Zaštićena sezonska seoba stoke

Početkom prosinca 2023. Hrvatska je dobila novi dodatak u Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a, a to je transhumanca – sezonska seoba stoke. Ta skupina nematerijalne baštine obuhvaća osebujne oblike sezonske seobe stoke u Austriji, Grčkoj i Italiji, a zajedno s Hrvatskom nominaciji su se pridružile Albanija, Andora, Francuska, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska. Hrvatsku su nominaciju pripremili etnolozi Lidija Nikočević i Grga Frangeš, u koordinaciji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija i u suradnji s udrugom Hrvatski krški pašnjaci.

Malo koja europska zemlja nema tradiciju sezonske seobe stoke, a u Hrvatskoj je taj oblik stočarstva održan do relativno nedavno. Posljednji svakogodišnji sezonski stočari mogli su se naći na Velebitu i Dinari uoči početka Domovinskog rata, ali se u nekim krajevima vraćaju. Transhumanca je praksa sezonske seobe stoke i pastira između nižih predjela i gorskih pašnjaka čiji korijeni vjerojatno sežu u paleolitik, a tijekom prvog stoljeća prije Krista rimskom ekspanzijom dolazi do daljeg širenja korištenja pašnjačkih prostora. Srednji vijek razdoblje je geneze vlaške, morlačke populacije koja je nositelj tradicijskih obrazaca transhumance koji su se u fragmentarnim i izmijenjenim oblicima očuvali do suvremenosti.

Tradicionalno se izdig stoke obavljao na određen datum - često oko Jurjeva / Izvor Pixabay

Prepoznatljivost identiteta i tradicije

O praksi svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika te pisanih dokumenata kao što su Pisani kamen i Dolabelin natpis u Gospićkom ugovoru iz 1887. Nominacija se u Hrvatskoj odnosi na sezonsku seobu stoke i pastira na području Dinarskog gorja. Danas se potražnja za tradicijskim proizvodima polako oporavlja u kontekstu izvorne gastronomske i turističke ponude, a ostatke tih običaja nalazimo u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare. Toj turističkoj vrijednosti pridonosi i Transhumanca Trail, europska ruta kojoj Hrvatska još ne pripada.

„Očuvanje te vrste stočarstva od iznimne je važnosti za Republiku Hrvatsku, kako s aspekta oživljavanja predmetnih područja, prepoznatljivosti identiteta i tradicije, tako i s aspekta bioraznolikosti putem očuvanja planinskih pašnjačkih staništa te gospodarskog iskorištavanja marginalnog planinskog tla“, poručuju iz Ministarstva kulture i medija. Odluka koju je UNESCO donio na zasjedanju u afričkoj državi Bocvani praćena je dokumentarnim filmom Transhumanca, sezonska seoba blaga, u kojem se pojavljuju Anđelko Gambrioža i Petar Maglov, stočari s pozicije Badnja na Dinari. Upravo se na Dinari, našoj najvišoj planini, vraća tradicija transhumance, koja je i dalje važna za očuvanje bioraznolikosti krške Hrvatske.

Sir, katuni i janjci

U Hrvatskoj taj se oblik stočarstva prakticirao u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije. Lički pastiri od lipnja do srpnja boravili su na velebitskim pašnjacima, a zbog oštre klime zimi bi se spuštali u Primorje. Primorski su stočari u proljeće odlazili u podgorje Velebita gdje su obrađivali zemlju, a ljeti bi stoku vodili na ispašu u nadgorje, iznad 1000 metara nadmorske visine da bi se u jesen vraćali u stalna naselja. U Dalmatinskoj zagori i Ravnim kotarima pastiri bi u skupinama odlazili sa stadima do sezonskih naselja u južnom Velebitu, Biokovu ili Dinari. U sezonskim se naseljima prikupljalo mlijeko, od kojeg se poslije pravio sir.

Naš etnolog Vitomir Belaj piše kako se u rano proljeće, nakon što su započele pripreme za odlazak u planinu, izabrao starješina ili strugovođa koji je predvodio kumpaniju, skupinu pastira. Pastiri su dobili svoje dužnosti, prema kojima su ih zvali muzeničari, jalovčari i sl. Izdig je, po završetku svih priprema, započinjao na određen datum – često oko Jurjeva. Na planini su živjeli pastiri (kojima se pridružila i planinka ili kuharica) na stanu, katunu koji se sastojao od kolibice za pastire i, posebne, za planinku te tora za blago. Nekoć je sva pažnja bila posvećena pravljenju sira, a potom sve više tovu janjaca za prodaju. Preko dana pastiri su usmjeravali stada na pašnjake, pojila, ponekad na solila i čuvali ih od raznih nesreća, a predvečer bi ih vraćali u torove, prebrojali ih i pomuzli. Stoga očuvanje baštine znači i brigu o sirarstvu, tovu janjaca, kao i o arhitektonskoj baštini katuna i bunja, kamenih koliba visoko u planinama.