Kao pravi vestern

Potpuno neobična, a opet, za svojega autora, sasvim tipična opera Djevojka sa Zapada (La fanciulla del West), premijerno je postavljena u Rijeci. Prva je to opera ikad praizvedena u njujorškome Metropolitanu, potkraj 1910, kada je Giacomo Puccini uživao vrhunce omiljenosti i popularnosti.

U usporedbi s drugim njegovim operama, Čedo zapada (kako je dosad u nas bio njezin uvriježeni naslov) melodijski ne iskazuje tipična Puccinijeva obilježja. Odražava novine skladateljske estetike suvremenikâ, posebice Richarda Straussa i Claudea Debussyja, i odmiče se od dotadašnje klasične raspjevanosti. Bogato instrumentiran, simfonizirani orkestar s apartnim kombinacijama glazbala, i ritmovima, nositelj je radnje i snažne glazbene interpretacije događaja na sceni, ponašanja i psihologije likova, u kojoj su pjevačke dionice recitativni dijalozi, tek s naznakama i proplamsajima ponekih arioza i dueta osim, dakako, naknadno pridodane arije Dicka Ch’ella mi creda u trećem činu. Kao i u drugim djelima Puccini je proučavao karakteristike američke narodne glazbe i unio ih u partituru, ali to je od manjega značenja.

Odličan protagonistički trio: Robert Kolar, Anastasia Boldyreva i Ivan Momirov / ažen Šokčević

Zbog svega navedenog u Djevojci sa Zapada presudna je dirigentska ruka, muzikalnost i sagledavanje svekolike kompleksnosti. Valentin Egel obavio je tu nimalo laganu zadaću maestralno. Orkestar se iskazao u najboljem svjetlu reljefnim, uigranim i preciznim iznošenjem motiva i tema te snagom i čistoćom zvuka. Muški zbor pridružio se također s uigranom preciznošću (zborovođa Matteo Salvemini), kao i svih desetak epizodnih uloga rudara sa svojim zahtjevnim upadima. Pravi je mali biser bio kratki prizor fulminantnoga plesa rudara u trećem činu.

I Djevojka sa Zapada opera je o ljubavi. No za razliku od nekih Puccinijevih prethodnih junakinja, žena s bogatim ljubavnim iskustvom, ovdje upoznajemo Minnie – vlasnicu saloona u nekom rudarskom logoru u Kaliforniji u doba Zlatne groznice – koja ne zna plesati i nikada se nije poljubila. Za njom pati šerif Jack Rance, ali ona za njega ne mari. Takva uloga nevine djevojke nije skladana za lirski sopran, što bi se možda pomislilo, već za dramski, da izrazi njezinu moralnu čvrstoću i nepokolebljivost. A baritonski Jack sav je suspregnut u čežnji za njom. Pojava razbojnika Dicka Johnsona uzburkat će djevojčino srce, zbog čega će prevariti šerifa na kartama i naposljetku Dicka spasiti od vješanja te započeti s njim nov život.

Libretisti Djevojke sa Zapada su Guelfo Civinini i Carlo Zangarini, prema drami američkog dramatičara Davida Belasca. Dramaturški tijek opere vrlo je jasan, što je, u svojoj prvoj režiji, slijedio nacionalni operni prvak Giorgio Surian. Pjevač najbolje zna što odgovara pjevačima na sceni (oni su ipak najvažniji u operi!), a onda to odgovara i publici, da vidi čistu i jasnu priču. I u ovome slučaju osobito – da sasluša sve što joj o toj priči ima reći orkestar.

Puccini je u nekoliko navrata, u drugoj polovici 1910-ih, odbijao ponude za skladanje filmske glazbe, jednom čak tada nevjerojatnih milijun lira. Možda se na to redatelj referirao postavljajući operu s filmskim špicama na početku i na kraju predstave, kao da je riječ o pravom vesternu. Ingeniozno. Scenografija Paule Lugarić Benzia te kostimi Kristine Komadina i Karle Kučić (oružar Goran Malčić) slikovito su, i funkcionalno, rastvorili svijet kauboja.

Na premijeri 28. veljače Giorgio Surian tumačio je i ulogu šerifa Jacka, a Minnie je pjevala Gabrielle Mouhlen. Odlični su svi tumači malih i epizodnih uloga: Luka Ortar kao Ashby, Marko Fortunato kao Nick, Erol Ramadanović kao Sonora, Josip Galić kao Jack Wallace, Stefano Surian kao Jim Larkens i Dostavljač, Dario Dugandžić kao Jose Castro i Bello, Saša Matovina kao Sid, Lorena Krstić kao Wowkle, Slavko Sekulić kao Billy Jackrabbit, Krešimir Škunca kao Trin i dr.

Na četvrtoj se izvedbi bariton Robert Kolar u ulozi Jacka istaknuo najljepšom belkantističkom frazom i dočaravanjem njegove zatomljene strasti i ljubomore, spremnosti za mržnju. Sopranistica Anastasia Boldyreva prodornim je glasom, sa snažnim visinama, i nadahnutom scenskom igrom, s mnogo topline portretirala Minnie, njezinu tankoćutnost, pijedestal i povjerenje koje joj rudarska zajednica iskazuje kao vjeroučiteljici, pouzdanici i čuvarici zlata što ga iskopaju. Odličan protagonistički trolist upotpunjuje tenor Ivan Momirov kao srčani Dick, kojega ljubav vraća na put zakona. Njegovu prodornu dramskom glasu nedostaje malo mekoće i lakoće u fraziranju, no svakako je bio dojmljiv.