Frankapani: nesuđeni hrvatski kraljevi

Hrvatski plemićki, velikaški rod Frankapana (Frankopana) u hrvatskoj povijesti, umjetnosti i kulturi zauzima iznimno i po mnogočemu nezaobilazno mjesto. Takav status ne zaslužuju samo zbog duga vremenskog luka njihove djelatne prisutnosti na hrvatskom i europskom prostoru od 12. do 17. stoljeća nego i zbog svoga ukopnoga političko-kulturnoga djelovanja i nastojanja u doba nimalo sklono miru i prosperitetu. Kada je tijekom 12. stoljeća došlo do sukoba između Ugarskog Kraljevstva i Venecije za prostore među kojima je bio i otok Krk, Mlečani su odnijeli pobjedu te otok kao svoj novostečeni posjed 1117/1118. predali na upravu – u kneštvo Dujmu (dominus Duymus comes), rodonačelniku knezova Krčkih, kasnijih Frankapana. Za ispravno razumijevanje krčkog srednjovjekovlja i uloge Krčkih knezova, budućih Frankapana, važno je predočiti kakav je zapravo bio njihov položaj u danim političkim prilikama. Naime, sinovi prvog krčkog kneza Dujma, Bartol i Vid sklapaju 1163. u Mlecima ugovor, koji „otkriva i mentalitet roda krčkih knezova i pruža uvid u društvenogospodarske prilike iz kojih su se izdigli, prilike sasvim drugačije od onih u ostaloj Hrvatskoj“ (Josip Horvat). U narednom razdoblju ovaj plemićki rod unutar sebe formira loze ili porodične ogranke, od kojih prve dvije datiraju od Krčkih knezova iz 13. stoljeća – Bartola Škinele i Vida III. Među istaknutim je pojedincima iz toga velikaškog roda bez premca knez Nikola IV. (poslije 1352–1432). Koliko je to zasad poznato, prvi put se upravo Nikola, i to 1422, počinje pisati kao Frangipan, tj. Frankapan: magnifici viri domini Nicolai de Frangiapanibus, Vegle et Modrussie etc. comitis.

Kolo sreće, Sibila Katarine Zrinske

Od Krčkih knezova
do Grafen von Krabaten

Iako je to još uvijek otvoreno pitanje, po svemu sudeći začeci Krčkih knezova vezani su uz njihov kaštel Gradec, koji je izgrađen nedaleko od Vrbnika, povrh drage Rovoznik, gdje su imali svoje posjede. S druge pak strane u historiografiji postoje najmanje dva pravca u tumačenju podrijetla tih knezova, onaj koji se zalaže za rimsko podrijetlo i onaj za lokalno, krčko. No tek je nedavno komparativnom analizom i novim tumačenjima dokazano da su pojedini hrvatski velikaški rodovi tijekom 15. i 16. stoljeća isticali svoje (mitsko) rimsko porijeklo, pa tako i Frankapani, kao moćna sredstva dinastičke diplomacije, a „koja su učeni poslanici u službi velikaša redovito prilagođavali danim političkim okolnostima“ (Luka Špoljarić).

Kako su knezovi širili područje svoje državine, tako su se nazivali Vinodolskima, Modruškima, Senjskima... Frankapanska se državina od prvotnih teritorija Krka, Vinodola i Senja poslije razdijelila na osam velikih gospoštija. Prema glavnom mjestu vladanja uz postojeće loze formiraju se tako Frankapani: Cetinski, Ozaljski, Slunjski, Tržački... U sljedećim stoljećima – osim krčki, vinodolski, senjski, modruški, cetinski, slunjski, tržački – bili su i knezovi rapski, brački, hvarski, korčulanski, brinjski, drežnički, gatanski i požeški. Uza sve to duže ili kraće vrijeme upravljali su Splitom, Trogirom, Omišem, Rašporom, Krasom, Postojnom, Muggiom, Bihaćem i drugdje. Frankapani (Frankopani) su kao rezultat vlastitoga političko-društvenog djelovanja i kulturnih nastojanja na većini spomenutih mjesta, ali i šire od toga, ostavili iznimno bogatu umjetničku baštinu u svim njezinim oblicima te vrlo razvijenu pisanu kulturu, koja je u osnovi dvojezična (na hrvatskom i latinskom) i dvopismena (na glagoljici i latinici).

Frankapani kao „grofovi Hrvatske“ (Grafen von Krabaten) zabilježeni su u njemačkim povijesnim izvorima diplomatičke, narativne i heraldičke provenijencije kasnog srednjovjekovlja. Riječ je o zanimljivu naslovu, kojim su Frankapani kao Grafen von Krabaten odnosno grofovi/knezovi Hrvata bili zvani od 1432. pa do prve polovine 16. stoljeća u njemačkim izvorima (Robert Kurelić).

Sve u svemu, ishodište hrvatskoga plemićkog velikaškog roda Frankapana jest otok Krk, a njihova dalja sudbina rezultat je okolnosti koje su na koncu izazvale njihovo uništenje i nestanak s povijesne scene u 17. stoljeću. A upravo je to uništenje prošle godine (2023) obilježeno kapitalnim izdanjem edicije dokumenata prema ideji Mirjana Damaške: Kazneni postupak protiv Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Dokumenti (priredile i prevele Ivana Horbec, Maja Matasović i Nella Lonza).

Frankapani u hrvatskoj historiografiji

Ako pak selektivno pogledamo što je za Frankapane/Frankopane posljednjih stotinjak godina napravljeno u znanstveno-stručnom pogledu, tada na prvo mjesto moramo staviti nezaobilaznu monografiju znamenitoga hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića Krčki knezovi Frankapani u izdanju Matice hrvatske davne 1901. (reprint je objavljen 1991. u Rijeci). Velebni zbornik Posljednji Zrinski i Frankopani koji je objavljen 1908. u Zagrebu na uspomenu hrvatskih mučenika dugo je vremena ostao glavni orijentir za istraživanje i jedne i druge velikaške obitelji. S istim je ciljem 2019. objavljena monografija Dragutina Feletara, Hrvoja Petrića i Nevija Šetića Zrinski & Frankopani. 100 godina od povratka u domovinu, dok je aspektu književnosti posvećeno recentno izdanje Matice hrvatske Zrinski i Frankopan u hrvatskom stihu koje su priredili Vladimir Lončarević i Petra Babić (2021).

Godine 1971. u Malinskoj na otoku Krku bio je organiziran veliki skup u povodu 300. obljetnice smrti pjesnika Frana Krsta Frankopana i 100. obljetnice Hrvatske čitaonice u Vrbniku te u suradnji tadašnjeg Povijesnog muzeja Hrvatske i Arhiva Hrvatske postavljena u Zagrebu izložba Hrvatski knezovi Zrinski i Frankopani. Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu postavio je 1999. i izložbu Posjedi i gradovi obitelji Zrinskih i Frankopana, dok je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci organizirao 2021. izložbu Frankopanski gradovi i utvrde. Bilo je tu dakako i drugih sličnih muzejskih aktivnosti. U novom tisućljeću nekoliko je skupova privuklo pozornost istraživača. Tako je 2008. u Ogulinu održan znanstveni skup Bernardin Frankopan i njegovo doba, a 2010. u Čakovcu Politička, kulturna i društvena djelatnost Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj. Primjetnu pozornost privukao je i znanstveni skup Frankapansko naslijeđe: pet stoljeća Njemačko-rimskoga brevijara održan 2019. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Različita nastojanja rezultirala su i knjiškim ostvarenjima. Milan Kruhek autor je zapaženih publikacija – Srednjovjekovni Modruš. Grad knezova Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške biskupije (2008) i Knezovi Modruški Bernardin i Krsto Frankopan. Mačem i govorom za Hrvatsku (2016). Mladen Ibler potpisuje knjigu Ivan VI. Anž Frankopan u službi nordijskog kralja. Prilozi za životopis (2014). Zanimljiva je i monografija Putovima Frankopana. Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji (ur. Ines Srdoč-Konestra i Saša Potočnjak, 2018), a vrlo vrijedna Frankapanski brevijar. Otisak sudbine. Ilustracije molitvene knjige u zlatno doba mletačkoga tiskarstva koju potpisuju Sanja Cvetnić, Danko Šourek i Tanja Trška (2019). U Ogulinu je 2022. održana znanstvena tribina pod naslovom Obilježavanje 500. obljetnice Govora za Hrvatsku (Oratio pro Croatia) Bernardina Frankopana Modruškog, održanoga 1522. godine u Nürnbergu te predstavljeno drugo izdanje (prvo je bilo 2010) knjige Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku. 500. obljetnica autorskog i priređivačkog dvojca Ivana Jurkovića i Violete Moretti.

Nova istraživanja

Potaknut svime navedenim, Odjel za likovne umjetnosti i Odjel za povijest Matice hrvatske s pročelnicima Dinom Milinovićem i Tomislavom Galovićem organizirali su u Matici, 24. siječnja ove godine, tribinu „Kralj ne mogu, knez mi ne dostoji biti“: velikaška obitelj Frankapani u hrvatskoj povijesti i umjetnosti. Cilj je bio ukazati na važnost sveukupne frankapanske baštine, ali i na nove rezultate istraživanja, napose iz rakursa povijesti i povijesti umjetnosti. Svoja izlaganja podnijeli su istaknuti istraživači frankapanske prošlosti. Borislav Grgin tematizirao je Frankapane u posljednjem stoljeću hrvatskoga srednjovjekovlja: između ograničenja i mogućnosti prikazavši razvoj političke, društvene i vojne uloge Frankapana u odnosu na lokalno, državno i međunarodno okruženje, u razdoblju od Nikolina stjecanja naziva Frankapani (1428) do Krstina kašnjenja u Mohačku bitku (1526). U povijesti tiskane knjige, posebice različitih molitvenih i liturgijskih izdanja te političkih protuturskih govora, članovi obitelj Frankapan odigrali su iznimno važne uloge u hrvatskoj, njemačkoj i mađarskoj kulturi. To je u izlaganju pod naslovom Frankapanska kultura knjige temeljito prikazala Sanja Cvetnić. Potom je Gordan Ravančić predstavio velikaški rod Krčkih knezova u razdoblju razvijenoga srednjega vijeka, prije 1300. godine, nastojeći dati odgovor na pitanje kako su Frankapani uspjeli steći i kontrolirati geografski impresivno vlastelinstvo koje je obuhvaćalo nekoliko povijesnih županija i teritorija (terra).

Sibila Katarine Zrinske – knjiga kao medij igre i svjedok europske kulture posljednjih Zrinskih i Frankopana bila je tema referata Milana Pelca, u kojem su istaknute glavne značajke hrvatske Sibile i njezina povezanost sa srednjoeuropskom knjižnom kulturom ranoga novoga vijeka. Hrvatska rukopisna Sibila, koju je, po svemu sudeći, dala izraditi Katarina Zrinska, rođena Frankapan, žena hrvatskoga bana i urotnika Petra Zrinskog, originalan je nasljednik renesansnog i pripadnik baroknog tipa knjige gatalice, namijenjene društvenoj igri i zabavi. Luka Špoljarić je na temelju novih arhivskih istraživanja i saznanja ukazao na jake talijanske veze Frankapana Modruških u 15. stoljeću i na njihovu ulogu u međunarodnoj politici. Posljednja volja pretposljednjega Frankapana – oporuka Vuka Krste Tržačkoga iz 1649. godine naslov je izlaganja Danka Šoureka u kojem su – u kontekstu donatorske djelatnosti obitelji knezova Krčkih Frankapana – sagledane pojedine odredbe u oporuci Vuka Krste Frankapana Tržačkoga († 1652). Uz nasljedstvo namijenjeno djeci: sinovima Gašparu, Jurju i Franu Krsti, te kćerki Katarini, Vuk Krsto velike legate ostavlja crkvama u Brežicama, Novigradu na Dobri, Bosiljevu i Gradišću, zaključujući tako povijesni nīz donacija kojima su njegovi predci trajno zadužili hrvatsku umjetničku baštinu.

Svojim su izlaganjima svi navedeni unaprijedili naše spoznaje o hrvatskom velikaškom rodu Frankapana (Frankopana), što čini odličnu osnovu da se iduće godine organizira i znanstveni skup koji bi – u novoj modernoj, razvojnoj fazi hrvatske humanistike – prikazao i ocijenio taj rod od njegovih početaka u dvanaestom pa sve do 17. stoljeća iz različitih aspekata hrvatske i europske povijesti, umjetnosti i književnosti.