Slikarska kantilena i otajstvo poetske aure

U nadahnutu spoju vremena i prostora oduhovljena je zbirka pjesama Pjesme izabrane autora Stjepana Šešelja. Već po naslovima zbirki: Škrapa (1970), Očina (1977), Dulo (1991), S juga glasnik (2006) i pripojenih ciklusa (Mrzli vjetrovi, Tihi grad na gori, Doba s maglama, Riječ o pticama), očigledno je da je riječ o osebujnoj lirici u kojoj je intenzitet intimnog (poetskog) bića poetski neuništiv i nadasve blagotvoran. Osebujnost se rađa u stvarnosti kraškog pejzaža u kontinuitetu zavičajnih slika (Neretva). Pjesnik nosi u sebi tu dinamiku raznorodnosti u kojoj je pouzdanje, simbolika prihvaćanja rodnog staništa i osobitost pripadanja: „Did moj Stipan sa mnom izlazi na rijeku. / Za ručicu me malena vodi, i ogleda se u / modrim pristupcima. Lađe crne plove u rosi. / Je li Stipan did moj ponosan, dok trupe / sneno svjetlucaju na vodi?“ (Did moj).

Ilustracija Nade Žiljak uz pjesmu Škrinja, izd. Fotosoft, Zagreb, 2023.

Pjesnikova poetska koncentracija teži spajanju zavičajnih slika u sve osobnijem spoju vremena i prostora: „Sjedimo, onako, opušteni / Pred raskošnim vrtom / I, bogatimo se / S juga, brdima Neretve, visovima / Pelješca, Korčule, Lastova / Plovimo, morem, zrakom / U okol, u uzduh / U nas / Smiraj krili“ (Poslije kad već sjene).

Pjesme izabrane pjesnika Stjepana Šešelja obogaćuje slikarska kantilena u jedinstvenoj čaroliji nadahnutih slika. To su crteži (akvareli) koji obuhvaćaju prepoznatljiv pejzaž mediteranskih veduta i zaigranost svijetlih boja, njihovu toplu prozračnost koja pridonosi kontrapunktu oduhovljene poetske riječi kao spoj suprotnosti i imaginativnog sjedinjenja. Slikarica Nada Žiljak obasjala je jednostavnošću crteža i spletom pastelnih boja pjesnikove poetske sintagme, nastale na neretvanskom kršu, stijenama, ali i plodnim drevnim poljanama na kojima cvjetaju masline i miriši mljetsko bilje. Pjesnikove poetske riječi uklesane su u pjesmu kao u neretvanski kamen vještom skulptorskom rukom: „I kada tek vonja naftalinom ili nježnom / lavandom hvarskom, što dočim nosnicu / ti takne, razlistava se stoljetnim pričama, prelijeva se bezbrojnim bojama, njiše se / nijansama jazika hrvatskoga, ca iz uvale / u uvalu s visa na vis iz sela u selo sred / stara grada i usred grada nova, tvrdaljom, / poljanicom, pa niz polje, odzvanja.  Po / rogaču. Po naranči. Po mogranju, šipku, / naru...“ (Škrinja).

Knjiga Stjepana Šešelja Pjesme izabrane nadahnuta je knjiga. Te bi pjesme trebalo čitati na svečanostima kao mjeru istinske ljubavi i iznimne privrženosti zavičaju. Čarolija slikarske kantilene, pjev svijetlih vibracija i oduhovljenost poetske aure maštovit su spoj usprkos raznolikosti medija. Nadahnut pogovor Dubravke Vidak otkriva nove vizure čitanja.

 A za kraj neuništiv sjaj poetske aure: „A onda, / jedan za drugim, svjetionici ovih dubrava, / u svjetlost ponad mora prelaze, / plamu zvjezdanom prinoseć“ (O kruhu o vodi pohodim ovaj vrt).