Kozmički permafrost Trebotićeva Mediterana

Idejnim projektom povezivanja jedne izložbe smještene u dvama različitim prostorima, fizički udaljenima jedan od drugog, ponovno naslućujemo sadržaje koji zaokupljaju Matka Trebotića, a to su prostor i koncept. Izložba Redukcija znaka jednim je dijelom u Galeriji Studio-21 – u rubnom dijelu Splita, a drugim u novoobnovljenoj Staroj gradskoj vijećnici u samu centru. Koncept koji počiva na dihotomiji stare i nove arhitekture ili središta i periferije grada zasigurno je znak kojim Trebotić komunicira s likovnom, ali i širom publikom. Radovi iz ciklusa predstavljeni na izložbi Redukcija znaka počivaju na kontemplaciji prethodnih ciklusa u kojima su vidljiva razmišljanjima o zemlji, tlu, boji, kulturi, iskopinama (arheološkim), građevinama, tijelima i tragovima. Interpretacija je to Mediterana kroz njegov dalmatinski dio (budući da je slikar u njemu rođen, živi i stvara), a razvoj slikarskog rukopisa time je utemeljen i oslobođen.

Mediteranski zapis, 2022. / Snimio Pero Dragičević

Permafrost
mediteranskog sjaja

Zaslijepljen bjelinom ljeskanja sunčanih odbljesaka na morskoj površini, koji kao da stvaraju kvadratiće zbiljskog piksela u matrici okoseblja, promatrač stvara asocijaciju prostora koji se tu nalazi a da ne vidi njegove prave obrise. Čovjek koji stoji na stvarnom tlu u stvarnom prostoru prelazi u područje vlastitog iskustva vizualnosti – virtualnu stvarnost Trebotićeva univerzuma – s vjerom koja je utemeljena u intuiciji da ono što vidi jest slika koju treba gledati duhovnom nadgradnjom, vibracijama tla, mora, zraka, vegetacije, sunca, mjeseca, zvijezda i čovjeka u kojima je zapisana sva suma Mediterana.

Svemirske bjeline slika Matka Trebotića samo su vidljivi rubovi spiralnih galaksija na vječnom putovanju u ledenom beskraju u čijim su kristalnim strukturama zapisani kodovi, memorija, znakovi, simboli i podaci prostora koji nose. Zasljepljujuće bljeskanje Mediterana, predstavljeno dominacijom bijele boje, zamrzava sliku u vremenu, stvarajući kozmički led ili, točnije, permafrost iz kojeg crpimo likovne parametre poput onih koji se nalaze u kristalima ledenih jezgri (permafrost označava koagulirani segment prostora u ledu koji sadrži informacije o flori, fauni, temperaturi zraka u određenom vremenu, stopi padalina, vulkanskoj i solarnoj aktivnosti, kemijskom sastavu atmosfere i arhivi atmosferskih plinova). Svjetlost Mediterana personificirana u bjelini Trebotićeva enformela tako postaje svjedok vremena, medij istraživanja, permafrost memorije prostora koji istražujemo poput likovnih klimatologa, povijesnih arhitekata i duhovnih arheologa.

Veliki crtež I, 2023.

Mediteran XVI, 2021.

Slikareva memorija prostora

Povezivanje toplog i vrelog Mediterana u kojem blještavilo Sunca postaje vizualna okamina bijelih kompozicija Trebotićeva svemira zapravo je parafraza Danteove alegorije pakla u čijem središtu stoji led. Bijelo ljeskanje sunca na morskom plavetnilu zadobiva opipljive kvalitete koje možemo istraživati poput likovnog geologa ili klimatologa. Tehnički gledano, Trebotić gradi svoje slike u finim, lazurnim nanosima mnogih slojeva boje (poput slojeva leda) koja, u kvantitativnom smislu, bilježi promjenu u rukopisu. Ispod bijele boje, koja mjestimice propušta, puca, skriva i otkriva druge boje, naziremo sve one iskopine, arheološka nalazišta, tlorise crkvica, opkope, spomenike pa i ljude koji su dio prethodnih ciklusa (Mediteran, Poklonstvo Sinju, Poklonstvo glagoljici), a sada su konzervirani u bjelini kozmičkog permafrosta, čime slikar intelektualno gradi novu razinu iščitavanja arheološke, arhitektonske i urbanističke komponente memorije prostora na mnogo suptilnijoj razini (Svjetlost Mediterana, 2019).

Ta likovna paleontologija, u kojoj čestice kristala leda, tj. boje, daju podatke o vremenu i prostoru istraživanja, otkriva međusobnu korelaciju i povezanost u odnosu atmosfere i tla (dinamičnog i statičnog). Primjetno je i inverzno ritmiziranje vizualnih perforacija kojima pariraju trodimenzionalne hrpice boje, također pažljivo pozicionirane i brižljivo izvedene. Nadalje, prepoznaje se krajnje reduciran i kontroliran dripping koji stvara mjestimičan filter nostalgične sepije ili grisaillea. Interpenetracija registara izvedena na kompozicijama neupadljivog kontrasta, donjeg – više kolorističkog i gornjeg – više monokromno-bijelog, plana slike, rezultira prštavom vitalnošću i razigranošću kompozicije (Mediteran, 2022).

Vokabular devijantnog, jezivog i prijetećeg, potrebno je svesti na reprezentativni dio jer on nastaje kao produkt mimezisa vokabulara Trebotićeva slikarstva, u kojem su takve asocijacije reducirane i gotovo marginalne, a k tomu i opasne ako ih previdimo i doživimo nevažnima. Eliminacijom deskriptivnog nije narušena narativnost, kako kaže Milan Bešlić (Poklonstvo glagoljici) koju umjetnik ostvaruje s promatračem, izazivajući u njega interes za dešifriranjem gotovo linearno nanizanih znakova i grafema. Grafemi simptomatično upućuju na genius loci jer se i u tom smislu umjetnik koristi elementima nematerijalne kulturne baštine – u ovom slučaju glagoljaškim pismom hrvatskog jezika.

Novi početak u osamdesetima

U postavci, Trebotić nudi i studiju svog ikonografskog repertoara kroz referentni simbol skale boje i silnica koje centripetalno djeluju na vrhove istostraničnog križa (Boja kamena II, 2023), neposrednošću koja se doživljava kao organički rezultat ozbiljnoga problematiziranja i razmišljanja. Majstorski, ne navodeći na pogrešan zaključak o sebi, on intervenira poput inženjera ili meteorologa hladnim ratiom u produktivnu komunikaciju s promatračem. Podlogama koje su nalik vapnenačkim sedimentima špiljskog slikarstva, Trebotić ponovno dopušta likovnim istraživačima da otkrivaju šrafirane rezbarije, urezane simbole i znakove na praiskonskim zidinama njegova slikarstva.

Započeti slikati na nov način u osamdesetim godinama života vrlo je znakovito. U tim je godinama slikar naime priznat zreo umjetnik etablirana slikarskog rukopisa. Trebotić, međutim, nije opterećen činjenicom da je slikar, možda upravo zato jer se nije obrazovao da bude slikar, stoga je slobodan da bude „moderan u postmoderni“ (Željko Marciuš, Redukcija znaka). Školovan kao arhitekt, on osvaja područje slikarstva kompozicijama u središtu kojih je uvijek prostor. Promišljen, izmjeren, odmjeren, povijestan, poznat. Ili ga barem on tako doživljava, pogotovo u razdoblju života kada na tom svom Mediteranu ne živi. Je li Mediteran toga razdoblja stvaralaštva nostalgičan i čeznutljiv, slika idealiziranog i romantiziranog mjesta rođenja? Možda i jest, ali stvoriti novi ciklus novog rukopisa stalnoga motiva samo potvrđuje činjenicu da je Trebotićev univerzum došao do ključne točke. Mediteran nije sumiran iz jedne objektivne točke gledišta kroz ukupnost nekog vremena, nego duboko proživljen prizor, oplemenjen osobnim iskustvom koje mu daje poseban pečat, vlastitu interpretaciju, sliku sebe, uronjenu u toliko voljen krajolik, bez isprike, ustupaka i objašnjenja – sveden na zarez reducirana znaka. Što je više mediteransko od toga?