Tradicija i profesionalnost hrvatske počasne garde

Kad je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman svojom Zapovijedi 25. veljače 1994. ustrojio 1. hrvatski gardijski zbor, ta postrojba izvršavala je protokolarne zadatke državnog vrha i skrbila se za sigurnost Predsjednika Republike. Iako je s radom prestala 2000, kontinuitet je zadržan s Počasno-zaštitnom bojnom koja je zadužena za izvršavanje počasno-ceremonijalnih zadaća za potrebe Predsjednika, Vlade i Ministarstva obrane, kao i zaštite i osiguranja vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH. Tijekom godina postrojba je u povijesnim uniformama služila kao državni simbol Hrvatske i turistička atrakcija Gornjeg grada u Zagrebu.

Prvi hrvatski gardijski zbor ustrojio je 25. veljače 1994. prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman / Izvor: Wikipedia Commons

Zbor je imao sjedište u Zelenoj vili na Pantovčaku, a prvi zapovjednici bili su general-pukovnik Mile Ćuk i general-bojnik Zvonimir Skender. Zbor je bio relativno velik, a činili su ga 1. hrvatski gardijski zdrug, kao zasebna elitna borbena postrojba u Rakitju, te četiri bojne: 1. gardijska počasna bojna (počasno-zaštitna postrojba u povijesnim odorama), 2. gardijska posadna bojna (zaštitna postrojba u vojnim odorama), 3. gardijsko-mornarička počasno- posadna bojna (sa sjedištem na Brijunima) i 4. gardijska bojna posebne namjene (tjelesno osiguranje). Unutar 1. gardijske počasne bojne ustrojen je i 4. konjički vod sa sjedištem u Sinju, za potrebe Sinjske alke. Ubrzo po osnutku toga zbora pripadnici počasne bojne sudjelovali su zajedno s raznim vojnim formacijama odjevenim u povijesne hrvatske odore na svečanosti u obnovljenoj utvrdi Medvedgrad 30. svibnja 1994.

Povijesni hod počasne garde

Počasna garda ili ceremonijalna garda skupina je ljudi, obično iz vojske, imenovanih za obavljanje ceremonijalnih dužnosti – na primjer, da prime ili čuvaju šefa države ili drugog uglednika, daju počast poginulima u ratu ili budu na državnim svečanostima, osobito pokopima. U načelu, svaka vojna postrojba može djelovati kao počasna straža. Hrvatskoj javnosti svakako je najpoznatija 1. gardijska počasna bojna, osnovana 1991. Tako je nastala i potreba dizajniranja novih počasnih odora Hrvatske vojske. Na dizajnu su radile kostimografkinje Ika Škomrlj i Dženisa Medvedec te likovna umjetnica Latica Ivanišević. Kao predložak odore poslužile su plave austrougarske odore iz Prvoga svjetskog rata, ali je predsjednik Tuđman tražio crvene odore pa se rješenje pronašlo u kraljevskoj ugarskoj tjelesnoj gardi koja je bila počasna postrojba Habsburgovaca između 1760. i 1918. godine. Osim što je imala povijesni kontinuitet, ta je garda uključivala i hrvatske plemiće. Odlučeno je da će vojnici i dočasnici biti odjeveni u crveno-crnu odoru, a časnici u crno-bijelu. Članovi postrojbe trebali su imati srednju stručnu spremu, biti visoki 185 cm uz odstupanje od jednog centimetra, a u razgovorima s kandidatima ocjenjivalo se domoljublje i spremnost na žrtvu vlastitog života u obrani predsjednika Republike i ostalih štićenih osoba. Također se vodilo računa o zastupljenosti kandidata iz svih hrvatskih krajeva.

Prva gardijska počasna bojna bila je prisutna na svim velikim događajima u devedesetim godinama, od smotre Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj 1998, vojnog mimohoda na Jarunu, hodočašća u Lourdes i Mariju Bistricu, do svakodnevnih smjena straže ispred Banskih dvora. Njihova pojava ocrtala se i u izradi „hrvatskog šaha“. Autor Ante Karačić izabrao je kralja Tomislava i kraljicu Jelenu, hrvatskog sokola kao lovca, dubrovačku kulu Minčetu i glavu konja sinjskog alkara kao modele, a pješaci su članovi počasne garde. Djelovala je do 2000, kada je reorganiziran 1. hrvatski gardijski zbor, i nastavila je djelovati kao Počasno-zaštitna bojna. Iste godine predsjednik Stjepan Mesić ukinuo je uporabu svečanih crvenih odora, ocijenivši ih „nepotrebnima i smiješnima“, a ponovno su se počele koristiti 2011. Isto se dogodilo s velikom smjenom počasne straže pred Banskim dvorima. Isprva se smjena izvodila svaki dan, a potom subotom. Odlukom predsjednika Mesića i to je ukinuto, a ceremonija se vratila 2017. Ta ceremonija također ima povijesnu pozadinu. Prema koreografima Milku Šparembleku i Darku Kolaru, takva smjena odigravala se u vrijeme Banovine Hrvatske, neposredno prije Drugoga svjetskog rata, ali je moderna smjena straže originalno umjetničko djelo tih koreografa, a glazbenu pratnju i zapovijedi napravio je akademik Igor Kuljerić.

Značenje povijesne odore

U svim ispitivanjima javnoga mnijenja ceremonija je označena najčešće pozitivno. Ljudi su je ocijenili kao znak rodoljublja s dugim korijenima u hrvatskoj povijesti ili kao turističku atrakciju koja Hrvatsku stavlja uz bok drugih europskih zemalja poput Velike Britanije, Danske, Grčke. No postoje i kritičari koji smatraju ceremoniju „teatralizacijom“ pa su je nazivali i pogrdnim imenima. Takav stav zasigurno je trag i socijalističkog vremena, koje je nastojalo krajnje osiromašiti tradicionalne vojne odore po nekadašnjim republikama i unificirati ih u svečane odore bivše Jugoslavije koja se ponajviše očitovala u jednostavnoj plavoj ili mornarički bijeloj odori. Odluke predsjednika Mesića nisu bile toliko uvjetovane umanjivanjem značenja povijesnih postrojbi u devedesetim godinama, već općom demilitarizacijom Ureda Predsjednika. Tu stečevinu naslijedio je i predsjednik Ivo Josipović, da bi se odore ponovno pojavile iz arhiva 2011. Kroz viđenje odora kao državnih simbola, odluke raznih predsjednika bile su ponajprije političke prirode i govore mnogo o idejama povijesne državnosti u raznim političkim upravama. Zbog toga bi valjalo promisliti o očuvanju počasnih odora kao trajnog biljega hrvatske državnosti u obliku zakona, a možda i ustavnog zakona.

Osnovni dijelovi počasne ceremonijalne vojne odore su crvena ili bijela kapa (čelenka, po modelu kape Nikole Šubića Zrinskog), crveni ili crni dugi ogrtač (menten), crveni ili bijeli kaput (surka, po uzoru na bana Josipa Jelačića), crno-zelena ili crveno-zelena pletena vrpca – kopča (držač mentena), bijela pamučna majica, crne hlače, bijele rukavice, crni rubac / kravata, ovratnik sa zlatnim grbom Republike Hrvatske i zlatnim resama, ceremonijalne čizme ili cipele, remen ili držač hlača (tregeri), opasač, bijelo dorukavlje s dvostrukom manšetom, kabanica s navlakom za kapu (u slučaju kiše). Počasna ceremonijalna vojna odora ukrašena je posebnim ukrasima u zlatnom vezu, a na kapi (kalpaku) poseban je zlatni ures (čelenka) koji čine grb Republike Hrvatske i stilizirano zlatno pero koje iz njega izvire. Časnici nose svečanu sablju, dok vojnici imaju pušku, i to višenamjensku hrvatsku strojnicu VHS-D2, koja je zamijenila dotadašnju poluautomatsku pušku PAP, popularnu papovku. Time je počasna straža obogaćena originalnim hrvatskim proizvodom, a opremljena je i hrvatskim samokresima. Kada nije na počasnoj poziciji, satnija nosi crvene beretke s grbom postrojbe.

Sigurnost prije svega

Javnost često zaboravlja da ovakve počasne postrojbe imaju i drugi važan zadatak, a to je osiguravanje državnika. Zato je 1. hrvatski gardijski zbor od početka imao vojne i policijske specijalce koji su bili u standardnim vojnim odorama sa zadatkom protokolarnih radnji poput dočeka i ispraćaja inozemnih izaslanstava i polaganja vijenaca, počasnog i zaštitnog djelovanja na Brijunima i zaštitne garde u civilnoj odjeći (tzv. prvi zaštitni prsten). Nakon promjena 2000. te su postrojbe i dalje ostale na snazi kao Počasna satnija, Zaštitna satnija (sa zadaćom vanjskog osiguranja štićenih objekata Predsjedničkih dvora, Vile Prekrižje i vojarne na Tuškancu), Satnije za osiguranje (koja se brine o unutarnjem osiguranju objekata) te Mornaričke počasno-zaštitne satnije na Brijunima.

Danas ta postrojba ne podsjeća samo na hrvatsku državnost kao u ranim devedesetima, već je spomen na upravo formativne godine mlade hrvatske države i moderne samostalnosti, kao i Domovinskog rata. Osim nacionalnog ponosa, ta postrojba simbol je profesionalnosti i povezanosti s euroatlantskim integracijama. Vojska i profesionalizam idu ruku pod ruku kad je bilo što u pitanju. Što se tiče počasne straže, profesionalizam čak i onkraj vojne naobrazbe potreban je zbog susreta drugih u zajednicama kao što su ožalošćene obitelji ili članovi postrojbe. Kada izvode detalj, ne predstavljaju samo sebe, već generacije vojnika koji su služili ili upravo služe u vojnim snagama. Oni su izravan odraz predsjednika, nadstojnika počasne straže, zapovjednika, baze i grane u kojoj služe. Bez obzira na vrstu ceremonije, veličinu gomile ili temperaturu, počasna garda ne smije dopustiti da se promijeni profesionalni učinak. Stoje postojano, čvrsto i nepomično. Ali tu je i neskrivena čast služenja u takvoj gardi koju osjeća svaki vojnik i časnik.