Biće probuđene svjetlosti

Nakon što je ispunio egzistencijalni krug, Danijel Dragojević i njegove knjige otkrivaju se u svom ishodišnom jedinstvu. Početak tog puta signiran je zbirkom Kornjača i drugi predjeli, objavljenom 1961. u Splitu, dok je kraj anticipiran zbirkom Kasno ljeto, tiskanom 2018. u Zagrebu. Osim što utjelovljuje sporost i dugovječnost, svojom konfiguracijom ili, točnije, zemaljskim i nadzemaljskim dijelom, fiksiranim u oklopu, kornjača se nudi kao posrednik između zemlje i neba, između profanog i svetog, što će tek u igrama riječi, u poeziji koja nalikuje eseju i eseju koji je drugo lice poezije, dobiti posebnu i Dragojeviću toliko svojstvenu dimenziju.

U knjizi Kasno ljeto, koja je poslije svega dobila testamentarno značenje, pjesnik kaže doslovce: „hvala Bogu što ću uskoro umrijeti“. Konstatacija rijetka i neobična, po svemu dragojevićevska, koja u svojoj jednostavnosti implicira pomirenost sa životom, a samim tim i pomirenost sa smrću. Blizinu vlastitog kraja autor je navijestio u pjesmi koja se zove Dolazak proljeća i u knjizi pod naslovom Kasno ljeto, sugerirajući već apostrofiranjem godišnjih doba dijalektičnost i cirkularnost kao jednu od temeljnih osobina svojih spisateljskih pothvata. Ne samo pjesničkih nego i spisateljskih jer tvorac konvencionalnih stihova, a pogotovo onog koji traga za rimama Dragojević nikada bio nije. (Indikativna je u tom smislu pjesma Rima Kruna Quiena iz knjige Cvjetni trg, publicirane 1994).

Dosjetka Arsena Dedića o malim narodima koji trebaju velike pjesnike
u punoći svoje duhovitosti odnosi se ponajprije na Danijela Dragojevića

Odlazak iz svijeta

Dolazak proljeća tek je jedna od teško izbježivih varijacija na temu vremena koje je takvo kakvo jest, ali rijetko kad onakvo kakvim ga u svojim evokacijama vidi pjesnik: šećući se gradom, a Dragojević je bio peripatetik u arhetipskom značenju te riječi, primijetio je pčele koje su se rojile oko cvjetnih čaški ispred neke trgovine u Zvonimirovoj ulici. Ne bi u tome bilo ničeg posebnog, pogotovo za oko koje pati od posebnosti, da cvijeće koje je privuklo pčele nije bilo plastično. Zapanjen nad činjenicom da ni ti medonosni insekti ne razlikuju više stvarnost od privida, pa tako ni cvijet od njegove plastične replike, pjesnik je u svom stilu najavio odlazak iz svijeta koji je izgubio svoje primordijalne razloge, sadržane među inim i u mirisu autentičnog cvijeta. Vergilijevu tvrdnju da pčele u svojoj nutrini nose fragmente božanskog uma otpuhnuo je vjetar, zajedno s njihovim rodicama iz Dragojevićeve pjesme koje su, zlu ne trebalo, umjesto vlastitim krilima, zvrndale uokolo s pomoću daljinskog upravljača.

Naravno, Dragojević nije ni prvi ni zadnji koji je na neki način zdvajao nad svojim vremenom. Jun’ichirō Tanizaki grozio se nad okcidentalizacijom Japana, evidentiranoj u prekomjernom korištenju električne rasvjete. Prema tom piscu, klasična japanska kuća podrazumijevala je suptilnu igru svjetla i sjene, a s ekspanzijom žarulja od te igre i ljepote nije ostalo gotovo ništa. I zaključuje Tanizaki: „Što smo stariji, sve smo skloniji mišljenju da je prije bilo bolje no što je sada. Prije stotinu godina starci su uzdisali za vremenima od prije dvjesta godina, oni prije dva stoljeća tužili su se kako je bilo mnogo bolje prije trista godina. Ukratko, nema generacije zadovoljne postojećim stanjem stvari.“

Upravo zato, da bi očuvao svoj integritet, Dragojević je konzekventno okretao leđa vladajućim konvencijama, a pogotovo svijetu publiciteta i spektakla, koji tradicionalna predodžba o pjesniku kao svojevrsnom bardu ili glasniku kolektivne memorije u neku ruku pretpostavlja. Unikatnim izdanjima svojih stihova, ali isto tako privatnom biografijom, organskom rezistencijom spram paraderskog i profiterskog svijeta spektakla, izgradio je kulu bjelokosnu (turris eburnea), u kojoj je manje djelovao kao čovjek od javnosti, a mnogo više kao eremit i erudit zagledan u knjige i rijetke sugovornike. Ili, kako je to formulirao Rüdiger Safranski, bio je posljednji protagonist nečega što je zajedno s njim definitivno nestalo.

„Krleža ne postoji“

Prije nego posredstvom uzora ili srodnika, neke autore lakše je identificirati via negativa, pozivanjem na njihove antipode. Jednako kao i Ivšićev, Dragojevićev najveći antipod bio je Krleža. U zadnjim dekadama 20. stoljeća, kad je još Bog hodao zemljom, kako ponavljaju neizlječivi nostalgičari, često sam se susretao s Dragojevićem. Kao da su dani i sati onda drukčije tekli, pa su se slučajni susreti pretvarali u neobavezne šetnje u kojima ograničen ljudski vijek još nije opustošilo unificirano planetarno vrijeme limitirano mobitelom na koji se Dragojević, dakako, radikalno oglušio. Grozeći se sa sebi svojstvenom duhovitošću nad takozvanom modernošću, grozio se zapravo nad svijetom koji uništava elementarne instinkte, slabeći ljudsku vitalnost i tajanstvenost koja mu je bila važnija od svega. Spomenute šetnje vodile su od Dežmanova prilaza, gdje je uređivao svoje radijske emisije, do bistroa Mocca na vrhu Ilice i obližnje Nove Vesi. Jednom zgodom šetali smo se uz Hrvatsko narodno kazalište, a Dragojević nije bio samo pjesnik bez premca nego i hodač bez premca, na što posredno asocira i naslov njegove zbirke Hodanje uz prugu (1997). H. D. Thoreau, veliki američki anarhist i abolicionist, objašnjavao je da su hodači neka vrsta eksteritorijalnog staleža koji ne žive u skladu s državnim i crkvenim regulama. Jedva da bi se nešto drugo moglo zaključiti za Dragojevića!

Ne znam kako, ali dotaknuli smo se i Krleže. Možda se povod krio u činjenici da smo hodali oko najpoznatijeg ako ne i najvažnijeg kazališta u Hrvatskoj, u kojem je Josip Bach uporno odbijao Krležine mladenačke rukopise, a u kojem je Branko Gavella postavio njegove najslavnije drame. Već na spomen Krležina imena Dragojević se nakostriješio. Drugo nisam ni očekivao, ali nisam odustajao. Krenuo sam okolnim putem, podsjećajući mog sugovornika da sam i ja rođeni otočanin, da sam zapravo Mediteranac i da ne korespondiram po svaku cijenu s Krležinim agramerskim, panonskim, mitteleuropskim ili tko zna kakvim mentalitetom. Kao da je hobotnica, Dragojević je na to istresao iz utrobe impozantnu dozu crnila, začinjenu ironijom i humorom, u čemu mu je možda mogao parirati jedino Boško Violić. Onda sam bio još dovoljno mlad da ne uteknem iz ringa, iako sam se osjećao kao boksač stjeran u kut, kojem sudac broji sudbonosne sekunde.

Krležu možemo voljeti ili ne voljeti, možemo hvaliti ili osporavati njegovu estetiku ili njegova ideologijska uvjerenja, ali za nas koji smo rođeni u ovom dijelu svijeta on je svojevrsna obligacija. Tako sam govorio, a Dragojević je šutio. Onda sam rezignirano zaključio da se ne možemo ponašati kao da Krleža ne postoji. Na to je lakonski replicirao: ne postoji! Koliko god su njih dvojica bili dva daleka i nepomirljiva svijeta, u toj tvrdoći ili intranzigentnosti korčulanski pjesnik bio je brat blizanac svom agramerskom antipodu.

A pjesnici koje je respektirao ili kojima se rado obraćao? Spominjao je Lacka Vidrića, u skladu s Barčevom sintagmom o veličini malenih, o Ujeviću nije se izjašnjavao ni afirmativno ni negativno, a među novijim autori(ca)ma blizak mu je bio „solo hladan glas“ Anke Žagar. U hrvatskom pjesništvu novoga doba najbliži mu je bio A. B. Šimić. Volio je Šimićevu strogost i konciznost, onu čistoću i hladnoću koje su i njemu bile imanentne. Uostalom, tvorac Preobraženja bio je rezerviran prema Krleži, jednako kao i njegov mlađi brat Stanislav, a između hercegovačke braće i gromovnika s Gvozda antipatije su bile trajne i obostrane. U astralnom sjaju Šimićeve lirike, u njegovu odnosu prema ljubavi i smrti, lišenu patetike i redundantnih fraza, Dragojević je prepoznao jednog od duhovnih pobratima.

Potvrdu za to nalazimo u pjesmi Svjetlost A. B. Šimića, tiskanoj u već apostrofiranoj knjizi Cvjetni trg. Raspredajući o svjetlosti kao jednoj od karakterističnih vrlina pjesnika iz Drinovaca, Dragojević zaključuje da će „ona ionako, kao i ljubav, ostati netaknuta u svojoj običnosti, dakle čudesnosti i čistoći“, a citirani pridjevi i imenice korespondiraju bez ostatka i s njegovom poetikom. Što je konstatirao za Šimića, da je „jedan od rijetkih koji zaslužuje da ga se nazove bićem probuđene svjetlosti“ ili, dalje, da „mu je uvijek bilo svega previše“, tiče se doslovce i njegovih pjesama, što u krajnjem slučaju znači da ga je najbolje dešifrirati njim samim (par lui-même). Na jednome mjestu piše o raju, a čežnja za rajem nije ništa drugo nego pokušaj da se ljudskom rodu, svedenu na istočni grijeh, vrate božanski atributi, onakvi kakvima je čovjek po kršćanskom nauku raspolagao prije pada. Od slike paradiza, vezane za jedan predio u blizini zavičajne Vele Luke, dospio je do Bataillea i „čistoće obilja dovedene do ludila“, legitimirajući na taj način sebe sama i definirajući ono što je u temelju njegova kreativnog umijeća.

Cjelina je bjelina,
bjelina je tišina

U tekstu Cvjetni trg iz istoimene zbirke evocirao je sjećanje na Johna Cagea, kojeg je gledao i slušao za vrijeme Muzičkog biennnala u Zagrebu. Kakvo čudo da ga je magnetizirao skladatelj koji je težio apsolutnoj čistoći, izjednačujući u krajnjoj liniji muziku i tišinu? Cage je možda najpoznatiji po kompoziciji 4’33’’. Nastala je 1952. godine, a ako se tako može reći, autor ju je skladao za bilo koji instrument ili instrumente. Interpretima se nalaže samo to da ne koriste svoja glazbala u vremenskom rasponu od 4 minute i 33 sekunde, kako je to definirano i u naslovu skladbe. Ali Cage je isto tako autor skladbe pod naslovom As Slow As Possible (Što je sporije moguće). Posrijedi je skladba za orgulje, a početak izvedbe održan je 2001. u katedrali svetog Burchardija u Halberstadtu u Njemačkoj. Prema autorovoj zamisli, partituru je trebalo prezentirati tako da odzvanja idućih 639 godina. Kako svaki akord u As Slow As Possible traje oko 71 godinu, jasno je da nitko neće moći čuti Cageovu skladbu u integralnoj verziji. Ako američki skladatelj nije htio da nitko ne čuje njegovo djelo u cjelini, jer cjelina je bjelina, a bjelina isto što i tišina ili beskraj ili u krajnjoj konzekvenci Bog, hrvatski pjesnik nije dopustio da ga razotkriju za života, kao što će ga još manje moći razotkriti poslije smrti. Dosjetka Arsena Dedića o malim narodima koji trebaju velike pjesnike, u punoći svoje duhovitosti i protežnosti odnosi se ponajprije na Dragojevića. U našoj nacionalnoj povijesti, ali isto tako u kulturi, uvijek je netko nekome nešto kriv.

Koliko je poznato, pjesme su Dragojevićeva jedina krivica i u toj vrsti ekskluzivnosti rijetko mu je tko mogao parirati, tim više što je njegov egzemplarni opus imao pandan u privatnom životu, po mnogočemu eremitskom i ekvivalentnom njegovim knjigama. U jednom tekstu nastalu 1907. Hofmannsthal je zaključio da je pjesnikov odnos prema vremenu sve prije nego linearan: jer prošlost ga nije zakinula, a budućnost mu ne može donijeti bogzna što. On je na neki magičan način pobjednik nad vremenom. U hrvatskoj književnosti Hofmannsthalovu tezu o pjesniku koji je transcendirao nešto tako nepronično i neuhvatljivo kao što je vrijeme može podnijeti (samo) Danijel Dragojević.