Beskrvno i bez strasti

Prema podacima dostupnima na internetu, za sve nedostatke glazbene biografske drame Bob Marley: One Love navodno je odgovorna uža i šira obitelj velikoga glazbenika. Robert Nesta Marley nije bio samo najvažniji i najmarkantniji začinjavac reggae-glazbe i (pop)kulturna ikona svoje rodne Jamajke, nego i trajnožareći simbol emotivnog i srčanog (glazbenog) angažmana u zagovoru ljudskih prava, slobode i jedinstva ponajprije svoje razjedinjene karipske države, ali i mnogo šire od toga, u univerzalnim razmjerima. Temeljni problem s kojim se suočavamo pri recepciji filma o njemu leži u tome što posrijedi nije biografija, nego hagiografija.

Ako je istinita tvrdnja da su realizaciju filma intenzivno nadgledali Marleyjeva udovica Rita, njihova djeca i unuci, odnosno da je za sve što je u filmu prikazano bilo potrebno njihovo odobrenje, ne čudi što se djelo u konačnici svodi na dobrano anemično nizanje epizoda iz nekoliko posljednjih godina glazbenikova života. Preciznije, od 1976. godine, kad je državu potresao politički sukob ljevičarske Jamajčanske radničke partije (JLP) i desničarske Narodne nacionalne partije (PNP), čiju je višegodišnju borbu za nadzor nad otokom, garniranu neredima, nasiljem i ubojstvima, prema prikazanom u filmu svojim mirotvorstvom dobrim dijelom okončao upravo Marley, do njegove bolesti i koncertne izvedbe naslovne pjesme One Love, nedugo prije no što će 11. svibnja 1981. preminuti od raka kože.

U izvedbi Kingsleyja Ben-Adira Marley ne uspijeva zaživjeti kao stvaran i konkretan lik

U nizanju tih epizoda Marley tijekom po prilici prve dvije trećine trajanja filma ne uspijeva zaživjeti kao stvaran i konkretan lik, već u izvedbi suscenarista i redatelja Reinalda Marcusa Greena te još trojice suscenarista, među kojima je i Terence Winter (serije Obitelj Soprano i Carstvo poroka), funkcionira gotovo kao hodajući zombi koji ni za što pretjerano ne mari, stalno puši marihuanu i kojemu se i pjesme koje piše i sklada, kao i sve ostalo u životu, događa tek tako, pukim slučajem.

A to „sve ostalo“ što mu se zbiva, od veze i braka s Ritom, koju s obzirom na slabo napisanu ulogu solidno tumači Lashana Lynch iz zasad posljednje Bondove pustolovine Za smrt nema vremena, preko isprva lokalnih i nacionalnih te u konačnici globalnih uspjeha i slave, predočeno je dosta monotono i bez strasti. Za beskrvnost djela neosporno je zaslužan i redatelj Green, kojemu je to drugi dugometražni film nakon precijenjene biografske sportske drame Kralj Richard iz 2021. Već u tom filmu, za nastup u kojem je Will Smith osvojio Oscar, Zlatni globus i nagradu BAFTA, bilo je jasno da je on autor koji odveć robuje klišejima i općim mjestima iz „priručnika za režiju“ biografskih drama. U izvedbi Kingsleyja Ben-Adira, britanskoga filmskog i televizijskog glumca kojeg smo mogli vidjeti u seriji Peaky Blinders i promašaju Kralj Arthur: Legenda o maču Guya Ritchieja, Marleyjev lik većinom tek popunjava prostor u kadru, smiješeći se, govoreći o ljubavi, miru i toleranciji. Iako njega i Ritu vidimo i kao mlade, njihov je odnos i u toj dobi najvećim dijelom prikazan saharinski, kičasto i bez stvarnih emocija. Za njegovu glazbu i formiranje kao osobe bitni su bili i nacionalni i socijalni kontekst, no i oni su u filmu tek nabacani i skicirani.

Hagiografski tretman umjetnika, stalno praćen akordima njegovih pjesama u zvučnoj podlozi, u određenoj mjeri pozitivno se mijenja u posljednjoj trećini filma. Tijekom njegova boravka u Londonu Marley se udaljio od Rite, u svega dva kratka kadra kamera sugerira da je možda bilo i nečeg između njega i mlade britanske glazbenice, a kad ga je Rita posjetila, među njima je ozbiljno zaiskrilo. Tada konačno Marleyjev lik dobiva ljudske osobine i dimenzije, jer sve dotad, iako je bio ranjen i zamalo ubijen, preko intrigantnih detalja prelazilo se sasvim površno i olako. Kad ubrzo uslijedi njegov sukob sa stalnim i kako se činilo odanim producentom Chrisom Blackwellom, za kojeg se pokaže da je dogovorio previsoke cijene koncerata na afričkoj turneji, planirajući razliku staviti u vlastiti džep, te kad se ispostavi da mu ozlijeđeni nožni palac nikako ne uspijeva zacijeliti zbog melanoma, Marley konačno postaje zanimljiv i zamalo punokrvan filmski lik. No tada je već kasno, jer uslijedi tek nekoliko kadrova njegovih koncertnih nastupa (u film je umetnuto i nekoliko dokumentarnih i reportažnih isječaka) te naposljetku podatak da je preminuo u dobi od svega 36 godina.

Priča o Bobu Marleyju tako i dalje ostaje neispripovijedana na pravi način. Tako možda ne bi bilo da je Martin Scorsese prije petnaestak godina uspio ostvariti planove o snimanju Marleyjeva biopica, koji je trebao producirati njegov sin Ziggy. Ovako slavni glazbenik ostaje potentna tema za neke druge filmaše.