Korak unatrag

Maratonci trče počasni krug kultni je film Dušana Kovačevića iz 1982, koji je ušao u regionalnu filmsku povijest i jezičnu urbanu frazeologiju. Film je to koji je hrabro udario na malograđanstvo, kriminal i poziciju žena u društvu s vrhunskim autorskim i glumačkim timom pa ne čudi silan uspjeh koji je ostvario. Ne čudi ni interes za predstavu osječkoga HNK-a, s dvadesetak unaprijed rasprodanih izvedaba, ali korištenje poznatih i duboko ukorijenjenih naslova često se pokaže kao dvosjekli mač. Priča osječke verzije u temeljnim je crtama poprilično slična filmskoj verziji iz 1982. Obitelj Topalović, koju čine Maksimilijan (Ivica Lučić), Aksentije (Antonio Jakupčević), Milutin (Duško Modrinić), Laki (Miroslav Čabraja) i Mirko (Aljoša Čepl) „suvlasnici“ su uspješnoga pogrebnog poduzeća Dugo konačište, koje je u sto godina postojanja izradilo stotinu sanduka, a prodalo više od devetnaest tisuća. Takav pothvat ne bi bio moguć bez kriminalnog partnera Bilija Pitona (Matija Kačan), a cijeli zaplet proizlazi iz Mirkove nezainteresiranosti za nasljeđivanje obiteljskog posla.

Nova premijera HNK-a u Osijeku mamac je za publiku, ali nikada neće ostvariti kultni status filma / Snimio Kristijan Cimer

Đorđevićeva je naglasila da predstava ne želi biti originalni film, ali je preuzela premisu, likove i većinu scena te glavne motivacije. Ono što je mijenjala jest forma pa je predstava postavljena u maniri kabareta u kojem je pomiješala sve što je mogla pomiješati od vodvilja, fizičke komedije, burleske, teatra apsurda, songova, efekata otuđenja, razbijanja četvrtog zida pa tako imamo uvod u kojem glumice najavljuju predstavu i predstavljaju likove i kraj s potpunim razbijanjem kazališne iluzije u kojem žene preuzimaju glavnu ulogu. Sadržajno se promijenilo vrlo malo poput Mirkove želje da putuje Afrikom, činjenice da Kristina živi s Topalovićima, da je Đenka Đavo „prezgodni“ raskalašeni roker… Ispada kako smo na kraju dobili Maratonce koji to jesu, a istovremeno nisu. Slutim da je redateljica željela iskoristiti poznati film kao mamac za publiku, a pokušala je osuvremeniti tekst s osobnim potpisom, što joj nije uspjelo. Cijela poruka o položaju žena izgubila se u silnoj mješavini, a pretjerana komika temeljena na gegovima često rezultira općim dojmom karikaturalnosti. Poruke su time evidentno potisnute u drugi plan, što je primijetila i redateljica pa na kraju mora nasilu podcrtavati poruku koja se sama trebala nametnuti. Ne pomaže ni činjenica da je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku postavilo predstavu na srpskom jeziku (suradnik za scenski govor Saša Latinović), koji je u većini slučajeva pritom bio loš. Teško je pronaći objašnjenje za takvu odluku kazališta koje treba čuvati, njegovati, promicati i skrbiti se o hrvatskom jeziku, kako je i sam intendant nedavno naglasio u intervju u Vijencu. Ako su postavljanja predstava na stranim jezicima nove smjernice osječkog HNK-a, radujem se da ćemo uskoro možda gledati Brechta na njemačkom ili Ferenca Molnára na mađarskom jeziku.

Izvrstan posao obavila je Ružica Miler, koja je kreirala uvjerljive i vrhunske maske, Danica Nikolić Nikolić sa zaraznim i dovitljivim songovima, Dubravka Skvrce i njezina asistentica Ivana Bašić s izvrsnim i točnim kostimima, koreografkinja Andreja Kulešević i scenografkinja Ljubica Petrović, koja je stvorila impozantni vizualni identitet što ostavlja istodobno dojam bogatstva i neukusa obitelji Topalović.

Najbolji dio predstave čini Antonio Jakupčević, koji je u ulozi Aksentija Topalovića briljirao. Njegova je kreacija dojmljiva te on nosi cijelu predstavu. Fokus koji ne napušta ni u jednom trenutku, svaki pokret, trešnja tijela, poigravanje sa zubalom, glas i govor uz masku čine najuvjerljivijeg 102-godišnjaka kojeg sam gledao. Izvrstan je ovaj put bio i Duško Modrinić, koji je započeo pomalo plašljivo, ali kako je vrijeme odmicalo, potpuno se oslobodio i donio nam uvjerljiv lik Milutina. Njemu blizu stajali su i Vladimir Tintor (Đenka Đavo) i Ivica Lučić, dok su Čepl, Blašković (Kristina), Kačan, Soldo Čabraja (Olja) i Srčnik u ulozi pregaženog čovjeka bili korektni u svom doprinosu. Najveće je iznenađenje Miroslav Čabraja, za kojeg bih rekao da će u ulozi Lakija nositi cijelu predstavu, no njegova se kreacija činila ukočena i neuvjerljiva, bez glumčeve silne živosti i energije na koju sam navikao.

Nova premijera HNK-a u Osijeku mamac je za publiku kojim su sami sebi učinili medvjeđu uslugu. Redateljska je vizija manjkava, priča površna, poruke nametnute, djelomičan uspjeh temelji se na individualnim (ali impresivnim) glumačkim kreacijama Antonija Jakupčevića, a činjenica da je predstava postavljena na srpskom jeziku i to još lošem, velik je korak unatrag nakon 117 godina postojanja osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta.