A mi ostadosmo okićeni zlatom

Posljednjih se godina nastojanjima kulturnih i književnih pregalaca obnavlja zanimanje za kulturu bokeljskih Hrvata, tako i književnost, posebice pjesništvo. Osim novih ili ponovljenih izdanja djela bokeljskih književnika uspostavljena je 2016. i digitalna antologija Hrvatsko pjesništvo Boke (https://poezijahrvataboke.com/; autorica projekta Dijana Milošević), da bi nedavno, u listopadu prošle godine, u izdanju Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore iz Podgorice bila tiskana Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskoga pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća, koju su priredili crnogorski književnik Božidar Proročić i hrvatska književnica Željka Lovrenčić.

Izd. Centar za očuvanje i razvoj kulture
manjina Crne Gore, Podgorica, 2023.

Na 374 stranice knjiga obuhvaća Riječ izdavača, Predgovor priređivača, bilješke o priređivačima, izdašan popis izvora i literature (iz kojega je zacijelo slučajno izmaknuo naslov Književnost Boke kotorske: XV–XVIII. stoljeće V. Franić Tomić i S. Prosperova Novaka iz 2022), recenziju Pet stoljeća pjesništva Hrvata u Crnoj Gori Domagoja Vidovića te, bitno, 54 pjesnika, predstavljenih izborom poezije i biobibliografskom bilješkom.

Antologija obuhvaća književnike od Kotoranina Jurja Bizantija (r. 1490) do Tripuna Grgurevića (r. 1994), dakle pet stoljeća od renesanse do naših dana. Između tako kronološkim redom predstavljenih pisaca naći će se boljim poznavateljima hrvatske književne povijesti i štovateljima bokeljske baštine poznata imena kao što Ivan Bolica, Dominik Cecić, Ana Marija Marović, Frano Alfirević (rodom Zadranin), Jeronim Korner, Viktor Vida, Luka Brajnović, no i mnoga manje poznata, primjerice od starijih Maro Dragović, Tripo Skura, Petar Kink, Miroslav Zanović, iz prošloga stoljeća Ida Verona, Vesna Oborina, Miroslav Sindik, do onih srednjega i mlađega naraštaja kao što su Adrijan Vuksanović, Maja Grgurović i spomenuti Tripun Grgurević. Potrebno je napomenuti da su se priređivači potrudili prevesti i uvrstiti pjesme izvorno napisane latinskim, španjolskim, talijanskim i francuskim jezikom. Vidi se na prvi pogled da su priređivači imali mnogo posla osobito oko starijih pisaca, kako zbog potrebe objašnjenja u bilješkama, tako i u rješavanju nekih nedoumica. U tom pogledu, s obzirom na prethodna izdanja, priređivači su se morali odlučiti između inačica, primjerice Ludovik/Ljudevit Paskvalić/Paskalić, u ovome slučaju odabravši drugu. Slično, u nekim izdanjima Đorđe Bizanti, ovdje je Juraj. Dodajmo tomu da su popratni tekstovi, osim Vidovićeve Recenzije, bilješke o Željki Lovrenčić i, djelomice, Predgovora, napisani crnogorskim jezikom.

Tematsko-motivski raznovrsna, antologija ipak ima središnji topos: Boku! – privrženost Boki, ljubav prema njezinim pejzažima, povijesti, moru, mjestima, crkvama, svecima, velikanima, pomorcima, ljudima, običajima, uspomenama… Pa kada bi namjernik danas pošao Bokom čitajući Opis zaljeva i grada Kotora Ivana Bone Bolice, lako bi prepoznao i razumio i povijest i zemljopis i duh toga jedinstvenoga zavičaja jer sve je tu i danas, svako mjesto, svaka uvala, svako brdo, crkve, pa bi zacijelo i koji kamen prepoznao, na kojemu „naši Dalmatini – i vas Rod hrvatski“ (M. Dragović) oduvijek obitava.

U pogovoru Domagoj Vidović smjestio je, opravdano, bokeljsko pjesništvo u kontekst cjelokupne hrvatske književnosti i kulture – o čemu ono jezikom i na svaki drugi način govori – istaknuvši važnost antologije kao dokumentiranog svjedočanstva „svehrvatskih prožimanja koja nikako ne mogu biti slučajna“. Antologija je, ističe, „ujedno dokazom nevjerojatne žilavosti i stvaralačke snage Hrvata u Crnoj Gori“, što je i odgovor „na sve češća posezanja za hrvatskom književnom baštinom koja se više ne ograničuju samo na stare pisce hrvatske (poput Andrije Zmajevića), nego i na naše suvremenike (poput Mira Glavurtića)“.

Tim slijedom govoreći, važnost antologije, osim književnopovijesne i umjetničke, stoji u afirmaciji notorne činjenice da su na tlu današnje Crne Gore Boka kotorska i Svebarje stoljećima bili središte hrvatskoga povijesnoga hoda, a njegov su itekako važan dio i danas, čime su ujedno dionici života Crne Gore, dajući time, kako su istaknuli priređivači, prilog „jačanju crnogorsko-hrvatskih kulturno-istorijskih veza“.

Uz čestitke priređivačima i izdavaču, neka nam ne bude zamjere reći: veliku vrijednost knjige malko zasjenjuju neki propusti. Prvi je neujednačena lektura tekstova (zarezi, sv. Marko i Sv. Josip, Buenos Aires i Buenos Ajres, N. Tomazeo, no Ungaretti i Pirandello), zatim neujednačen prijelom (npr. razmak između odlomaka negdje postoji, negdje ne; mjestimice je posebno masnim slovima izdvojena bibliografija pisca i sl.). Bio-bibliografije, zacijelo crpljene iz različitih izvora, ponegdje su odveć opsežne, a neujednačeno koncipirane pa je, primjerice, u nekih pisaca navedeno mjesto rođenja i smrti, u nekih ne. Naslove djela ipak bi bilo dobro staviti pod navodnike ili kurzivom. Te i druge neujednačenosti i počeste zatipke (tipfelere), bude li drugoga izdanja, neka urednička ruka isteše, cizelira i dovede u red.

No sve je to manje važno u odnosu na činjenicu da smo ovom sintezom dobili važan dokument o pet stoljeća neprekinutoj hrvatskoj književnoj, pjesničkoj prisutnosti u Boki kotorskoj i Svebarju. Velika je to baština! No ako je suditi po zastupljenosti mlađih pjesnika, ima svoje baštinike. A to je ujedno poruka o naravi ljudi koji nakon svega i unatoč svemu s Ljudevitom Paskalićem ponosno kazati mogu: „A mi ostadosmo okićeni zlatom.“