnosti.

Ono što se tijekom većeg dijela predstave naslućivalo u nekoliko se završnih prizora potvrđuje i razotkriva. Klaunovi su, dakako, bili samo maske, svojevrsne metonimije glumstvenosti. Predstava koju želimo gledati zapravo je krik o uvjetima života u kazalištu koje njezini autori stvaraju i žive. Martišković i Komljenović u jednom trenutku sjedaju na visoke stolce i započinju niz udaranja u vlastite obraze, istovremeno nabrajajući sve tipske situacije s kojima se susreće prekarni radnik, glumac na nezavisnoj sceni bez stalna posla i bez izvjesne budućnosti, što nužno vodi u emotivnu i psihičku krhkost. Uskoro ta scena završava, a smjenjuje ju prizor u kojem izvođači na sebe navlače niz bijelih maski bez lica te počinju nabrajati imena glumica, „legendi“ hrvatskog teatra (Nina Vavra, Marija Ružička-Strozzi, Bela Krleža...), citirajući pojedine odgovore iz njihovih „životnih“ intervjua. Istovremeno sa sebe postupno skidaju sve maske koje su nedavno stavili, ostajući tako simbolički ogoljeni pred publikom. Makar retorična i pomalo melodramatična, ta su dva posljednja prizora snažna i jasna, bolna i osvješćujuća te pokazuju u kojem je smjeru Predstava koju želimo gledati mogla poći da bi se stvarno željela ne samo gledati nego i pamtiti.