Vizionar između vjere i znanosti

Galileo Galilei, talijanski znanstvenik rođen 15. veljače 1564. u Pisi, smatra se začetnikom moderne astronomije i moderne znanosti uopće, a bavio se matematikom, fizikom, astronomijom i filozofijom.

Galileov otac Vincenzo, iako plemenita podrijetla, bio je putujući dvorski glazbenik i skladatelj, ali i autor rasprava o teoriji glazbe; njegova majka, Giulia Ammannati, potjecala je od roditelja trgovaca suknom. Godine 1572. preselili su se u Firencu. Galilea su kao dječaka privatno podučavali neko vrijeme redovnici u Vallombrosi, gdje je razmatrao redovnički poziv. Ipak, vratio se kući i zatim upisao studij medicine na Sveučilištu u Pisi 1580. Nikada nije završio medicinu, ali je studirao matematiku, neko vrijeme i kod Ostilija Riccija, učitelja matematike na toskanskom dvoru i firentinskoj Likovnoj akademiji.

Aristodemo Costoli, Statua Galilea,
palača Uffizi  / Izvor Pixabay

Nakon što je napustio sveučilište, Galileo je radio kao privatni učitelj matematike u Firenci i Sieni. Predavačem matematike u Pisi imenovan je 1589, a tri godine poslije, uz mnogo veću plaću, dobiva  katedru matematike na Sveučilištu u Padovi, u Mletačkoj Republici. 

U svibnju 1609. Galileo saznaje da je nizozemski optičar Hans Lippershay pokušao patentirati izum za vrstu stakla kroz koje se udaljeni objekti čine blizu, ali mu je patent odbijen. Ubrzo i sam Galileo izrađuje teleskop koji je omogućio uvećanja od osam do devet puta, a poslije ga je usavršio pa je uvećavao čak trideset puta.

Tijekom 1609. Galileo je teleskop usmjerio prema noćnom nebu i započeo novo razdoblje astronomskih opažanja. Teleskop u vlastitoj izradi prvi je put javno predstavio 25. kolovoza 1609. na Trgu u Veneciji. S pomoću  teleskopa Galileo je, između ostaloga, otkrio planine na Mjesecu, četiri Jupiterova satelita, Venerine faze i Sunčeve pjege. Svoja otkrića požurio je tiskati u Zvjezdanom glasniku (Sidereus Nuncius), koji se pojavio u ožujku 1610. i lansirao Galilea na svjetsku pozornicu. Tijekom boravka u Rimu 1611, Galileo je primljen u ono što je bilo možda prvo znanstveno društvo, Accademia dei Lincei; nazivat će se „Linceovim akademikom“ do kraja života.

Nakon tih otkrića Galileo se preselio u Firencu kao „glavni matematičar i filozof velikog vojvode“ i profesor sinekure u Pisi. Kao dvorjanin Galileo je ušao u nekoliko rasprava o znanstvenim temama. Otkrio je da Jupiterovi mjeseci kruže oko Jupitera pa je po analogiji zaključio da na sličan način planeti kruže oko Sunca, što nije znanstveni dokaz. No pritom se suočio s ozbiljnim problemom: dok je sa Zemlje mogao vidjeti da Jupiterovi mjeseci kruže oko Jupitera, nije mogao neposredno ni na koji način uočiti da Zemlja i drugi planeti kruže oko Sunca. Galileijevi protivnici pozivali su se na stari Aristotelov astronomski argument protiv kretanja Zemlje: odsutnost paralakse zvijezda. To je bio najjači znanstveni argument protiv Galileijeva zalaganja za Kopernikovu teoriju. Naime, u slučaju gibanja Zemlje oko Sunca, zvijezde gledane sa Zemlje trebale bi se tijekom godine prividno gibati po kružnicama. Ta pojava, koja bi se trebala uočiti ako je Kopernikov model točan, zove se paralaksa zvijezda. No astronomi tada nisu mogli uočiti paralaksu zvijezda i to su smatrali dokazom protiv kretanja Zemlje. U odsutnosti ikakva znanstvenog dokaza, Galilei je tvrdio da su plima i oseka dokaz za kretanje Zemlje oko Sunca. No taj Galileijev „dokaz“ ubrzo je pobio veliki astronom i fizičar  Kepler, koji je ispravno povezao plimu i oseku s djelovanjem Mjeseca na Zemlju.

U međuvremenu u raspravu se uključio karmelićanin Foscarini, objavivši knjigu u kojoj je pokušao pomiriti Kopernikov sustav s Biblijom. Knjigu je poslao kardinalu Robertu Bellarminu, tada vodećem teologu u Rimu i zamolio ga za mišljenje. Bellarmin, koji je u mladosti studirao i astronomiju u Pisi, na istom sveučilištu gdje je studirao i Galilei, u svom je pismu priznao da Kopernikov sustav daje jednostavniji opis astronomskih opažanja nego Ptolomejev pa bi ga mogli smatrati prikladnijom hipotezom. No kardinal koji je vladao širokim astronomskim znanjima naglašava da Kopernikov sustav nije znanstveno dokazan kao činjenica. Dalje kaže da od tumačenja većine crkvenih otaca koji su tekstove iz Biblije tumačili doslovno ne treba odstupati u dvojbenim slučajevima. Kardinal Bellarmin ustrajavao je na znanstvenom dokazu Kopernikove hipoteze kao preduvjetu da bi se dopustilo drukčije tumačenje Biblije, a Galilei znanstveni dokaz nije imao.

No 1623. Galileijev dobar znanac i štovatelj, kardinal Barberini, postaje papa Urban VIII. Da ne bi narušio autoritet Kongregacije, papa daje Galileiju savjet da može nastaviti publicirati radove u vezi s Kopernikovim sustavom, ali tretirajući ga samo hipotetski – bez inzistiranja da Kopernikov sustav prikazuje stvarnost. No Galilei se nije držao papina savjeta. Godine 1632. objavio je polemičku knjigu Dijalog između dva glavna sustava svijeta. Galilei se nakon crkvenog suđenja morao javno odreći Kopernikova sustava, a osuđen je na kućni pritvor u svojoj vili kraj Firence. U miru svoje vile Galilei se vratio problemima mehanike i došao do svog najvažnijeg znanstvenog otkrića – do zakona inercije, temelja klasične mehanike koje mu je u svjetskoj povijesti osiguralo mjesto jednog od najvećih znanstvenika. Bilo kakvo suđenje Galileiju zbog znanstvenih i teoloških neslaganja bila je pogreška Crkve, a tu je pogrešku priznao papa Ivan Pavao II.