Vijenac 783

Naglasak

Rusija kao moderni medizam

Ako je Zapad „carstvo laži“, je li Putin novi Kserkso?

Piše Janko Bekić

Modelu starih Grka nasuprot stoji veliki orijentalni imperij – perzijski, kalifatski, mongolski, osmanski, ruski, sovjetski, pa ponovo ruski – koji dominira golemom kopnenom masom Euroazije, što ga po prirodi stvari čini telurokracijom, kopnenom silom ograničenih pomorskih sposobnosti

Nedugo nakon otvorenoga ruskog napada na Ukrajinu u veljači 2022. zapadne zemlje Rusiji su nametnule dalekosežne ekonomske sankcije. Ruski predsjednik Vladimir Putin na to je reagirao nazvavši zapadni blok „carstvom laži“. Iz antičke povijesti znamo da su se neki od najvećih perzijskih osvajača – Darije Veliki i njegovi nasljednici na prijestolju Ahemenidskog Carstva – obilato koristili optužbom da su njihovi protivnici sluge laži kako bi se obračunali s njima. Vječni sraz istine i laži, svjetla i tame, nalazio se u samu središtu perzijskog sustava vjerovanja – zoroastrizma, te je bio i okosnica imperijalne ideologije. Borba protiv neprijatelja Perzije istovremeno je značila napor za održavanje stabilnosti svemira. Stoga ne čudi da su se i stari Grci – iz perzijske perspektive neposlušni i prkosni barbari na zapadnom rubu goleme ahemenidske države – našli pod optužbom da su podložni laži. Dovitljive Grke perzijska je arogancija i megalomanija istovremeno iritirala i zabavljala, pa je atenski pisac komedija Aristofan 425. pr. Kr. uprizorio predstavu Aharnjani u kojoj je lik perzijskog izaslanika nosio ime Pseudartabas, odnosno – lažna istina.


Vladimir Putin je moderna verzija Kserksa / Izvor The Kremlin Moscow / DPA / PIXSELL

No prije nego što su ih mogli ismijavati u kazalištu, stari su Grci vojno nadmoćne Perzijance prvo morali poraziti na bojnome polju. Prvi put to su učinili 490. pr. Kr., odlučnom pobjedom Atenjana i njihovih saveznika u bici na Maratonu, te deset godina poslije u pomorskoj bici kod Salamine, kada je koalicija od dvadesetak grčkih polisa nanijela težak poraz floti perzijskog Velikog Kralja (ali tek nakon žrtve Leonide i njegovih 300 Spartanca u Termopilskom klancu i Kserksova spaljivanja Atene do temelja). Bitka kod Salamine nije bila samo pobjeda Helena nad Perzijancima, nego je očuvala model ravnoteže snaga među grčkim polisima pred nadirućim i naizgled nezaustavljivim imperijalnim sustavom Istoka. S vremenom se ravnoteža snaga među – barem u teoriji – ravnopravnim europskim državama prometnula u jednu od ključnih institucija europskoga međunarodnog društva.

Konture medizma

Podrazumijeva se da u srazu s Perzijom stvari za Helene nipošto nisu tekle glatko. Međunarodno društvo antičke Grčke bilo je duboko razjedinjeno unatoč zajedničkom jeziku, panteonu, običajima poput panhelenskih igara (od kojih su one olimpijske najpoznatije) i generalnoj privrženosti ideji neovisnosti i suverenosti gradova-država. U vanjskoj politici mišljenja su bila posebno podijeljena u pogledu odnosa prema golemom susjedu s druge strane Egejskog mora. Dok su neki državnici, ili čitavi polisi, zagovarali obuzdavanje širenja perzijskog utjecaja i moći, drugi su bili skloniji popuštanju sa svrhom izbjegavanja rata, a u svojem koketiranju s Perzijom često su išli tako daleko da su oponašali perzijske manire, modu i ljubav prema luksuzu. U ekstremnim slučajevima posrnuli grčki tirani, arhonti i stratezi poput Hipije, Temistokla ili Alkibijada pronašli su utočište u Maloj Aziji, ponudivši svoje diplomatske ili vojničke vještine Velikom Kralju ili njegovim satrapima. Takve su Grke njihovi sunarodnjaci optuživali za medizam (medismos). Optužba za kvislinšku suradnju s Perzijom nadilazila je onu za izdaju pojedinoga grčkog polisa; kolaborirati s barbarima s Istoka značilo je okrenuti leđa čitavoj helenskoj civilizaciji.

Vrlo sličan obrazac pronalazimo u današnjoj Europi. Nakon otvorenog napada Ruske Federacije na susjednu Ukrajinu, članice Europske Unije i NATO-a naoko su zauzele čvrst i jedinstven stav prema ruskoj agresiji. Moskvi su nametnute sankcije, a Kijevu je pružena politička, financijska, humanitarna i – nakon početnog ustezanja – znatna vojna pomoć. No, kao i u antičkoj Grčkoj, ubrzo su na scenu stupili akteri koji teže relaksaciji odnosa i kompromisu (na štetu Ukrajine) s euroazijskom velesilom. Neki su se, slijedeći primjer Temistokla ili Alkibijada, preselili, odnosno prebjegli u Rusiju: bivši njemački kancelar Gerhard Schröder od 2017. do konca svibnja 2022. bio je član i predsjedavajući upravnog odbora ruske državne naftne kompanije Rosneft, a s te je pozicije odstupio tek nakon što mu je Europski parlament zaprijetio sankcijama. Bivša austrijska ministrica vanjskih poslova i kasnija kolumnistica ruskog državnog medija Russia Today (RT) Karin Kneissl trenutno vodi geopolitički centar GORKI na sveučilištu u Sankt Peterburgu, a samu sebe opisuje kao „političkog izbjeglicu“. Kao istaknuti Putinversteher (pogrdni njemački termin za „one koji razumiju Putina“), Schröder i Kneisslova u javnim nastupima prozivaju Zapad za alijenaciju Rusije i ratohuškački pristup sukobu u Ukrajini.

Moć telurokracije

Osim prebjega, koji su eklatantan primjer suvremenog medizma, tu su i aktualni europski državnici koji zastupaju proruske stavove unutar EU i NATO-a. Mađarski premijer Viktor Orbán ne dopušta tranzit oružja za Ukrajinu preko mađarskog teritorija, kritizira sankcije nametnute Rusiji te na različite načine otežava i uvjetuje pristupne pregovore Ukrajine s EU, kao i pružanje europske financijske pomoći napadnutoj zemlji. Također je odugovlačio s ratifikacijom protokola o primanju Švedske u članstvo NATO-a. Njegov slovački kolega Robert Fico najavio je prekid dostave oružja Ukrajini, kao i veto u slučaju glasanja o ukrajinskom članstvu u NATO-u, te preporučio Kijevu da se odrekne dijela teritorija kako bi se zaustavila ruska invazija.


Reljef Kserksa na ulazu njegove palače, Perzopolis, Iran / Izvor Wikipedia Commons

Pojava suvremenog medizma u Europi, ovaj put u obliku simpatiziranja s Putinovom Rusijom, ukazuje na postojanost povijesnih obrazaca; na ono što je francuska Škola anala zvala Longue durée, tj. strukture duga trajanja. Unatoč pojavi unutareuropskih imperijalnih projekata od Aleksandra Velikog do Napoleona ili Hitlera, kao europski standard ustalio se model naslijeđen od starih Grka: međunarodno društvo neovisnih i suverenih država sa zajedničkim vrijednostima i pravilima, koje međusobno ograničeno ratuju i po potrebi se ujedinjuju sa svrhom obuzdavanja odveć ambiciozna hegemona. Treba istaknuti kako neki smatraju da je upravo EU najnoviji europski imperijalni projekt koji na prvome mjestu ima zadaću onemogućiti sukobljavanje među državama članicama, a to se postiže progresivnom centralizacijom, odnosno smanjivanjem njihove autonomije.

Modelu starih Grka nasuprot stoji veliki orijentalni imperij – perzijski, kalifatski, mongolski, osmanski, ruski, sovjetski, pa ponovo ruski – koji dominira golemom kopnenom masom Euroazije (ponekad i Sjeverne Afrike), što ga po prirodi stvari čini telurokracijom, odnosno kopnenom silom ograničenih pomorskih sposobnosti. Njegova veličina, monolitnost, vojna moć i despotska vlast (konstante koje su postojane unatoč promjenjivosti dominantnih religija i ideologija) realna su opasnost za zapadno međunarodno društvo, bilo ono helensko, kršćansko ili liberalno demokratsko. Iz tog se razloga u njemu uvijek iznova pojavljuju istaknuti pojedinci ili čitave države koje zagovaraju pomirljiv pristup i popuštanje velikom istočnom susjedu, a s ciljem njegove pacifikacije. Drugim riječima, oni koji bi Putinu danas prepustili Ukrajinu nastavljaju tradiciju onih koji bi Dariju ili Kserksu prepustili Joniju. Unatoč brojnosti različitih aktera u ljudskoj povijesti, čini se da je količina matrica po kojima oni funkcioniraju vrlo ograničena.

Vijenac 783

783 - 14. ožujka 2024. | Arhiva

Klikni za povratak