Da mi je (od)letjeti

Petar Pan, prema kultnom dječjem romanu u dramatizaciji Petre Mrduljaš, nova je predstava u Zagrebačkom kazalištu lutaka. U opisu predstave najviše je naglašena želja za vječnim djetinjstvom, odnosno strahom od života odraslih i starenja. Taj je kontrast već sam po sebi upisan u dvama glavnim likovima bajke, naslovnom junaku Petru, koji ne želi odrasti, i Wendy, koja pak, za razliku od njega, preuzima na sebe ulogu majke i pokazuje svojevrsnu zrelost u odnosu na druge likove. Ta „polarna“ suprotnost dvaju likova čini se dodatno pojačanom u ovoj lutkarskoj adaptaciji, koja je kao ideja po sebi prilično ambiciozna, ali i zahvalna u smislu mogućih kreativnih rješenja. U gledalištu je pak želja za letenjem bila motivirana iščekivanjem kraja, a ne željom da se pridruži Izgubljenim dječacima.

Najbolju izvedbu imala je Matilda Sorić kao skupna lutka Izgubljenih dječaka / Snimila Ines Novković

Interpretacije likova iz bajke u ovoj lutkarskoj predstavi glumački su prilično bezlične i nezanimljive. To se posebno odnosi na lik Petra Pana, koji ne pršti entuzijazmom na sceni dovoljno da bi privukao gledateljsku pozornost. Stvoren je dojam kao da je on slučajni glavni junak, netko tko u okršaju s Kapetanom Kukom ne pokazuje nimalo žara, a na Wendy gleda kao na smetalo koje se samo želi igrati „kuće“. Što se nje tiče, njezina je karakterizacija također svedena samo na ulogu majke Izgubljenim dječacima, a i to je svedeno na minimum. Tijekom izvedbe nemamo pravu priliku doživjeti kako to Wendy priča priče, zbog čega se čak i zloglasni Kapetan Kuka zaželio njezina društva. Isto tako, cijeli sukob Petra i Kuke razriješen je tako da Kuka neobjašnjivo, kao u transu, skoči za krokodilom sa satom u utrobi koji mu je otkinuo ruku.

Ono što je bio zasigurno najveći problem izvedbe odveć je tih ansambl (Željko Šestić, Marina Kostelac, Jadran Grubišić, Dinka Vuković, Ana Herceg, Marta Bolfan Ugljen, Matilda Sorić i Ana-Marija Percaić). To se najviše osjetilo kod songova (Nenad Brkić), kada je glazba nadjačavala glumce kojima zborno pjevanje uživo nije pomoglo da dođu do izražaja. Također, glumačka su tijela i lica bila poprilična distrakcija na sceni, tako da su oni sami plijenili više pozornosti od lutaka, koje su trebale biti u prvom planu. Pritom, sasvim neočekivano, najbolju izvedbu imala je Matilda Sorić kao skupna lutka Izgubljenih dječaka. Uspješno je realizirala grupni lik koristeći se različitim glasovima i stilovima, čime je podizala ustajalu dinamiku koja je uglavnom vladala izvedbom. Kreaciju lutaka potpisuje Neda Vuković, kao i odličnu scenografiju koja dizajnom podsjeća na poleđinu pokućstva, nešto što asocira na kućne lutkarske predstave s kaučom kao scenom.

Razumljivo je da se materijal prilikom dramatizacija skrati i svede na sažeto kazivanje glavne okosnice bajke kada je u pitanju najmlađa publika koja nema velikih kapaciteta za koncentraciju. No, s obzirom na najavu koja je htjela naglasiti strah od odrastanja, ta je glavna poruka predstave ostala visjeti u zraku. Posegnulo se za rješenjem deus ex machina, na kraju predstave ukaže se sam autor, James M. Barrie, kojeg igra Šestić, kao i Petra Pana. Ta pomalo nagla promjena od lutaka na glumca u publici je izazvala košmar pa je nekoliko djece naglas govorilo da je predstava gotova i da sada mogu ići. Osim toga, Šestićev nastup u ulozi autora bajke koji djecu želi uvjeriti da odrastanje nije strašno, da postoji magija u svakodnevnici, nije uvjerljiv. Na sceni stoji ležerno, monotono i s rukama u džepovima, nimalo ne animirajući publiku i ne pokušavajući privući pozornost ničim doli glasom.

Nažalost, cijeloj predstavi kronično nedostaje dinamike i strasti koje su ključne za držanje pažnje, ne samo najmlađe publike nego i ostalih. Bajka je svedena na minimum fabule, koja je izvedena bez klimaksa, bez djetinjega žara koji Petra Pana čini djeci zanimljivim književnim likom. On je dječak koji simbolizira važnost njegovanja djeteta u sebi – maštu treba nastaviti njegovati i onda kada za to naizgled nemamo vremena, najprije zbog sebe, a onda i svoju buduću djecu. U tom smislu, produkcija Zagrebačkog kazališta lutaka trebala je ponuditi više.