Šnajderova književna oporuka?

Umjetničkom prozom Slobodan Šnajder ozbiljnije se počeo baviti tek negdje početkom ovog stoljeća: svome bogatom dramskom i publicističkom opusu najprije je pridružio zbirku kratkih priča 505 sa crtom (2007), a potom su se pojavili romani Morendo (2011), Doba mjedi (2015) i najnoviji, o kojem će ovdje biti riječi, Anđeo nestajanja (2023). Osam je godina proteklo od njegova sjajnog prethodnog romana, koji su neki kritičari proglasili testamentarnim, ali autor izjavljuje da je „novi roman bliže u nekom smislu oporuci, premda su pitanja koja pokreće samo posredno osobna“. Tako dugo vrijeme nastajanja novog romana pisac objašnjava njegovim obujmom (436 stranice velikog formata) i napomenom da „ne radi napamet“ (u popisu „Neki izvori“, tiskanu na kraju knjige, navodi više od trideset jedinica). Osobno ne bih inzistirao ni na kakvim literarnim oporukama: pustimo pisca da piše.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Anđeo nestajanja, novi Šnajderov roman, sastoji se od tri dijela: prvi je Dvokatnica 1941, drugi Furije slobode 1945. i treći Kentaurova zvijezda 1991. U svakom je dijelu mnoštvo kratkih poglavlja koja govore o doživljajima pojedinih likova i koja nisu u strogoj vremenskoj sukcesiji. Roman dakle obuhvaća drugu polovinu 20. stoljeća (i neka kratka protezanja u dublju prošlost) te tri različite države i njihove politike i ideologije: Nezavisnu Državu Hrvatsku, socijalističku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku. Radnja se zbiva u Zagrebu – pisac veli da je Anđeo nestajanja njegov „hommage rodnom gradu“ – kojemu je podario i posebnog naratora: personificiranu Kuću (Dvokatnicu) za iznajmljivanje stanova u Ilici, u kojoj stanuju protagonisti romana. Kuća ima neposredan „uvid“ u situaciju svojih stanara, vidi i čuje najintimnije razgovore, zna sve njihove želje i mogućnosti, čak i ono što sanjaju, no o snovima ipak ne želi pripovijedati. Dvokatnica je, kaže autor, ključna metafora, živo biće, „jedna prefrigana i bistra zagrebačka gospodična koja cijelim protokom romana ispituje vrijednost tzv. srednjeg puta: dakle, onoga ni ovo, ni ono, već držimo se zlatne sredine; gnušajmo se nad zločinima protiv Srba i Židova, ispecimo im kolače prije nasilnog izbacivanja iz stanova, ali uvucimo pipke (…).“ No u jednom važnom trenutku i Dvokatnica i apolitični profesor Gavranić shvati da u zlatnoj sredini nema ničega, pogotovo nema zlata. „O tome je roman. O jednom boljem Zagrebu, kojega jest bilo, ali nedovoljno.“

S dvoje glavnih junaka romana, Anđom Berilo i Markom Gavranićem – a i s nekolicinom sporednih, ali likova važnih u određenim situacijama – susrećemo se već na samom početku romana. Godina je 1941, Pavelić i ustaše već su se instalirali u Zagrebu, krenule su egzekucije u Dotrščini i sukobi ilegalaca i agenata, a jedva punoljetna, ljepuškasta Anđa našla je garsonijeru u Kući i sada služi gdje je zovu. Ne zna tko su joj roditelji i kako su se zvali. Prezime je „naslijedila“ od čovjeka koji ju je našao u smotuljku bačenu na hrpu smeća pa je predao žandaru. Prošla je mnoga sirotišta dok je nije udomio stariji par sa Žumberka, krenula je u preparandiju, želi postati učiteljica. Udomitelji umiru, stiže rat, ona odlazi u Zagreb i sada služi u nekoj bogatoj familiji. Profesor Gavranić, načet tuberkulozom, upisao se u popis stanara Kuće kao nastavnik klasičnih jezika na gimnaziji. Voli knjige, nešto bilješkari, ali ne zna se što; Anđi daje poduke u svim predmetima, uživa u njezinoj inteligenciji i istodobno žali što su njezini izgledi za solidniju izobrazbu nikakvi. Zbog kašlja prelazi u Sanatorij Brestovac na Sljemenu. Anđa posvaja trogodišnju djevojčicu o kojoj se ne zna ništa osim da je nađena u zbjegu, ali je ostavlja susjedima jer i sama, nakon što je u zatvoru njezin uhićeni mladić, ilegalac, ispio otrov, mora bježati k partizanima u Šumu.

U napomeni na kraju knjige Šnajder kaže kako su njegovi glavni likovi Anđa i prof. Gavranić književna fikcija, oblikovani, naravno, prema više stvarnih ljudi. Anđa je iznimno pametna osoba čvrsta karaktera, koja razmišlja i sama bira svoj put i njime upravlja, ne dajući se moćnicima ni po cijenu socijalne marginalizacije i nepravdi koje doživljava. Gavranić je erudit i intelektualac, koji promišlja svijet i jasno vidi kamo ide, no osamljenik koji ostaje izvan matice života. Ali u romanu ima i nekolicina osoba koje se pojavljuju pod svojim stvarnim imenima, povijesnih ličnosti, i to onih koje su krojile zbilju svakodnevice na ovim prostorima: Josip Broz Tito, Koča Popović, Andrija Hebrang (s kojima je Anđa ostvarila neke kontakte u vrijeme dok je još bila u Zagrebu ili u godinama dok su bili u Šumi); pa Ante Pavelić, Aleksandar Ranković, Alojzije Stepinac, a jasne su i aluzije na djelovanje tajanstvene dobrotvorke Diane Budisavljević, na zločin nad obitelji Zec…

U ovako kratku prikazu ne može se mnogo reći o knjizi, ali možemo bar spomenuti neke njezine tematske naglaske. Jedan je od njih pokušaj tzv. svehrvatske pomirbe – pomirenja u posljednjih nekoliko desetljeća dviju međusobno isključivih, ultimativnih ideologija i način na koji ih shvaćaju Anđa, profesor Gavranić i ustaša Mile Drenjak. Drugi je naglasak rasprava o hrvatsko-srpskim trvenjima, u različitim intenzitetima i povijesnim dionicama; treći je o sudbinama svih revolucija (pa tako i Titove) nakon one prve, Francuske. Šnajder u jednom intervjuu upućuje na tumačenje naslova svog romana: „Anđeo, umjesto Furije. (…) Sve naime kod nas ovisi o tome hoćemo li ikad uspjeti Furije nestajanja pretvoriti u Eumenide, Dobrostive, božice pomirenja.“

Anđeo nestajanja ima odličnih dionica, ali s prejako obojenom perspektivom pripovjedača. Stilski znatno ispod Doba mjedi.