Moderna reinterpretirana u feminističkom ključu

Griselda Pollock pisala je o modernosti i prostorima ženskosti te o društvenoj podjeli na privatnu sferu namijenjenu ženama i onu javnu, rezerviranu za muškarce. Ona je poput drugih feminističkih teoretičarki ukazala kako su društveni prostori i sloboda kretanja uvjetovani rodom i klasom.

Izložba Gdje je ženi mjesto? aktivira muzejsku zbirku izlaganjem djela moderne, reinterpretirajući ih u feminističkom ključu. Postav je podijeljen na segmente zgusnutih djela koji su referencija na salonske izložbe. Supostavljanjem djela autorica i autora, tematski i vremenski bliskih, prilaganjem likovnih kritika, fragmenata studija, kao i novinskih isječaka, kustosica i autorica koncepcije Iva Kelentrić ukazuje na širi društveno-povijesni kontekst 20. stoljeća. Participativni karakter očituje se kroz tematske legende postavljene na izložbi te sam naslov izložbe, a osmislile su ih polaznice radionica kustosice Ksenije Orelj.

Sonja Kovačić-Tajčević, Majka i dijete, 1920–1925, ulje na platnu, MMSU Rijeka

Nacionalna povijest umjetnosti u 20. stoljeću s jedne je strane bila naklonjena autorima poput Miroslava Kraljevića, ali primjerice ne i Vjeri Bojničić, premda su djelovali u bliskim medijima. Izložba indikativno započinje njihovim djelima te ulomcima iz znanstvenog priloga Ljiljane Kolešnik koji progovaraju o tretmanu likovnog stvaralaštva žena u (nacionalnoj) povijesti umjetnosti.

Prostori ženskosti

Segment Majčinstvo donosi tradicionalne prikaze žene kao supruge i majke. Slika Majka i dijete (1920–25) Sonje Kovačić-Tajčević razlikuje se od one Ladislava de Gaussa (1932), intimnijim prikazom dojenja, izraženom putenosti ženskog tijela i toplijim koloritom. Rad u kući i izvan kuće ukazuje na slabu zastupljenost tema ženskog rada u domaćem kanonu. Izložene su žanr-scene umjetnika naive s prikazima seoskog života (Ivan Generalić, Dragan Gaži), radovi zemljaša poput Marijana Detonija, kao i motivi fizičkog rada koji se javljaju u kontekstu socijalističke, poslijeratne obnove.

Iz postava izložbe / Snimio Nel Pavletić / PIXSELL

Žensko mjesto okuplja radove s prikazima žena u privatnoj sferi – u vlastitom domu, potom one cirkusantica, kurtizana te konobarica. Ikonografski prikazi obilježeni su izoliranošću ženskog lika na nedefiniranoj pozadini, prikazana unutar ograničenog prostora i determinirana muškim pogledom. Problematika muško-ženskih odnosa razlaže se segmentom Uz njega. Žena je u javnom prostoru najčešće prikazana kao pratnja muškarcu te joj je dana podređena i pasivna uloga, kao na slici Oskara Hermana iz 1921. Motivski se izdvaja fotografija Nevjesta (1968) Marije Braut, prikazom buntovne mladenke koja se udaljava u dugom raskoraku. Segment Njezina priča ukazuje na to koliko su prikazi žena u svakodnevnom životu rodno i klasno determinirani unutar ograničenja privatnih prostora. Simptomatično, karikature kavanskih prizora Branke Frangeš Hegedušić, jedine pripadnice grupe Zemlja, nacrtane su pod pseudonimom Branka Krstijanović 1930-ih.

Cjelina posvećena autoportretima donosi one autorica u krupnom kadru – Jelice Žuža, Božene Vilhar, Zore Petrović i Anke Krizmanić. S druge strane, portreti slikarica Portret Marie Arnold Ladislava de Gaussa (1932) i Portret Line – studija ruke (1915) Mencija Klementa Crnčića obilježeni su pasivnim pozama, pogleda usmjerena u stranu ili spuštena pogleda.

Neravnopravan društveni
položaj umjetnica

Cjelina Žena u ratu izdvaja nekolicinu djela na kojima autori, često vojnici, tematiziraju stradavanja Drugoga svjetskog rata i proživljene ratne strahote kako muškaraca tako i žena. Ženski akt ukazuje na razlike u pristupu slikanju aktova između umjetnika i umjetnica, te na činjenicu kako je ženama zbog društvenih konvencija bilo onemogućavano slikanje nagih muških tijela. Posljednjim segmentom izložbe, nazvanim jednostavno One, obuhvaćeni su ženski portreti. 1920-ih javlja se novi prikaz samosvjesne žene, a crtež Djevojka Tomislava Krizmana (1928) najavljuje razdoblje koje tek treba doći – 1945. godinu i žensko pravo glasa.

Izložbeni segmenti naglašavaju neravnopravan društveni položaj umjetnica, uvelike ovisan o njihovu statusu, društvene uloge koje su ženama tradicionalno bile namijenjene, kao i razlike u prikazima motiva i kompozicija. Premda nevelika, i prekratka trajanja, riječka izložba nudi hrabro feminističko čitanje djela iz muzejske zbirke. Radioničko-čitalački kutak s literaturom kojom se posjetiteljice i posjetitelji prilikom razgledavanja slobodno služe primjer je koji bi drugi muzeji trebali slijediti.