Recitacija umjesto predstave

Od objavljivanja prije tri godine Deca, poema-roman beogradske spisateljice i profesorice na Fakultetu dramskih umjetnosti Milene Marković, ne prestaje plijeniti pozornost osebujnošću hibridne žanrovske forme (nipošto neviđene, no dosljedno uspješno provedene) koja se najvidljivije očituje u tekstu pisanu u nekoj vrsti slobodnog stiha, bez interpunkcija (osim završne točke), a opet izrazito prozna događanja. O knjizi, s obzirom na njezin uspjeh (dobila je, između ostalog, i uglednu NIN-ovu nagradu za najbolju proznu knjigu na srpskom jeziku u 2021) i recepciju, ispisano je mnogo stranica. Uglavnom pohvalno i vrlo pohvalno. Ipak, ona je i dalje nekako sretno apartna, u nesuglasju s očekivanim. Tematski, Deca su sva u izrazitom realizmu, biografsko-memoarskoj pripovijesti o odrastanju glavnog lika, sasvim otvoreno imenovana Milenom.

Glumice nemaju pojedinačne uloge, već naizmjence izgovaraju dijelove teksta iz poeme, usput pokušavajući dinamizirati scenu uglavnom apstraktnim plesnim pokretima / Snimila Nina Đurđević

Od dječjeg vrtića, preko školskih učionica i hodnika, otkrivanja droge, seksa, studiranja, sve do majčinstva – Milena, vrlo mlada i materijalno neosigurana, dobiva prvog sina Ognjena, dijete s teškoćama u razvoju. Nasuprot tomu stoji poetičnost, koja se, osim u formi, očituje i u autorskim komentarima tog proživljenog, ispunjenog života, koji su bešavno, majstorski, utkani u tekst. Logično je, stoga, da su Deca na ehu literarne popularnosti i scenskih potencijala zaokupila pozornost kazališnih uprava. Tako su u Beogradskom dramskom pozorištu postavljena kao opera (glazbu je skladala Irena Popović), dok su svoju zagrebačku praizvedbu doživjela na maloj sceni Gavelle, u koprodukciji tog kazališta i Kazališne grupe De facto te režiji Saše Božića i dramatizaciji Dimitrija Kokanova.

Materijala za prenošenje u scensku formu je, dakle, bilo sasvim dovoljno. Milena je sva u snažnim naglascima, ne libi se izravnosti ni iskrenosti. No u Gavellinoj predstavi malo se od tog vidjelo. Na praznoj su sceni četiri glumice (Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić, Nataša Dangubić) i jedna plesačica (Viktoria Bubalo, ujedno suradnica za scenski pokret). Sve su odjevene više-manje jednako, u crno (kostimografkinja Marita Ćopo) i nemaju pojedinačne uloge, već naizmjence izgovaraju dijelove teksta iz poeme, usput pokušavajući dinamizirati scenu uglavnom apstraktnim plesnim pokretima. Nađe se tu pokoji song, pokoje govorenje u mikrofon. U poneku plesnu scenu moglo bi se, uz ponešto napora, upisati značenje ilustracije, pa tako Jelena Miholjević reže naranče dok joj Viktorija Bubalo leži u krilu, u čemu bi se mogla tražiti naznaka majčinstva kao središnjeg motiva Markovićkine poeme. Iako ne traju dugo, tek nešto više od sata, zagrebačka Deca jasno su podijeljena u dva dijela. Dok je u prvome crnina koju glumice nose suvremena, urbana odjeća, u drugome se razvuče crveni tepih, a izvođačice se presvuku u, također crne, krinoline, što bi, valjda, trebalo naznačiti generacijsko perpetuiranje istih obrazaca koje društvo nameće ženama i njihovu (samo)ostvarenju. Slabo je to opravdan lom, baš kao što je slabo opravdan i sav ostali visokoparni kvazisimbolizam, koji više djeluje kao da želi popuniti rupe između stalno istih, naizmjeničnih pripovijedanja, a manje kao domišljena cjelina.

I uopće – što od tako postavljena djela Milene Marković zaista uspijeva biti scenično? Vrlo malo. Umjesto razvedene freske jednog odrastanja, publika je osuđena na slušanje izgovaranja teksta sinkrono s gotovo mehaničkim plesnim kretanjima. Tako cjelina odaje dojam recitacije, a ne domišljene predstave. Osim toga, izrazito je problematičan i način na koji glumice govore – tekst, naime, nije preveden ni kroatiziran, već je ostavljen u srpskom (urbanom beogradskom) jezičnom izvorniku. Samo po sebi, to ne mora biti loše, kada bi ga izvođačice uspijevale tako i izgovarati. Umjesto toga, na premijernoj su izvedbi govorile s vrlo primjetnim hrvatskim (čak štoviše, zagrebačkim) naglascima, što je vrlo brzo stvorilo potpuno neprirodnu jezičnu zbrku. Da se, kojim slučajem, radilo o komediji, možda bi takav postupak bio i smiješan, no ovako je jednostavno pogrešan. Zar se zaista nije moglo za potrebe predstave angažirati nekog lektora za srpski jezik, ako se već željelo (ili moralo) ostaviti tekst u izvorniku? A ako nije – moglo ga se kroatizirati, i to bi zasigurno funkcioniralo. Ovako je samo stvorena pomalo tragikomična jezična zbrka, u kojoj se nije uspjela pozitivno istaknuti ni jedna od članica ansambla.

Od zagrebačke Dece se, s obzirom na predložak, autore i ansambl predstave, očekivalo mnogo. Nažalost, nakon viđenoga, teško da je bilo što u predstavi opravdalo očekivanja.