Sjene i mravi ljudožderi

KRVAVI JEZIK

Kako ne pripadati nikome, biti sam,
kao dječačić u kutiji djetinjstva,
kao Bog u ubožnici?

Stvori novo pleme, novu povijest,
religiju koja guši više od ikoje,
i stvarnost i onostranost.

Kako biti nedostupan, odsutan,
bez krivnje i ikakve želje,
kao da sretno pobjeđuješ sam sebe?

Otiđi u Montauk i zaljubi se u nesreću,
u svjetionik koji ne čuva i ne navodi,
u vode bez dna i sva njena bića i nebića.

Nakon svega, i tvoja neman iz dubine
ostat će ravnodušna i tiha, kao blizina. 
Nakon svega, ostat će krvavi jezik.

NULTI ŽIVOT

Kako gledati autoportret,
izvrnuti se u drugu formu,
format, nulti život?

Ako osjetiš strah,
čuvaj ga za proljeće,
za rođenje u nestvarno,
u početak, poraz.

Ti imaš staklene ruke
i bojim se gledati u njih
jer nemaju krvi.

Volimo se i pitamo zašto.

Prošlost je ljubav
čvrsto oblijepljena selotejpom,
a naš mir nečistoća,
čistina na kojoj smo neljudi.

OBITELJSKI DUHOVI

Škripa nesreće čuje se u tijelu,
kao masivni ormar u staroj kući
kad noću ga zatresu obiteljski duhovi.

Pogrešne su žile unutra,
pogrešno sjećanje, dodiri i riječi.

Djedovi i bake pričaju mu uspavanke
kroz poroznu zemlju.

Ali tijelo čuje ono što ne govore.
Bez pitanja. U sjeni.
Čeka prostor za sebe.

PUKOTINE

Kad udahneš blato, nikog nema
da ti stavi pijavice na kožu
ili oblog od rakije na srce.
Prekriži se i izbriši svemir,
ukradi Bogu programirani svijet.

Ne možemo dalje jer daljine nema,
ostavili smo zatvoren crni prozor,
te duplje bez kraja i sjećanja.

U beskraj možemo samo ljuštiti riječi,
svjedočiti njihovu nevjeru i nemoć,
kao pobjednici, kao poraženi.

Tako nestaje još jedna sretna obitelj,
s pukotinama ispred, iza, između...

ISTINA

Ako imaš što reći, reci tiho,
da te čuju samo mravi
i ljudi pod zemljom.

Oni znaju čuvati tajnu
i istina im je važna,
važnija od života.

STRANO TIJELO

Čekam, oko vrata sam omotao
noć bez kraja, monotonu vrpcu
koja me poput pupčane
opet pokušava povezati.

Čekam, skupljam snagu za suočavanje
koje će me spustiti na koljena,
među sjene i mrave ljudoždere,
među opuške i pljuvačku.

Čekam, u ustima pečem hostije,
koje će me tiho ugušiti,
kao tajne, prešućene istine,
kao strano tijelo, kao sveto tijelo.

KONTRABIĆA

Uhode nas kontrabića,
izlaze iz zidova i podova,
sjedaju u naše fotelje,
spavaju s nama i u nama,
čude se našim ritualima,
disanju i smrti.

Prisutni smo i odsutni,
stanari i podstanari, voajeri,
malo vjerni, malo nevjerni,
nevidljivi poput rata iz djetinjstva,
bolesni od života, neprobavljene krvi.

Nikada ne prelazimo crtu,
ni mi ni oni, samo mijenjamo mjesta,
postajemo okrutni, kao Bog bez vjernika,
mora koju nitko ne može opisati,
koje se bojimo, i živi, i neživi.

ODLAZIMO

Bog je tužan i zato tako okrutan.
Prema nama, prema zvijezdama.
Nema stvaranja ni rađanja
i ovo nije svijet ni podsvijet.

Hodamo unatrag, govorimo i volimo unatrag.
U blatu tražimo postelju i posteljicu,
kao djeca, kao starci.
Lica su nam zamišljena sreća.
Nismo živi, a ni mrtvi još.
Šutke se okrećemo na mjestu.
Stojimo i odlazimo.

U KALUPU

Vratio sam sve, i duh i kosti.
Soba je od crnog pepela.

Postavi mi zamku, da oživim.
Svijet tinja kao vražja utroba.

U kalupu sam i čekam.
Bog je samo komentator.

Ne misli na grijeh i rodi.
Uvijek isparimo na vrijeme.

U NIZU

Postojimo u nizu, kao ljudi
bez očitog razloga,
i za nas nikad
neće biti objašnjenja.

Usliši me, govori Očenaš
bez prestanka noć i dan.
Pokora je počela u utrobi
i neće te preobratiti.

Nestajemo u nizu, kao grešnici
bez očite namjere,
i za nas nikad
ne može biti izgovora.

*-*-*-*-

Stvarnost i onostranost

Piše Darija Žilić

Ivan Herceg, pjesnik, prozaik i urednik, rođen je 1970. u Krapini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije. Živi u Zagrebu i radi kao urednik u Jutarnjem listu. Glavni je urednik časopisa Poezija i biblioteke Poezije te direktor festivala Stih u regiji (SUR). Uvršten je u preglede, panorame i antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva. Pjesme su mu prevođene na petnaestak jezika, među ostalima na slovenski, poljski, makedonski, bugarski, njemački, francuski, engleski i kineski. Sudjelovao je na mnogim pjesničkim festivalima.

Objavio je: Naša druga imena (poezija, Zagreb, 1994.), nagrada Goran za mlade pjesnike, Noć na asfaltu (poezija, Karlovac, 1996), nagrada Zdravko Pucak, Snimke zemaljskih uzdaha (poezija, Zagreb, 1997), Anđeli u koroti (poezija, Zagreb, 2004), Nepravilnosti (poezija, Zagreb, 2007), Koliko će nas ostati (izabrane pjesme, Ljubljana, 2009), Goli (kratke priče, Zagreb, 2011), Kad će doći Babilon (poezija, Zagreb, 2013), nagrada Rikard Jorgovanić, Warsaw, Warsaw (izabrane pjesme, Gdanjsk, 2014), Nepravilnosti (pjesme, Sofija, 2014), Noćni ljudi (izabrane pjesme, Skopje, 2021).

Delimir Rešicki je, pišući o poeziji Ivana Hercega, istaknuo njegov bijeg u prilično transparentan intimizam, k vlastitoj emotivnoj riznici, a pjesnika su svojevremeno nazivali i najlirskijim autorom naraštaja devedesetih, naraštaja koji je bio okrenut stvarnosnoj poetici. Obilježje pjesnikove poezije svakako su bile teme ljubavnog odnosa, dijaloga koji nakon rasapa postaje monolog na „crnom planetu“, stvaranje posebnog, hiperboličkog, pastoralno kozmičkog svijeta ljubavi kroz slike zvijezda, anđela, otoka snova, rađanje i eros; kolonizacija tijela voljene, toponimi emotivne kartografije svijeta koja se polako raspada i gubi smisao; vrijeme bez smisla, koje teče unatrag, kroz udarce iznutra, ali i kroz zorne opise preobrazbi bića u robota, u drugi spol, ulaženje iz sebe u sebe, te neki oblik poništenja sebe.

U izvrsnoj pjesmi Često posjećujem sunce i jest riječ o samospaljivanju, pretvaranju u sjenu koje „plaši sve one koji me vole“. I upravo se odvija proces o svijesti potrošivosti tijela, ukletom erosu koji ostaje u slikama, i u snimkama uzdaha, pretvara se u naopaku svetost te vraćanje onom što je misaono: „Ono sam što sam u glavi“. Odatle i odmaknutost te emotivna distanca spram jastva – još veći pomak prema egzistencijalizmu. I svijest da riječi postaju, kako pokazuje pjesma Moja mama iz zbirke Naša druga imena, „sve manje, prelaze u šutnju, bljedilo, nemoć“. Tvrtko Vuković je pišući o poeziji Ivana Hercega uočio jasni leksik, ujednačeni ritam i čvrsto strukturiranu rečenicu. Herceg voli stvarati i neologizme, izdvajamo odličan neboišta, te često tematizira ugušeni i zadnji jezik, babilonsku ispremiješanost jezika.

U novom ciklusu pjesnik govori o nepripadnosti, novom plemenu i novoj povijesti, a posebnost je u tim pjesmama supostavljenost suprotnosti kao što su stvarnost i onostranost, bića i nebića. Uopće izraz neljudi, sve ono što je izvan ljudskog svijeta, bića koja su staklena i bez krvi. I jezik koji je krvav jer ispisuje tu „neman iz dubine“. Prošlost je sapeta ljubav „čvrsto oblijepljena selotejpom“. I uz obiteljski kontekst i sjećanja vežu se pogrešna sjećanja, tijelo odmaknuto od govora i bića. Svijet je programiran. A riječi, kako je već prije autor pisao, vežu se uz nevjeru i nemoć, možemo ih samo u beskraj ljuštiti. I kao da je lirski subjekt onaj koji se napokon suočava sa stvarnošću, prešućenim, s dnom „među sjenama i mravima ljudožderima“. Svemir je izbrisan, udiše se blato, crni su prozori, a duplje su „bez kraja i sjećanja“: kao kontrapunkt ljudima postoje kontrabića, odvojeni jedni kraj drugih, „samo mijenjamo mjesta“.

Sve su to distopijske pjesme koje su pisane univerzalno, kao obraćanje drugomu, kao zapitanost nad onim što ostavlja prostor tek za retoričko pitanje. Bog o kojem piše Herceg je onaj okrutni starozavjetni, a mi smo kao „Bog bez vjernika“, dok „Bog je tužan i zato tako okrutan“ ili „Bog je samo komentator“. I sve je to stanje u kojem se nalazimo između, neodređeno, „nismo živi, a ni mrtvi još“. Nema ni stvaranja, ni rađanja, pjesme se pišu kako bi se oživjelo, izašlo iz kalupa, „iz niza“, i iz sobe s crnim pepelom kao metaforičke slike ništavnosti, kroz koju se uzdižemo molitvom i pokorom. I na kraju istina, smisao, komu je dostupna, tko za nju mari? „Samo mravi i ljudi pod zemljom“ čuvaju tajnu tog života. I navještenje nove povijesti. Novog početka. Nove kozmogonije pisane krvavim jezikom utrobe, poručuje nam Herceg u izvrsnim novim pjesmama.