Zaljubljeni Kafka

Unatoč tome što je Franz Kafka jedan od najčitanijih i najutjecajnijih pisaca dvadesetog stoljeća, i danas nam je nedokučiv i nejasan, a njegov život i književna ostavština podložni su različitim tumačenjima. Priča o „sudbini“ njegovih djela poznata je odavno i široj, a ne samo književnoj javnosti. Srećom, Max Brod, Kafkin biograf i priređivač djela, književnik židovskog podrijetla rođen u Pragu, nije poslušao „zahtjev“ svojega prijatelja da spali njegove rukopise – vjerojatno je pomislio kako je takvo što, da je uistinu želio, pisac mogao učiniti i sam – pa je u razdoblju od 1925. do 1927. objavio njegove romane Proces, Dvorac i Amerika, a potom Dnevnike i prepiske na koje se životopisi rado oslanjaju te je svojega praškoga nesigurnoga i sramežljivoga kolegu promovirao u jednu od najvećih književnih zvijezda prošloga stoljeća.

Čovjek od krvi i mesa

Kafka nam se u svojim intimnim dnevničkim zapisima i pismima, koje je, između ostalih, pisao ženama u koje je bio zaljubljen, ocu i prijateljima, prikazuje kao čovjek od krvi i mesa, prepun različitih osjećaja, strahova, književnih ambicija i sanjarenja. U fragmentarnim tekstovima Kafkinih Dnevnika, koji su protkani humorom, nostalgijom, ali i životnom napetošću, otkrivamo trodimenzionalnu osobu, kao i moguće uzroke njegovih začudnih fiktivnih djela i posebnog kafkijanskog univerzuma: Franz se u njima pokazuje kao otuđeni pojedinac, nesiguran, pomalo boležljiv hipohondar, krhak i opterećen sumnjama u sebe i u svijet u kojem živi, pri čemu želi samo pisati, ali istodobno zadržati birokratski posao koji ga neizmjerno opterećuje. Krhkost njegovih odnosa s ocem i prijateljima već je itekako poznata, a posebno se u pismima – još više nego u dnevničkim zapisima – razotkriva pomalo emocionalno nezreo čovjek, osamljenik tragično nesiguran i neodlučan kad su u pitanju ljubavne veze sa ženskim spolom, jedan svijetu manje poznat zaljubljeni Kafka.  

Samoprezir kompenziran ovisnošću

Kafka, kojeg “samo pisanje drži na životu”, imao je poseban odnos sa ženama, među kojima se najviše spominju tri imena najvažnija u njegovu životu: Felice Bauer, Milena Jesenská i Dora Diamant. Iako je poznato da su složeni odnosi sa ženama znatno utjecali na Kafkin život i djelo, nadahnjujući, ali katkad i preusmjeravajući njegov književni rad, nije jednostavno izvući konačne zaključke o isprepletanju njegovih emotivnih veza i spisateljskog stvaralaštva. Stoga ostaju otvorena pitanja koliko su upoznavanje, zaruke i raskid zaruka s Felice dali nastanku pripovijesti Preobrazba i romana Proces ili koliko je odnos s Milenom utjecao na njegov rad na romanu Dvorac, odnosno koliko je traga ostavio zajednički život s Dorom na Jazbini, jednoj od Kafkinih posljednjih priča – o čemu je pisao britanski publicist Nicholas Murray u biografiji naslovljenoj Kafka (2004), koja je svojedobno prevedena i na hrvatski jezik (N. Murray, Franz Kafka: biografija, Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo, 2008, prev. Daria Torre), a u Njemačkoj je izišla pod privlačni(ji)m naslovom Kafka i žene.

Kakav je bio zaljubljeni Kafka? Pri čitanju njegovih pisama ženama u koje je bio zaljubljen i Dnevnika, koji su nedavno objavljeni u tri sveska na hrvatskom jeziku u prijevodu filozofkinje Nadežde Čačinovič po rukopisnoj verziji s njemačkoga (TIM press, Zagreb, 2022/23), nameće se zaključak: kao i u životu, pomalo smušen, nedorečen, izgubljeni introvert, pun samoprezira i ne u potpunosti sklon tjelesnom dodiru... A opet, s druge strane, postojao je obrazac u kojem je Franz samoprezir kompenzirao ovisnošću o osobi u koju je bio zaljubljen, pa bi, primjerice, svojoj (budućoj) zaručnici, Berlinki Felice Bauer, koja je radila kao izvršna tajnica u tvrtki Carl Lindström, pisao pisma u kojima su njegovi osjećaji vrludali od „neutažive žudnje“ za njom, preko „straha od zajedništva“ i nemogućnosti „približavanja nekome i potpunoga predanja“ do molbe „da mu više nikada ne piše“ i ispovijedi „da će zauvijek biti sputan“. Ipak, unatoč promjenjivoj prirodi osjećaja prema Felice, Franz je bio zaljubljen u nju pa joj je u pismu napisanu 23. studenoga 1912. izjavio ljubav: „Najdraža, o Bože, koliko te volim!“ Nedugo prije toga počinje pisati pripovijetku Preobrazba, „izuzetno odbojnu i depresivnu“, kako je sam rekao, koju želi pročitati Felice, a krajem godine objavljuje i prvu knjigu: zbirku kratkih priča Razmatranje – iako je kao godina izdanja naznačena 1913. – prema kojoj je njegova draga bila ravnodušna.

Između želje i potrebe

Iz rečenice u jednom od čak 54 pisma poslanih ljubljenoj u prosincu 1912. – „Osjećam da nikada neću imati snage živjeti bez tebe.“ – može se iščitati Kafkina nesposobnost da oblikuje zreo odnos sa ženom, odnosno ponavljanje već spomenuta obrasca i svojevrsna rastrganost, kao da je postao lik u vlastitoj pripovijesti, između želje i potrebe: želje da bude sam i potrebe da nekomu pripada ili bude voljen. Bio je to uglavnom, najviše zahvaljujući Kafkinu inzistiranju, epistolarni ljubavni odnos. Ipak, iako se par zaručio 1. lipnja 1914. u Berlinu, već 12. srpnja zaruke su razvrgnute. Još pod dojmom srpanjskoga „sudišta u hotelu“, kako će zabilježiti u dnevnik – u kojem mu je Felice izrekla u lice nešto „odavno pripremljeno, neprijateljsko“ – u kolovozu počinje pisati Proces. Nakon prekida zaruka Kafka se i dalje premišlja, piše „zaručnici“ pisma o svojoj tjeskobi i upitnoj sposobnosti prakticiranja bračnoga života, povremeno se viđaju u Berlinu i odlaze na kratke izlete, pa 6. srpnja 1916, tijekom zajedničkog desetodnevnog ljetovanja (u odvojenim sobama) u Marienbadu (Mariánské Lázně), zapisuje u svoj dnevnik: „Nemoguće je živjeti s F. Nepodnošljivo je živjeti s bilo kim. Ne žaljenje zbog toga, žaljenje zbog nemogućnosti da se ne bude sam.“

Godina je 1917. i bliži se kraj odnosa. Nakon što su u srpnju obnovili zaruke, Kafka se razbolio (boluje od tuberkuloze) i odlučuje u prosincu pisanim putem ponovno raskinuti zaruke s Felice Bauer – baš poput svojega tjeskobnoga uzora, danskog filozofa Sørena Kierkegaarda, koji je 1841. prekinuo zaruke s Reginom Olsen, neprežaljenom ljubavlju svog života – a posljednji susret u Pragu i konačni prekid dogodit će se na Božić iste godine, nakon čega je osjetljivi Franz izjavio da je „plakao više nego tijekom cijelog svojeg djetinjstva“.

Ljubavni trn
u kreativnom radu

Možda i najbolje dinamiku tog prilično jednosmjerna odnosa i mučenja te dodatnog opterećenja u pisanju daje nam crtica koju je zapisao Max Brod u biografiji o životu i djelu Franza Kafke iz 1937: „Kafkina nastojanja da ostvari brak s Felice i pomiri suprotstavljene okolnosti pet su godina bili poput trna u njegovu kreativnom radu…“

Uslijedit će nakon toga još tri (pokušaja) odnosa – zaruke (i raskid zaruka) s Julijom Wohryzek, dopisivanje (uz povremene susrete) s Milenom Jesenski i zajednički život s Dorom Diamant – ali to su već druge priče. Iza ove pripovijesti o ljubavnim patnjama Franza i Felice, koja će se 1919. udati za dobrostojećeg berlinskoga poduzetnika, ostala je kao podsjetnik rijetka zajednička fotografija – sjetna i lijepa istodobno, unatoč svoj dramatičnosti ljubavne veze što se može iščitati na licima zaručnika – koja, otkrivajući svojevrsnu blisku daljinu ili daleku bliskost nesretnoga para, svjedoči o važnoj, intimnoj etapi Kafkina (ljubavnoga) života. Fotografija bi mogla nositi naslov: Zaljubljeni Kafka.