Velikan hrvatske muzikologije

U subotnje jutro, 10. veljače 2024, napustio nas je Nikša Gligo. Od muzikologije i glazbene publicistike, pedagogije, prevođenja, teorije glazbe, filologije, semiotike, glazbene produkcije i organizacije do popularizacije znanosti i umjetnosti, teško je i nabrojiti područja na kojima je ostavio trag.

Akademik Nikša Gligo – jedini hrvatski muzikolog izabran u uglednu Academia Europaea

Rođen je 6. travnja 1946. u Splitu, gdje završava Klasičnu gimnaziju Natko Nodilo i Srednju glazbenu školu Josipa Hatzea, pristajući već tada uz imperativ interdisciplinarnosti, koji će poslije nametnuti i samoj muzikologiji. Potom studira komparativnu književnost i engleski jezik na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a nakon diplome 1969. postaje voditelj Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu te upisuje studij muzikologije u Ljubljani, gdje će diplomirati 1973. Salon SC-a Gligo pretvara u jedno od žarišta kulturnog života Zagreba promičući, osobito među mladima, suvremenu glazbu, ples i misao o umjetnosti te osiguravajući njihovu prisutnost u gradskoj svakodnevici. Ne čudi stoga njegov sljedeći – usporedan – kolosijek, Muzički biennale Zagreb, u kojem od 1975. do 1991. napreduje od člana umjetničkog savjeta i programskog odbora do tajnika i direktora programa. Kao spretan organizator pamtit će se po brojnim narudžbama djela i gostovanjima glazbenika svjetskoga glasa. Usto se bavi glazbenom kritikom te se usavršava kao stipendist na tečajevima u inozemstvu (Njemačka, Austrija, SAD), ali i na poslijediplomskim studijima, sada posve usredotočen na glazbu, i to (ali ne samo!) onu suvremenu, ravnopravno hrvatsku i svjetsku.

Magistrirao je 1981. pod mentorstvom Koraljke Kos na Muzičkoj akademiji u Zagrebu radom o kontinuitetu u opusu Natka Devčića, preuzevši iste godine dužnost honorarnog asistenta na Odsjeku za muzikologiju. Doktorirao je 1984. kod Andreja Rijavca na Filozofskom fakultetu u Ljubljani disertacijom Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: teorijske osnove i kriteriji vrednovanja, objavljenom tri godine poslije u Zagrebu. Ta kapitalna studija zorno odražava iscrpnost i duboku strukturu Gligova promišljanja o glazbi.

Neutaživa žeđ za znanjem, filološka odgovornost, traganje za glazbenošću glazbe, znanstvenošću muzikologije, jezičnošću svekolikoga izraza te sustavnošću neusustavljenoga, kao i nepopravljivi skepticizam, obilježit će ukupnost njegova djelovanja.

Ogleda se to i u nastavnoj djelatnosti, osobito od 1986, kada iz Muzičkog salona odlazi za docenta na Odsjeku za muzikologiju zagrebačke Muzičke akademije, gdje će na koncu biti umirovljen kao redoviti profesor u trajnom zvanju (2017) te potom djelovati kao emeritus. Obnaša dužnosti pročelnika odsjeka (1988–1991. i 1998–2004) i prodekana (1991–1993). Još se intenzivnije obraća sustavnom izučavanju glazbe, kao i odnosima glazbe i jezika kroz nastavu i znanstvenoistraživačke projekte, od 1990-ih uglavnom posvećene strukovnomu nazivlju; ono najnovije kanonizirao je u Pojmovnom vodiču kroz glazbu 20. stoljeća (1996). Eseji okupljeni u knjizi Zvuk – znak – glazba: rasprave oko glazbene semiografije (1999), nastali mahom na stranim jezicima, propituju odnos značenja, zapisa i (njegove realizacije u obliku) zvuka suvremene glazbe. Kao nastavnik i mentor odgojio je niz naraštaja stručnjaka na matičnoj, ali i drugim akademijama, kojima je nesebično pomagao ustrojiti muzikološku nastavu po najsuvremenijim standardima (Sarajevo, Split; na objema je djelovao kao dugogodišnji vanjski suradnik). Kao pozvani predavač gostovao je na sveučilištima diljem Europe, preveo je niz tekstova o glazbi s engleskog i njemačkog jezika te uredio mnoga izdanja.

U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti bio je član suradnik od 1992, redoviti od 2006, a od 2011. do 2018. i član predsjedništva. Jedini je hrvatski muzikolog izabran u uglednu Academia Europaea. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih priznanja na svim područjima djelovanja: od kritike, znanstvenoga i stručnoga do nastavnog rada, od godišnjih do nagrada za životno djelo. Marna je Gligova posvećenost spoznaji, prvenstveno glazbe i jezika kao postignuća ljudskoga duha kojima se najviše oduševljavao, ostala trajno upisana u stotinama stranica njegovih tekstova koji se bez sumnje ubrajaju u temelje suvremene hrvatske muzikologije.

Nikša Gligo nije volio nekrologe, a zazirao je i od obljetnica. Smatrao je da smrt kao biološka činjenica, baš poput kronoloških okolnosti, ne smije biti (jedini) povod vrednovanju ljudskoga djelovanja. Ipak bi katkad, ako bi predmet po sebi bio dovoljno izazovan, pristajao vlastitom riječju pridonijeti takvim prigodama. Zaključimo stoga ovaj tekst parafrazom posljednje rečenice njegova eseja Zašto je Mozart vječan?, objavljena 2006. u časopisu Republika o 250. obljetnici skladateljeva rođenja: Teško je dosjetiti se muzikologa čija bi kritička misao mogla predstavljati istu vrstu (čak, ako se hoće, i ekološke) pročišćenosti.