Jagoda Truhelka – snažan književni glas

Jagoda Truhelka (Osijek, 5. veljače 1864–Zagreb, 17. prosinca 1957) hrvatska je književnica, a njezino književno i kulturno djelovanje povezujemo uglavnom s književnosti za djecu. Zlatni danci (1918) kanonsko su djelo hrvatske dječje književnosti. Bila je stožerna pojava hrvatske dječje književnosti, uz Ivanu Brlić-Mažuranić i Vladimira Nazora, u vrijeme kada otpočinje modeliranje hrvatske dječje književnosti na samu zalasku Austro-Ugarske Monarhije. Pomalo je doduše zaboravljena njezina produkcija koja nije dio dječje književnosti, a koja je obilježila autoričine književne početke. Riječ je o dijelu opusa koji je duboko uronjen u kulturnu i književnu klimu kraja stoljeća (fin de siècle), kada je Jagoda Truhelka dio zagrebačkoga kulturnog i književnog kruga. Zalaže se i za obrazovanje djevojaka kao temelja njihove buduće sigurnosti i neovisnosti, no ženskim sudbinama će i poslije usmjeravati najveću pozornost.

S osnutkom Ženskog liceja u Zagrebu dekretom Visoke kraljevske zemaljske vlade (28. rujna 1892) vraća se u Zagreb (nakon sedam godina provedenih u Gospiću) i postaje dio nastavničkog kadra koji se borio za reformiranje ženskih škola i podizanje obrazovanja djevojaka. Zasigurno je riječ o posebnom nadnevku u hrvatskoj (ženskoj) kulturnoj povijesti jer je zagrebački licej označio velik iskorak (gimnazijsko obrazovanje), otvarajući djevojkama mogućnost praćenja sveučilišne nastave, čime otpočinje i njihova društvena emancipacija. Treba istaknuti da je Jagoda Truhelka bila među prvim (izvanrednim) polaznicama Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, zajedno s ostalim nastavnicama zagrebačkog liceja (Marija Horvat, Marija Jambrišak, Camilla Lucerna i Natalija Wickerhauser). Njezine sveučilišne prijavnice čuvaju se u HDA-u, u ostavštini njezina brata Ćire (HR-HDA-835-10.3). Odabrala je studijsku grupu filozofija i hrvatski jezik, a po vlastitom je izboru pohađala predavanja iz estetike kod Franje Markovića, stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika kod Tomislava Maretića te povijest hrvatske književnosti kod Armina Pavića. Zanimljivo je da Zagrebačko sveučilište redoviti upis studenticama odobrava tek 1901.

Jagoda Truhelka u Viencu je objavljivala od 1894. do 1902. Na slikama: ulomci iz pripovijetki Ruže, Uvelo cvijeće i Nakon deset godina

Začetnica modernoga ženskog pisma

Sama autorica u autobiografiji (1944) razdoblje hrvatske kulture 1890-ih naziva „drugom hrvatskom renesansom“ koju su predvodili Kršnjavi, Miletić i Bukovac, a koji su dali poseban zamah kulturnom životu Zagreba. Svjedoči tome spisateljičina iznimna produktivnost. Objavljuje u Viencu, Nadi, Prosvjeti, Napretku, angažirana je u aktivnostima Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, posjećuje književne salone Ivana Trnskog, Hermine i Josipa Eugena Tomića, s kojima njeguje bliske odnose. U razdoblju do početka stoljeća (1900) objavljuje gotovo pola književnog opusa, o kojemu se malo zna. Potpuno je očekivano da je tada i njezin književni interes bio usmjeren djevojkama. Književni rad počinje u doba povratka u Zagreb, s jasnom namjerom pišući književnost za djevojke i o djevojkama. Njezino početno književno i pedagoško djelovanje obilježili su časopisi Pobratim i Napredak. Upravo u Pobratimu, zabavnom i poučnom listu za mladež, objavljuje svoju prvu pripovijetku U radu je spas 1893. Interes za pitanja djevojačkog odgoja i obrazovanja potvrđuje iste godine objavljen tekst u Napretku pod naslovom Što da čitaju naše mlade djevojke, tema mu je djevojačka literatura za slobodno vrijeme, po autoričinu mišljenju nažalost nedostatna i neprimjerena. Deficitarnost literature za djevojke sama umanjuje već iduće godine svojim prvim djevojačkim romanom Tugomila, a dvije godine poslije, 1896, Hrvatski pedagoško-književni zbor objavljuje i njezin roman Naša djeca. Drugo izdanje romana Tugomila objavljeno je nažalost tek 2018, drugo izdanje romana Naša djeca 2021.

S druge strane, svojevrstan odmak od pedagoško-funkcionalnoga diskursa možemo iščitati u njezinim književnim tekstovima objavljivanima u istom razdoblju u književnim časopisima Vienac i Nada. Upravo su u Nadi u nastavcima izlazili romani Plein air (1897) i Vojača (1899). Roman Vojača iste je godine objavljen i kao zasebna knjiga, dok je Plein air knjižni oblik dočekao 1997. u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Riječ je o romanu koji književna historiografija ocjenjuje početkom modernoga ženskog pisma (Krešimir Nemec: Povijest hrvatskoga romana; Dunja Detoni Dujmić: Ljepša polovica književnosti; Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti; Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti). Jagoda Truhelka percipirana je i kao preteča svega što će uslijediti u punom modernističkom zamahu u kontekstu ženske produkcije.

Zaboravljeni klasik

U povijesti hrvatske književnosti i kulture književnokritička recepcija i pozicija Jagode Truhelka zanimljiva je tema. Riječ je o književnici kršćanske svjetonazorske koncepcije koja je nakon Drugoga svjetskog rata bila prešućivana. Suvremena književnopovijesna misao promišlja o autorici kao marginaliziranoj književnoj osobnosti čija je pozicija nezaslužena, ideološki obojena i opterećena površnim predrasudama. Doima se prilično teško (re)pozicionirati autora koji je izgubio svoj kanonski status u burnim ideološkim vremenima bez potpuna i sabrana uvida u njegovo cjelokupno književno i kulturno djelovanje, što nam u spisateljičinu slučaju nedostaje. Iako je riječ o dugotrajnom procesu u kontekstu kolektivne memorije, treba istaknuti da je autoričina uvjetna rehabilitacija započela već potkraj 1960-ih, no bila je usmjerena opusu za djecu. Tek se u novije vrijeme ponovno objavljuje njezina produkcija koja nije isključivo namijenjena djeci. S iznimkom dvaju romana: Vojača (1995) i Plein air (SHK, 1997), sve ostalo objavljeno je znatno kasnije: Zlatko 2004; Cvrčak – Božji Tucak 2006; U carstvu duše 2010; Tugomila 2018; Božja ovčica – Mali kadija – Šah kralju 2019; Plein air 2020; Naša djeca 2021; Pipo i Pipa 2021; Vječna zaručnica 2023. Poneka se djela i dalje spominju kao bibliografske jedinice, a zasigurno zaslužuju punu pozornost hrvatske književne historiografije. U prvom redu istaknuta produkcija u Viencu, koja obilježava autoričine književne početke, no riječ je o bogatim književnim prilozima koji u konačnici svjedoče o njezinu (dvojnom) angažmanu u kontekstu ženskoga pitanja: spomenutom napuštanju navedenoga pedagoško-funkcionalnoga diskursa i jasnijem zalaganju za obrazovanje žena i njihov (javni) rad kao izvor zadovoljstva i samopouzdanja.

Počevši od 1894, kada je objavljena njezina prva pripovijetka, nalazimo je u gotovo svakom godištu (u nastavcima) do 1902, kada odlazi u Banju Luku, očito i tada motivirana dužnošću i željom za obrazovanjem djevojaka. Pripovijetke potpisuje pseudonimom A. M. S. ili A. M. Sandučić, a tek jednu, Finis Hercegovinae, potpisuje punim imenom Jagoda Truhelka. Zanimljivo je naglasiti da je autorica prve tekstove većinom potpisivala akronimom od Agatha Mariana, imena u njezinu krsnom listu. U tom je razdoblju u Viencu objavljeno čak četrnaest autoričinih pripovijetki, neke se opsegom i fabulativnom razvedenošću približavaju formi kraćeg romana, a poneke su kraće modernističke novele: Nakon deset godina. Silvestrovska pripovječica (1894); Uvelo cvijeće (1895); Strast i dužnost (1895); Jubilej u Kukurijevcima (1896); Ruže (Ljetna simfonija) (1896); U suton (1896); Zdravi i bolesni (1897); Proljetni mrazovi (1897); Četvorka (1898); Zvona mrtvih Noc­turno (1898); Glasoviračica (1899); Finis Hercegovinae (1899); Mali zvonar i njegova majka. Uskršnja priča (1900); Divlje ruže. Badnja priča (1902).

* * *

Pojedini su ženski likovi prilično subverzivni prema tadašnjim dominantnim pričama o ženskim ulogama, buntovne su i žele mijenjati svoj društveni status, stoga bismo se mogli složiti s tvrdnjom da je upravo Jagoda Truhelka izrekla prvu glasnu riječ u obranu žena u literaturi

* * *

Među prvima, očito i rijetkima, na tadašnju spisateljičinu produkciju u Viencu osvrnula se Adela Milčinović u Narodnim novinama već 1904, zamjerajući književnoj kritici što se nije pozabavila njezinim književnim djelom. Milčinovićeva to tumači činjenicom da je riječ o ženi, ali i činjenicom da se književna kritika većinom bavi cjelovitim knjigama, a ne objavama u periodici, čudeći se da autorici nije objavljena zasebna knjiga u nakladi Matice hrvatske. Rubno se na pripovijetke, nešto ranije, osvrnuo i Josip Eugen Tomić u ocjeni povijesnog romana Vojača, također u Narodnim novinama 1901. godine, hvaleći (žensku) književnu odvažnost u pokušaju pisanja povijesnog romana, što je bila novost za ondašnju književnu praksu. Zanimljivo je istaknuti i Zagorkinu fascinaciju tim romanom. Marija Jurić Zagorka već se 1900. u Viencu osvrće na roman, ističući majstorsko oblikovanje Vojačina lika. Godinama poslije, 1930, Zdenka Marković u Novostima detaljno razlaže njezin opus iz 1890-ih koji je nažalost ostao među stranicama Vienca, ocjenjujući Jagodu Truhelka „pripovjedačem klasikom“ čiji je velik i najbogatiji dio ostao gotovo nepoznat jer je potpisan pseudonimom. Kvalitetu tog dijela Zdenka Marković izjednačuje s radovima hrvatskih realista, navodeći kako se s pojavom Kovačića, Kozarca i Gjalskog pojavljuje Jagoda Truhelka i Gjene Vojnović (obje objavljuju pod pseudonimima: A. M. Sandučić i Kristijana Solvejgs).

Truhelkina Izabrana djela u Matičinoj ediciji
Stoljeća hrvatske književnosti

Nažalost, produkcija na koju su pozornost usmjeravali Josip Eugen Tomić, Adela Milčinović i Zdenka Marković početkom 20. stoljeća i dalje ostaje među stranicama zagrebačkoga Vienca (izuzevši pripovijetku Četvorka objavljenu u SHK), a zasigurno otkriva potpuno drugu stranu Jagode Truhelka u kojoj se ona otkriva uistinu kao „pripovjedač klasik“, potvrđujući svoju pripovjedačku koncepciju, kanonski status, društveni angažman te zavidnu galeriju ženskih likova.

U proznim tekstovima u Viencu autorica je ocrtala niz zanimljivih djevojačkih likova, životnih okolnosti u kojima su se našle i socijalnih interakcija koje su uspostavile, a koje su presudno utjecale na konstruiranje njihova identiteta u kasnijim životnim razdobljima. Upravo u njima autorica je oblikovala lik građanske djevojke kao vrijedan prilog povijesti hrvatske (ženske) književnosti i kulture. Riječ je o likovima senzibilnih građanskih djevojaka, nesretno udanih žena te neudanih starih djevojaka koje nisu monolitno, već iznimno reljefno psihološki predstavljene. Poneke, probuđene i natjerane, unose pobunu u patrijarhalni društveni kontekst – posebice stoga što se odlučuju na školovanje i rad, ponekad na račun udaje i obiteljskoga života. Tipični su toposi pripovijedaka u Viencu: disfunkcionalni obiteljski kontekst, topos o sirotici; lik starije tete u ulozi identitetskoga modela; rodno uvjetovane odgojne metode; djevojačko čitanje; djevojačko obrazovanje i rad kao izvor zdravlja i sreće te u konačnici i djevojačka udaja.

Ženski glasovi u Viencu

U prozama Jagode Truhelka zanimljiv je spomenuti motiv udaje koji je većinom usmjeravao tijek djevojčina života, gradirajući poželjne subidentitetske kategorije (identitet djevojke – identitet supruge – identitet majke) do vrhunca predodžbe o ženi. Gonjene društveno nametnutom potrebom da se stabiliziraju i potvrde u zajednici kojoj pripadaju, svako odstupanje, odnosno (ne)realizacija identiteta zaručnice / udane žene u djevojačkom liku budilo bi melankoliju i tjeskobu. Zanimljivo je istaknuti da se motivu zaručnice vraća i u posljednjem romanu Vječna zaručnica, objavljenu godinama kasnije, 1939. u nastavcima u časopisu Obitelj. U kontekstu je djevojčine udaje i traženja muža, što primarno u promatranom kontekstu povezujemo s djevojaštvom, autorica oblikovala lik djevojke koji je početno inferioran muškom protagonistu (podrijetlom i naobrazbom ili činjenicom da joj je prošla idealna dob za udaju). Početna je inferiornost protagonistica rezultat kulturnih okolnosti u kojima se nalaze, no u većini se pripovijedaka na kraju zamjenjuju uloge pa se ženska inferiornost narativno transformira u žensku superiornost. Ponajbolje to ocrtava pripovijetka Zdravi i bolesni u kojoj protagonist i protagonistica metaforički zamjenjuju fizička (duhovna) stanja te ona postaje zdrava, a on bolestan. Na ontološkoj razini uvjetnu dekadenciju protagonistica mogli bismo iščitavati i svojevrsnim apelom/buntom protiv društvenih tendencija, odnosno uloga koje je društvo namijenilo djevojkama. To se očituje u potrebi ženskog obrazovanja i ženskoga rada, za što se Jagoda Truhelka neprestano zalagala.

Jagoda Truhelka u Viencu je objavljivala od 1894. do 1902. Na slikama: ulomci iz pripovijetki Ruže, Uvelo cvijeće i Nakon deset godina

Pojedini su ženski likovi prilično subverzivni prema tadašnjim dominantnim pričama o ženskim ulogama, buntovne su i žele mijenjati svoj društveni status – Zorka u pripovijetci Strast i dužnost; Dragica u pripovijesti Zdravi i bolesni te Vlasta u pripovijetci Proljetni mrazovi. Sigurnost im daje njihovo obrazovanje i mogućnost rada, odnosno financijske neovisnosti kao izvor društvene superiornosti, zasigurno i nešto prije emancipirane slikarice Zdenke iz romana Plein air iz 1897. S druge strane autorica podastire i ženske likove koji ipak nemaju moći nadići svoju društvenu poziciju (nakon ljubavnoga neuspjeha i osude okoline) te tragično, ali dostojanstveno završavaju. Zanimljiv je primjer Dubrovkinja Pavica iz pripovijetke Finis Hercegovinae, svojevrstan nastavak romana Vojača kojoj Marulićeva Judita postaje poticajem i uzorom, izjednačavajući Juditinu mržnju prema Holofernu sa svojom prema Turcima. Pavičina odvažnost, neustrašivost i domoljublje očituje se u posljednjem susretu sa Stjepanom Vukčićem, kojemu skida turban s glave, uzima njegov nož zataknut za pojas i ubija se, čime ipak ne trijumfira poput Judite.

Djevojačko se razdoblje spisateljičinih ženskih likova podcrtava kao identitetski formativno koje određuje tijek djevojčina života. Većinom je riječ o urbanim ambijentima, djevojkama iz manjih ili većih gradskih sredina, počevši od prve pripovijetke u kojoj susrećemo zagrebačku učiteljicu Luciju koja se zbog zaposlenja u Bosni još nije udala, što zasigurno nosi i određene autobiografske elemente, do posljednje protagonistice, 33-godišnje zagrebačke vezilje Petre, koja se brine o bolesnoj (slijepoj) majci, čekajući nesuđenoga zaručnika Pavla. U liku Petre autorica se utječe oblikovanju nestabilne identitetske konstrukcije koju je patrijarhalna sredina gurnula na obiteljsku marginu, namećući joj permanentan osjećaj inferiornosti. Muški su likovi redom školovani mladići, pristavi (suci, sudski službenici), krhkih moralnih vrijednosti, kojima je mala gradska sredina tek prolazna postaja u njihovoj karijeri, ali s kojima se školovana djevojka ipak može nositi. Primjer je učiteljica Vlasta, koja nakon ljubavnog brodoloma pomalo rastreseno umiva lice hladnom vodom i ulazi u školsku sobu. Jagoda Truhelka znakovito zaključuje pripovijetku riječima: „Malo se zatim čuo na trijemu iz školske sobe njezin glas, ponekad tamniji nego obično, ali razgovijetan i izrazit kao uvijek…“ Stoga bismo se mogli složiti s tvrdnjom Zdenke Marković (1939) da je upravo Jagoda Truhelka izrekla prvu glasnu riječ u obranu žena u literaturi, suprotstavljajući se ondašnjem javnom mišljenju.

Truhelka se oduvijek borila kulturnim (javnim) i književnim radom, tiho i samozatajno, što je po svjedočenjima suvremenica i suvremenika glavna odlika njezina karaktera. No svoju tišinu uspjela je transformirati u književno snažan i angažiran ženski glas, što potvrđuju i njezini književni prilozi u Viencu, pozicionirajući je na same početke hrvatskoga ženskog pisma.