Mogućnost zla

Shirley Jackson rođena je 1916. u San Franciscu. Američka spisateljica ostala je upamćena upravo po pripovijetkama u kojima je s vještom ironijom razotkrivala skrivene i mračne strane ljudske prirode. Godine 1948. objavila je pripovijetku Lutrija u kojoj opisuje proces obrednoga kamenovanja na američkom selu. U vrijeme svog objavljivanja ta je pripovijetka podigla veliku buru i izazvala kontroverzne reakcije javnosti.

Godine 1959. objavila je roman The Haunting of Hill House (Prokletstvo Kuće Hill), po čijem je predlošku poslije snimljen i film. Svojim opusom Shirley Jackson utjecala je na spisatelje poput Neila Gaimana i Stephena Kinga. Umrla je 1965, u četrdeset i osmoj godini.

 -*-

Gospođica Adela Strangeworth sitnim je ljupkim koracima hodala glavnom ulicom na putu prema trgovini mješovitom robom. Sunce je sjalo, a zrak je bio svjež i čist nakon noćašnje obilne kiše pa se sve u gradiću gospođice Strangeworth činilo oprano i blistavo.

Poznavala je sve i svakoga u gradu, dakako, i rado je pripovijedala strancima, turistima koji su ponekad prolazili pored njezine kuće i zastajali očarani njezinim ružama – kako u svom dugom životu ni jednom nije izbivala iz grada duže od jednoga dana. Imala je sedamdeset i jednu godinu i katkad bi se zatekla u razmišljanju da je grad njezin, da joj pripada.

Ilustracija generirana pomoću UI  / izvor Canva

„Moj je djed sagradio prvu kuću u Ulici Pleasant“, rekla bi i udivljeno razrogačila plave oči. „Evo ovu ovdje, baš ovu. Moja je obitelj u njoj živjela više od stotinu godina. Ove je ruže posadila moja baka, a moja ih je majka njegovala, baš kao i ja. Gledala sam kako moj grad raste.“

Gospođica Strangeworth nikad nikome nije darovala ni jednu jedinu ružu iz svoga vrta, premda su je turisti često molili za to. Ovim je ružama mjesto u Ulici Pleasant, mislila je, pa joj je bila mrska i sama pomisao da bi ih tko mogao uzeti i odnijeti u nepoznate gradove, u tuđe ulice.

Kad bi u ljetno jutro krenula glavnom ulicom, valjalo joj se svaki čas zaustavljati te pozdravljati jedne, a druge pak pitati za zdravlje. A jutros, kad je ušla u dućan, nekoliko se osoba okrene od polica i tezga, mahnu joj ili požele dobro jutro.

„Dobro jutro i vama, gospodine Lewis“, reče gđica Strangeworth.

Obitelj Lewis živjela je u gradu gotovo isto tako dugo kao i Strangeworthovi; ali je gospođica Strangeworth mladoga Tommyja Lewisa prestala nazivati Tommy onoga dana kad je završio školu i zaposlio se u prodavaonici mješovitom robom, te ga počela oslovljavati s „gospodine Lewis“.

„Dobro jutro“, odzdravi g. Lewis i uljudno doda: „Divno vrijeme.“

„Ma, predivno“, reče gđica Strangeworth. „Dajte mi, molim vas, mali teleći odrezak, ali neka ne bude mastan. Jesu li ove jagode iz vrta Arthura Parkera? Uranile su ove godine.“

„Jutros ih je donio“, odvrati g. Lewis.

„Dajte mi jedne“, reče gđica Strangeworth. Učini joj se da je gospodin Lewis zabrinut. A usto i vrlo umoran. Obično je bio baš živahan. Umalo to i izusti, ali pomisli da bi takva primjedba bila odveć osobna za jednog prodavača pa samo doda: „I konzervu hrane za mačke, a i jednu rajčicu, mislim.“

G. Lewis šutke stavi namirnice na tezgu i pričeka.

„Je li to sve, gospođice Strangeworth?“

„Da, hvala vam, gospodine Lewis. Baš je lijep dan, jel’ da?“

„Bogme jest“, složi se gospodin Lewis.

Gospođica Strangeworth malko se pomakne da pripusti gđu Harper bliže tezgi. „Jutro, Adela“, reče gospođa Harper, a gospođica Strangeworth odzdravi:„Dobro jutro, Martha.“

„Ponestalo mi je šećera za preljev za tortu“, pripomene gđa Harper. Dok je otvarala novčanik, ruka joj na tren zadrhti. Gospođica Strangeworth zapita se pazi li Martha na sebe.

„Martha“, reče, „ne izgledaš dobro.“

„Ma odlično sam“, odsiječe gđa Harper, dade novac g. Lewisu, pokupi sitniš i šećer pa izađe bez riječi. Gledajući za njom, gospođica Strangeworth odmahne glavom. Martha sasvim sigurno ne izgleda dobro, pomisli.

S malom torbom punom namirnica gđica Strangeworth iziđe na blistavu svjetlost dana, pa zastane i nasmiješi se djetešcu Dona i Helen Crane. „Mladi roditelji Don i Helen Crane zaista su do ušiju zaljubljeni u svoje čedo“, pomisli gledajući djetetovu fino izvezenu kapicu i čipkom obrubljen pokrivač za kolica.

„Ova će djevojčica odrasti misleći da će joj cijeli život teći med i mlijeko“, dobaci mladoj mamici.

Helen se nasmije. „Mi i želimo da se tako osjeća“, reče. „Kao prava princeza.“

„I princezu katkad spopadnu nevolje“, suho dobaci gđica Strangeworth. „A koliko mjeseci ima Njezino Veličanstvo?“

„Šest sljedećeg četvrtka“, ushićeno će Helen Crane gledajući djetešce. „Ali nešto me ipak brine. Ne mislite li da bi trebala biti živahnija? Da bi već morala sjediti?“

„Gluposti“, odvrati gđica Strangeworth. „Svako je dijete drukčije. Neka se djeca razvijaju mnogo brže nego druga.“

„To kaže i moja mama“, nasmija se Helen Crane malko postiđena.

„Bit će da ste izludjeli Dona zbog toga što mu kći već ima šest mjeseci, a još nije proplesala?“

„Nisam mu to govorila. Ma ona je mamino najmilije, valjda se zato toliko brinem.“

„A ona se vjerojatno brine što vi stalno oblijećete oko nje“, reče gđica Strangeworth, odmahne starom glavom pa smješkajući se produži niz sunčanu ulicu. Zastane samo jednom, na časak, da popriča s knjižničarkom gđicom Chandler. Učini joj se da je gđica odsutna duhom, kao da razmišlja o čemu drugome.

„Mnogi mi ljudi u posljednje vrijeme izgledaju nekako zabrinuti“, pomisli gđica Strangeworth. Eto, jučer je Stewartova petnaestogodišnja Linda plačući trčala cijelim putem do škole i nije joj bilo stalo hoće li je tko vidjeti. Ljudi su pomislili da se možda posvađala s malim Harrisovim, ali iz škole su se, kao i uvijek, vraćali zajedno, a oboje snuždenih lica. „Valjda imaju neprilika u obitelji“, pomislili su ljudi, uzdišući nad problemima ovodobnog odgoja djece.

Stigavši nadomak kući, gđica Strangeworth osjeti opojan miris svojih ruža pa malko ubrza korak. „Miris ruža znači dom, a dom znači kuću Strangeworthovih u Ulici Pleasant“, pomisli pa kao i obično zastane pred vratima i zadovoljno pogleda kuću okruženu crvenim, ružičastim i bijelim ružama što su u bokorima rasle pokraj uskog travnjaka, dok se ruža penjačica verala uz trijem.

Tada se popne vanjskim stubištem, otključa ulazna vrata, uđe u kuhinju i odloži namirnice. Razmišljajući bi li popila čaj, odluči da neće, jer uskoro će objed. Stoga ode u svoj lijepi, svijetli dnevni boravak. Pokućstvo je u njemu blistalo, a okrugli, kačkani prostirači na podu bijahu djelo majčinih joj i bakinih ruku.

Gospođica Strangeworth priđe uskom stolu u uglu i otključa ga. Nikad nije bila sigurna kad će je spopasti želja za pisanjem pisama pa je papir držala u ladici, a stol zaključavala. Obično je rabila debeli, žućkastobijeli papir s ugraviranim zaglavljem „Kuća Strangeworth“, ali kad bi joj palo na pamet napisati nešto drukčije od običnog pisma, posegnula bi za notesom raznobojnih listića. Svi su u gradu kupovali takve ružičasto-zelene-plavo-žute notese u koje su upisivali bilješke i popis svega što im valja kupiti.

U pisaćem stolu gospođice Strangeworth bilo je i djedovo gusje pero, kao i očevo joj zlatno nalivpero. No ona je ta druga pisma uvijek pisala nezašiljenom olovkom, dječjim rukopisom, velikim slovima. Razmislivši na časak, upiše ove riječi u ružičasti listić: ZAR JOŠ NIKAD NISTE VIDJELI RETARDIRANO DIJETE? NEKI LJUDI DOISTA NE BI SMJELI IMATI DJECU, ZAR NE?

* * * *

Dužnost joj je, zar ne, upozoravati grad na zlo dokle god zlo bude hodalo svijetom, mislila je. Na svijetu ima toliko zlih ljudi, a u gradu postoji samo jedna gospođica Strangeworth. Osim toga, ona voli pisati pisma

* * * *

Bila je zadovoljna tom porukom na račun kćerkice Helen i Dona Crane. Voljela je čist posao. Kad bi pogriješila, što joj se gdjekad znalo dogoditi, gurnula bi listić u kuhinjski štednjak i smjesta ga spalila. Gospođica Strangeworth nikad nije odgađala za kasnije ono što treba odmah učiniti.

 Nakon kraćeg razmišljanja odluči napisati još jedno pisamce, možda gospođi Harper, kao dodatak pismima što ih je već bila odaslala. Sada pak odabere zeleni listić i u hipu napiše: JESI LI VEĆ DOZNALA ZAŠTO SU SE SVI SMIJALI KAD SI U ČETVRTAK OTIŠLA IZ KARTAŠKOG KLUBA? ZAR ŽENA DOISTA UVIJEK DOZNA ZADNJA?

Gospođica Strangeworth nikad se nije zamarala činjenicama, u svim je njezinim pismima bilo riječi o sumnji. Prodavaču, g. Lewisu, nikad ne bi bilo palo na pamet da mu unuk možda uzima novac iz blagajne da nije dobio jedno od njezinih pisama. Roditelji Linde Stewart nikad ne bi bili doznali za moguće zlo što ih vreba iz prikrajka da im gospođica Strangeworth nije poslala pisamce upozorenja. A gđica Strangeworth bila bi se istinski sablaznila da se ikad išta dogodilo između Linde Stewart i malog Harrisa; a dužnost joj je, zar ne, upozoravati grad na zlo dokle god zlo bude hodalo svijetom, mislila je. Na svijetu ima toliko zlih ljudi, a u gradu postoji samo jedna gospođica Strangeworth. Osim toga, ona voli pisati pisma.

Ružičastu je omotnicu naslovila na Dona Cranea. Onu drugu, zelenu, na gospođu Harper. Tada joj sine pa dohvati plavi papirić i napiše: S LIJEČNICIMA NIKAD NISI NA ČISTU. ZAPAMTI DA SU I ONI SAMO LJUDI I DA IM TREBA NOVAC, KAO I SVIMA NAMA. ŠTO BI BILO DA IM SE NOŽ SLUČAJNO OKLIZNE? BI LI DR. BURNS DOBIO PLAĆU, A K TOME I NEŠTO PRIDE OD ONOG TVOG NEĆAKA?

To pismo naslovi na staroga gospodina Fostera, koji je sljedeći mjesec trebao biti operiran. Kanila je napisati još jedno pisamce, ali odjednom osjeti da se umorila. Ona tri što ih je već napisala dovoljna su za jedan dan, pomisli.

Već cijelu godinu piše ta pisma, ponekad dva ili tri svakoga dana u tjednu, a ponekad samo jedno na mjesec. Nitko joj nikad ne odgovara, dakako, jer se nikad ne potpisuje. No grad u kojemu živi mora i dalje biti čist i lijep; ta ljudi su posvuda zli, treba ih nadzirati. Gospođica Strangeworth uzdahne, zaključa stol, stavi pisma u veliku aktovku od crne kože i odluči ih poslati kad navečer pođe u šetnju.

Zatim ispeče onaj mali odrezak, pa ga uz kriške svježe rajčice i šalicu dobra čaja pojede za stolom u blagovaonici. Sjedeći potom na toplom suncu i gledajući ruže pred kućom, gđica Strangeworth osjeti da je zadovoljna. Da ne bi željela biti nigdje drugdje.

Opravši i osušivši tanjur, šalicu i žličicu, sve ih vrati na policu, jer tamo im je mjesto, pa se lijepim stubištem popne u spavaću sobu s pogledom na ruže.

Tada navuče zastore, razgrne ružičasti prekrivač, svuče haljinu, izuje cipele i legne. Znala je da joj neće zazvoniti telefon ni kućno zvonce, jer se nitko u gradu ne bi usudio uznemiriti popodnevni san gospođice Strangeworth.

Odmorivši se, pođe u vrt okopati ruže, a potom se vrati kući na večeru. Pojede šparoge iz vlastitog vrta prelivene slatkim umakom od maslaca, pa još i meko kuhano jaje, a usto na svom malom radiju posluša kasnovečernje vijesti i klasičnu glazbu. Opravši posuđe, stavi šešir na glavu, zaključa kućna vrata te s aktovkom pod pazuhom krene u večernju šetnju. Putem kimne ocu Linde Stewart, koji je prao auto baš u to ugodno svježe povečerje. Pomisli da joj izgleda zabrinuto.

Samo je s jednog mjesta u gradu mogla odaslati svoja pisma – samo s novootvorenog poštanskog ureda. Iako tome nikad nije poklanjala osobitu pozornost, gđica Strangeworth uvijek je nastojala slati pisma u velikoj tajnosti. Stoga je svoju šetnju uvijek tempirala tako da stigne na poštu u trenutku kad tama počne zastirati obrise stabala i lica prolaznika.

Pokraj poštanskog ureda naiđe na skupinu mladih. Najmlađi među njima koturali su se po prilazu, a stariji čavrljali i smijali se. Dok je prolazila, većina joj se ukloni uljudno i s poštovanjem, a nekoliko je starijih pozdravi s „Dobra večer, gđice Strangeworth.“

Ona im se nasmiješi i brzo produži dalje. Vrata poštanskog ureda imala su na sebi otvor za ubacivanje pošiljaka. Vidjevši da im prilazi, mladi se raziđu čudeći se što itko dolazi u zatvoreni poštanski ured u taj kasni večernji sat. Gđica Strangeworth priđe vratima te otvori crnu aktovku, da izvadi pisma. Uto začu glas, poznat glas Linde Stewart. Sirota je mala Linda opet plakala, pa gđica Strangeworth naćuli uši. „Ta ovo je moj grad i ovo su moji ljudi“, pomisli, „i moje je da znam ako je netko od njih u nevolji.“

„Ne mogu ti kazati, Dave“, reče Linda – razgovarala je s malim Harrisovim, kao što je gđica Strangeworth i pretpostavljala – „ne mogu i gotovo. Toliko je odvratno.“

„Ali zašto me tvoj otac više ne pušta k tebi u kuću? Što sam skrivio?“

„Ne mogu ti reći. Ne bih ti rekla ni za sve blago ovoga svijeta.“

„Ali nešto se dogodilo. Ti neprestano plačeš, a otac ti je na rubu živaca. Zašto ne mogu i ja znati? Nisam li ja poput člana obitelji?“ 

„Ne više, Dave, ne više. Tata kaže da više ne smiješ dolaziti k nama. Kaže da će te izbičevati. To je sve što ti mogu reći. Ne smiješ ni blizu našoj kući.“

„Ali nisam ništa skrivio.“

„Svejedno. Tata kaže ...“

Gđica Strangeworth uzdahne i okrene se. „Toliko je zla u ljudima“, pomisli. „Pa i u ljupkom gradiću poput ovoga, mojega, još je toliko zla u ljudima.“

Gurne pisma u otvor i začu da su dva upala. Treće ostade visjeti na rubu i padne na tlo, do nogu gđice Strangeworth. Nije ga zamijetila, jer se pitala bi li pisamce ocu malog Harrisa pomoglo iskorijeniti barem dio svega zla. Umorna, okrene se i zaputi svojoj lijepoj kući, u svoj mekani krevet, prečuvši kako joj mali Harris dovikuje da joj je nešto ispalo.

„Oglušila je stara gospođa Strangeworth“, reče dečko držeći ispalo pismo.

„Koga briga?“ odvrati Linda.

„To je pismo za Dona Cranea“, reče mali Harris „Palo joj je pismo za Dona Cranea. A da mu ga odnesem? Ionako prolazimo pokraj njegove kuće.“

„Ubaci ga u otvor“, reče Linda. „Zašto ikome biti na usluzi?“ šmrcnuvši doda.

„Ipak ću im ga odnijeti“, odluči mali Harris. „Možda je to neka dobra vijest. Možda će večeras i njima goditi malko sreće. Kao i nama.“

I oni tužno, držeći se za ruke, krenu niz mračnu ulicu, mali Harris s ružičastom omotnicom u ruci.

Gđica Strangeworth sutradan se probudi s osjećajem velike sreće pa se na trenutak zapita što to znači. I tada se sjeti da će danas tri osobe otvoriti njezino pismo. Umije mekano staro lice, opere zube pa s pomnjom odjene svoju ljupku i mekanu haljinu. Dok je silazila niza stube razmišljajući kako bi za doručak mogla pojesti i pokoji keksić, ugleda prispjelu poštu na podu u predsoblju. Sagne se i uze je u ruke. Račun, jutarnje novine, pismo u zelenoj omotnici. Na trenutak se ukipi gledajući zelenu omotnicu s adresom ispisanom olovkom, i pomisli: „Čini mi se da je to jedno od mojih pisama. Je li mi ga netko vratio? Ma, nije, jer nitko ne zna na koju bi ga adresu poslao. Kako je onda dospjelo ovamo?“

Nisu joj zadrhtale ruke dok je otvarala omotnicu i razmatala presavijeni list zelenog papira. Pročitavši riječi: POGLEDAJ KROZ PROZOR, TAMO GDJE SU NEKOĆ BILE TVOJE RUŽE, tiho se rasplače nad pakošću svijeta.