Naivnost putovanja kroz vrijeme

Putovanje kroz vrijeme prastara je maštarija. Valjda je svatko barem jednom u životu, a mnogi i češće, poželio otputovati u prošlost ili budućnost. Naravno, u stvarnosti to su imaginarne brige, jer vremenski stroj još nije izumljen. Kazalište, ipak, kao mjesto na kojem je moguće i ono što je izvan njega nemoguće, gotovo svakodnevno pruža tu iluziju. Gledatelji nje najčešće nisu svjesni, već ju podrazumijevaju, no ponekad se ona nađe i kao provodni motiv, kao u predstavi Bornin vremeplov zagrebačkoga Gradskog kazališta Žar ptica.

Nastala prema prozi Krešimira Butkovića, predstava je osovljena oko dječaka Borne, kojemu je preminuo otac. Zvao se Tomislav, a njegov je brat, čovjek srednjih godina koji se kreće s pomoću invalidskih kolica, narator. Borna je smislio, u osnovi, vrlo jednostavan plan. Mora izumiti (to će ići teže) ili pronaći (što uspijeva već uz pomoć malo guglanja) vremenski stroj, koji će ga odvesti u proteklu novogodišnju noć, gdje će posljednji put zagrliti oca. U naumu mu se priključuje prijateljica Nika. Uz pomoć Profesora koji im stavlja na raspolaganje svoj vremenski stroj, Borna i Nika, u simpatično oblikovanu prizoru vrtnje na vrtuljku, odvrte vrijeme, ali ne u željeno doba, već u osamdesete, doba očeva djetinjstva. Tamo prvo susreću djevojčicu Magdalenu, koja ih odvodi u kvart u kojem živi Bornin tata i drugi živopisni likovi. S njima proživljavaju koješta. Borna je stalno u prilici da se „razotkrije“, pokaže kako ne pripada vremenu u koje je stigao, dok Nika spretno pokušava izbjeći njihovo „razotkrivanje“, što, dakako, dovodi do niza humornih situacija. Moraju paziti i da u prošlosti štogod ne promijene, ostati neutralni promatrači i sudionici. Pokvari im se vremenski stroj, a kako bi skupili novac za otkup baterije nužne za njegov popravak, koju je ukrao razbojnik Boca, organiziraju predstavu, što otvara prostor za pomalo naivno, no korektno izveden teatar u teatru. Na kraju, vremenski stroj uspijevaju popraviti unatoč brojnim obratima i vratiti se u sadašnjost.

Uz pomoć Profesora koji im stavlja na raspolaganje svoj vremenski stroj Borna i Nika vraćaju se u osamdesete / Snimila Mare Milin

Dramaturški gledano, u predstavi se uglavnom rabi gomilanje obrata i humornih situacija. Zahvaljujući dobru ritmu, održava pozornost gledatelja, iako je dio u prošlosti pomalo otegnut i bez nekih se scena moglo. Ono bez čega se sigurno moglo brojni su pomični elementi scenografije, koje su glumci osuđeni stalno premještati (scenografkinja je Vesna Režić). Iako je to dobro za dinamiku predstave i brzu izmjenu prizora, ipak s vremenom počinje opterećivati i izvođače i gledatelje. Slično je i s kostimima (kostimograf Marko Marosiuk), koji su, osobito u dionici predstave smještenoj u prošlost, prilično neprecizno stilizirani te na trenutke nije jasno zašto likovi izgledaju i ponašaju se kao da pripadaju nekom ranijem vremenu, možda šezdesetima ili početku sedamdesetih, a ne osamdesetima, kako se to sve vrijeme jasno naznačuje u tekstu.

Za tu zbrku donekle su zaslužni i glumci. Postavu predvodi Petar Atanasoski kao Borna, dječak ipak stiliziran naivno za nekoga tko se odvažio na putovanje kroz vrijeme kako bi se sreo s ocem. Njegova prijateljica Nika, koju interpretira Dunja Fajdić, druga je krajnost, racionalna djevojčica, ponekad i previše s obzirom na avanturu u kojoj se našla. Magdalena, njihova prva prijateljica iz prošlosti, u interpretaciji Vini Jurčić, ostala je nekako ukočena, u neskladu pojave i otvorenosti koju pokazuje prema neobičnim došljacima. Sudjeluju još Berislav Tomičić, Ana Marija Vrdoljak, Ante Krstulović, Matej Đurđević i Filip Sever u različitim ulogama, među kojima ima i duhovitih, karikaturalno stiliziranih minijatura (Matej Đurđević kao razbojnik Boca i starmali Albert, koji odigra ključnu ulogu u popravljanju vremenskog stroja).

Bornin vremeplov pripada u onu skupinu predstava koje od gledatelja  traže da povjeruju u kazališnu iluziju. Problem je, međutim, što u viđenom i nema baš dovoljno prostora da se toj iluziji zainteresirani gledatelj zaista prepusti. Sve je nekako naivno stilizirano, u priču u kojoj jedno guglanje vodi do Profesora koji će tek tako prepustiti djeci svoj vremenski stroj, a onda će ih taj stroj odvesti četrdesetak godina u prošlost, gdje će ih svi objeručke dočekati. Možda bi se to i moglo lakše prihvatiti da je naivnost zaigrala na neku varijantu simbolizma, no do toga Bornin vremeplov nije stigao. Umjesto toga, zastao je na zabavnoj, za praćenje laganoj, no naivnoj predstavi.