Lirski monolog dubrovačkih forteca

MINČETA

Dubrovnik je kruna hrvatskih gradova, napisao je stari pjesnik Ivan Vidali, a ja, Minčeta, kruna sam Dubrovnika. U vječnoj šahovskoj igri povijesti i čovjeka tvrđava sam koja je, ne ispalivši nijedan od svojih devet topova, uvijek bila pobjednik: padale su kraljice, kraljevi gubili prijestolja, žrtvovani su bili konji, lovci i pješaci, a ja još gordo stojim na svom masivnom podnožju i promatram vječni pasijans krovova dubrovačkih, slušam zvonjavu jutarnjih, podnevnih i večernjih zvona onih svagdanjih i onih blagdanjih, ja gorda sestra Lovrjenca, Revelina i Svetog Ivana, moćnošću i oblikom takmac sam Anđeoskoj tvrđavi u Rimu. Vidjela sam Frančeze kako prohode. Neoštećena preživjela sam sve bjesomučne granate koje su na Grad dušmanski padale 1991. i 1992. godine. Stojim i stajat ću zauvijek slaveći imenom i Grad i plemenite Menčetiće na čijem sam zemljištu iznikla, okrunjena kamenim kruništem majstora Jurja Dalmatinca, oblikovana vještinom firentinskoga meštra-graditelja Michelozza Michelozzija. Opjevana stihovima svojih pjesnika, pjevam ja, zajedno s Gradom, zanosnu himnu: „O lijepa, o draga, o slatka Slobodo…“, dok u samostanu Male braće poda mnom redovnici slušaju kako njihov svetac razgovara s lastavicama i čiopama koje svake godine u Grad donose novo proljeće i zrake novog sunca da još ljepše obasja i poljubi dragocjeni kamen od kojega je sazdan Grad na mjestu gdje je nebo našlo svoj tlocrt, voda svoju žeđ, plamen lice za ozarenost, zemlja stvorila svoj zaštićeni vrt, čovjek našao svoju najtočniju mjeru. A ljubavnici, idući Nìz posat, govore jedno drugom stihove Šiška gospara Menčetića: „Blažena ljepos tva, blažena tva mladost, / pokli se meni sva darova za radost.“

SVETI IVAN

Glavni sam čuvar stare gradske luke. Na njezine male barke gledam kao na svoju nestašnu djecu koja se noću smire u mojem sigurnom zagrljaju, a danju rasplove se na sve strane, ispod zidina Grada i oko Lokruma što me zaljubljeno gleda, jer ja dobro poznajem sve njegove tajne, one mračne vezane za davno prokletstvo koje su na taj sretni otok, kažu, nekoć bacili prognani redovnici, ali i one romantične što ih između usana i čvrsto sljubljenih tijela čuvaju zaljubljeni. Gledam ja pomno na taj čarobni otok kao što moj imenjak, apostol Ivan, gleda na svoj Patmos i, kao i on, nijemim ozbiljnim kamenjem svojim jezikom govori: „Koji li je grad sličan gradu ovom velikom? Dragocjenostima se njegovim obogatiše svi posjednici morskih brodova, a evo – u tren oka opustje.“ Zatim se brzo razvedrim slušajući vedru dječju igru iz uličica koje vode k meni i na Porporelu koju sam naknadno kao ruku pružio prema moru, da još bolje zaštitim povjeren mi Grad od bijesa valova koji se o nju nemoćni razbijaju, kao što su se razbijale i granate zlih u zlom ratu u kojem sam pokazao svoju postojanost i snagu. Kada sanjam, slušam onaj šum jedara davnih karaka dubrovačkih, a zatim me budi jutarnje sunce kad me obasja sa Žarkovice dajući znak zaljubljenima na Porporeli da je vrijeme za poslove dana. Zatim, budan, protežem u nebo svoje visoke zidove znajući da sam vječan kao i Dubrovnik čiji sam štit, sazdan kao i sve zidine njegove od kamena „kao od jaspisa“, a sam Grad od čistoga zlata, „sličan staklu“. Zaljubljeni, držeći se za ruke, polako odlaze šapćući: „Ti me sad sobom, ako ćeš, pones’ tja, / ako ćeš da s tobom dan i noć budu ja.“

REVELIN

Moj je zadatak braniti istočna vrata Dubrovnika i luku. Oblikom podsjećam na mladi mjesec pa sam tako dobio ime. A i najljepši sam kada mjesečina obasja moju prostranu gornju taracu na kojoj kao da neprestano linđovci balaju linđo i poskočicu, dok kasno u noć iz moje nutrine sve do zore odzvanjaju zaglušni zvuci disko-muzike za one koji moje ime Revelin shvaćaju kao: Revel in! Zabavljaj se! Uživaj! Pamtim ona, ne tako davna, vremena kada su u praskozorje seljaci i seljanke iz okolnih sela dubrovačkih privezivali poda me svoje magarce i mazge idući na pjacu da pod nježnim okom pjesnika Dubravke prodaju plodove svoga truda. Kada god povijest nametne takvu potrebu, ja, Revelin, izgovorim davnu poruku uklesanu nekoć na sa mnom spojena istočna vrata u Grad: ESTE PROCUL, SAEVI, NULLUM HAEC PER SAECULA MARTE / CASTRA TIMENT SANCTA QUAE FOVET AURA SENIS. (Daleko budite, divlji, stoljećima ne boji se nikakva rata / ova se tvrđa što svetog starca grije je dah). Sjevernim zidom svojim gledam ja vječni, nekada zelen Srđ, a južnim zidom Trg oružja i staru gradsku luku, ljude što preko dva mosta ulaze kao rijeka u Grad i dovikujem Svetom Ivanu: Od iste mi smo tvari kao i san o vječnoj Slobodi! Divni moj kameni brate! A zaljubljeni, bezbrižno idući prema Stradunu, pjevuše: Be happy!

Lovrjenac/ Izvor Wikimedia

LOVRJENAC

Dante je stih po stih završavao svoje veledjelo, Božanstvenu komediju, a Dubrovčani su, kamen po kamen, dovršavali svoju veličanstvenu utvrdu, mene – Lovrjenac. Na pustoj hridi na zapadnoj strani podigli su me. Odatle, kao stook Kerber bdijem nad Gradom i čuvam mu slobodu. Kao lukavu kazališnu kulisu u vještoj taktičkoj igri između Mlečana i branitelja Slobode naše presvijetle jedinstvene Republike podigli su me za tri dana. Moje zidine ponovno se zatim pretvoriše u kulisu. Ja moćna tvrđava postadoh Elsinore onoga zlosretnog kraljevića koji iz moje nutrine svijetu postavlja svoje temeljno pitanje: „biti ili ne biti…“ Kad se na najvišoj mojoj teraci pojavi duh njegova mrtvog oca, ponekad obasjan munjama što kao dodatni kazališni efekt bljesnu na olujnom nebu iznad mene, ja kao da zajedno s njim ponavljam: Sjećaj me se! Zaljubljeni u sumraku ispod mene ne vodeći računa ni o prošlosti ni o budućnosti, šapću jedno drugom: Nek naša Ljubav bude trajna kao Lovrjenac! A more samo šumi…