Stilska ležernost i stručnost na lutkarskom putu oko svijeta

Iako su radovi o širem polju lutkarstva unutar teatrologije relativno solidno zastupljeni, praznina unutar udžbeničke literature, kao i nedostatak recentnijih povijesnih pregleda, i dalje je prisutna. Stoga je prvotno objavljena Duša u stvari (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, 2020) sveučilišne profesorice Livije Kroflin bila svojevrsno osvježenje zbog jasna i upućena pregleda svih lutkarskih mogućnosti. Namijenjena početnicima i znalcima, kako zapisuje Iva Gruić u časopisu Kazalište, razmatra lutkarstvo vrlo široko, tako da uključuje i kazalište predmeta, i kazalište materijala, zatim kazalište koje kao lutke rabi dijelove tijela, zahvaćajući tako moderne i suvremene, transformacijske i inovacijske, trendove te drevne forme. Pritom se u ishodište, odnosno u središte promišljanja, stavlja animacija kao ključan, odredbeni pojam. Na sličnom registru stručnosti, sustavnosti, ali i ne manje važne stilske prisnosti, humorne anegdotalnosti, Kroflinova izgrađuje Lutkarska čuda svijeta.

Indijska lutka dvostrukog lica / Snimio Ivan Špoljarec

Suvremeni uvid u razvoj lutkarstva diljem svijeta

Pritom autorica nema ambiciju obuhvatiti sve, već pružiti studentima suvremeni uvid u razvoj lutkarstva od Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike do Australije, ujedno imajući u vidu dotad razasutu građu. Pozivajući se na Klasično lutkarstvo Azije i Bunraku – japanski klasični teatar Radoslava Lazića te Pozorište Azije i Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta Tvrtka Kulenovića, kao i suvremene pokušaje, primjerice Eileen Blumenthal s Puppetry: A World History, rastvara se analiza i sinteza promišljanja sličnosti i razlika, međusobno prožimanje utjecaja, ali i svestrana upućenost u suvremene tokove. Podijeljena u cjeline po kontinentima, obogaćena leksikografskim podacima o svakoj pojedinoj zemlji, njezinoj tradiciji i suvremenosti unutar razvoja lutkarstva, začinjena osobnim iskustvima i razmišljanjima, stilski na trenutke posve osobna, a opet autoironična, autorica je itekako svjesna vlastita eurocentrična gledišta, ali i publike za koju piše. U svijetu gdje se nepoznanice rješavanju brzinom kretanja prsta ekranom Lutkarska čuda svijeta stavljaju u središte neposrednost vlastita iskustva kao preduvjet svakog istraživanja, ali i razumijevanja svijeta, time i lutkarskog kazališta.

Azija – mjesto rođenja lutkarstva i duboke ukorijenjenosti u tradiciju

Najopsežnije je, ujedno i prvo, poglavlje o Aziji, mjestu rođenja lutkarstva. U heterogenoj i opsežnoj cjelini nude se osnovna shvaćanja lutkarstva kao nepomična, uronjena u tradiciju, zatvorena u formi, najlakše razumljiva iz misli Luka Paljetka: „Cilj nastojanja i koreografa i postojećih istočnjačkih instituta te vrste, kada se radi o formiranju takvih programa, jest, čini se, postići savršenstvo unutar zadanog, unutar nečega što, poput borilačke vještine, ili ikebane, postoji već tisućama godina. Ta se dimenzija ne može mijenjati ni u jednom svom, ni minimalnom segmentu.“

Izd. Akademija za umjetnost i
kulturu u Osijeku, 2023.

Putujući prostranstvima od Indije (duboko ukorijenjene u religioznost i važnost boja), Indonezije (kojoj dugujemo onodobnu popularnost javanki, a čije animacijske i poetičke mogućnosti možemo proučavati ponovno iščitavajući Dušu u stvari), Kine (gdje se lutkarstvo shvaća kao sveobuhvatna umjetnost), Vijetnama (čije smo lutke na vodi imali priliku gledati u Hrvatskoj), Japana (čiju nam udaljenu, visoko stiliziranu tradiciju donekle približava dugotrajna povezanost s domaćom esperantskom kulturom kao i rad Zlatka Boureka na inačici japanske lutkarske tehnike kuruma ningyo, takozvanim guzovozima) pa sve do Irana i njegova spretna, snalažljiva Mobaraka te Turske s iznimno popularnim, narodskim Karagözom rastvaraju se različite tradicije te njihovi utjecaji na europsko lutkarstvo, ali i posve drukčije razumijevanje svijeta obilježeno holizmom. Igrom, plesom i pjevanjem. Naručenim i nimalo spontanim događajima. Stvaranje koje naginje „srcu“ nadvladava stvaranje koje naginje „mozgu“.

Afrika i Amerike – kontrasti poznavanja i utjecaja

Nešto kraće poglavlje pripada jednoj od većih nepoznanica – Africi. Raznolikost, složenost, kontradikcija poimanja kazališta u cjelini stavlja glazbu u središte izvedbe, a izvedbeno ishodište u ritualizam. Rituali ostaju rituali, dok se suvremeno lutkarstvo oblikuje prema izvanjskim utjecajima. Ističe se djelovanje Garyja Friedmana, prvoga školovanog južnoafričkog lutkara, te njegove, mogli bismo slobodno reći, pedagoške i aktivističke predstave o aparthejdu, AIDS-u i demokraciji. Iduće poglavlje o Sjevernoj i Južnoj Americi obilježeno je europskim doseljenicima te brisanjem tradicije prvih naroda. Veliki utjecaj na europsko lutkarstvo svakako pripada SAD-u. Središnja je ličnost američkog lutkarstva u prvoj polovici 20. stoljeća Tony Sarg, dok se razvoj modernoga lutkarstva ubrzava tijekom šezdesetih, a status lutkarskih zvijezda potvrđuje širokom zastupljenošću u televizijskim formatima. Francuski utjecaj u razvoju kanadskog lutkarstva, kao i rad Roberta Lepagea, čiju smo Trilogiju zmajeva imali priliku gledati prije dvadeset godina na Festivalu svjetskog kazališta, kao i u knjizi ekstenzivno pokriveno recentno gostovanje kvebečke putujuće družine La Fille du Laitier na 55. PIF-u, upućuju na propulzivnost suvremenih promišljanja o tome što sve lutka može.

Brazilska lutkarska tradicija

Izvan Kanade i SAD-a, kao najrazvijenijeg, i onog koji je ponajviše utjecao na lutkarsko u Europi, posebno je zanimljiva brazilska lutkarska tradicija preko lutkarske forme za odrasle, mamulenga. Prenosi se usmenom predajom te se uvelike oslanja na vještinu izvođača. Mamulengo će besramno prokazati sve vrste moćnika. Donekle slično shvaćanje lutkarstva kao protestne umjetnosti razvidno je u tradiciji Meksika, gdje će se tematizirati kod nas gotovo izbačen koncept smrti. Posljednja cjelina pripada Australiji, koja slično Sjevernoj i Južnoj Americi baštini europske korijene na kojima će izgrađivati vlastitu poetiku, a razvidna je u radu jednog od najvećih lutkara današnjice, nastanjena u Nizozemskoj, Nevillea Trantera.

Zaključno, Lutkarska čuda svijeta popunjavaju nevjerojatnu udžbeničku prazninu. Tek naoko stilskom ležernošću otvaraju mnogostruka pitanja: o varljivu odnosu prema tradiciji, o mogućnostima (sve)obuhvatnih prikaza, o uvjetnoj ograničenosti same lutkarske forme koja je uglavnom namijenjena djeci, zabavi i pouci, ali i vještini da se prilagodimo suvremenosti, odnosno traženju i iznalaženju novoga u starome. Na tristotinjak stranica upoznajemo svijet i lutkarske tradicije teorijski i praktično. Nerijetko i neposredno, iz prve ruke. Vrijednost takva pristupa Livije Kroflin nije samo u popunjavanju dosadašnjih teatrologijskih praznina, nego i u stalnom poticaju na razmišljanje – što sve gubimo ako tradiciju propuštamo kroz prste, a što bismo sve mogli dobiti okusivši tek malo kavijara s uvodnih stranica.