Potresne priče veće od života

U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, na datum kad je 1945. oslobođen najveći nacistički koncentracijski logor Auschwitz, u domaćim su multipleksima kao svojevrsni prigodni program prikazana dva filma koja se na vrlo zanimljive i intrigantne načine bave temom progona i istrebljenja Židova od strane nacista tijekom Drugoga svjetskog rata. Riječ je o ostvarenjima Golubica: Čudesna priča redatelja Marca Forstera, hvaljena i nagrađivana autora donekle precijenjena oskarovca Bal čudovišta i uspjele fantastične humorne drame Otkucaji života, ali i hitova Zrno utjehe i Svjetski rat Z, te o biografskoj drami s povijesnim kontekstom Jedan život redatelja Jamesa Hawesa, koji je tijekom puna tri desetljeća iskustvo stjecao radom na nizu odličnih britanskih TV-serija, među kojima su i kod nas rado gledane Doktor Who, Inspektor Banks, Penny Dreadful i Crno zrcalo, a kojem je ovo debitantski kinoprojekt. U obama slučajevima riječ je o potresnim pričama u fokusima kojih su senzibilni, odvažni i požrtvovni pojedinci na čijim se sudbinama prelamaju kaotična i tragična ratna zbivanja, a koji svojim djelovanjem demonstriraju snagu empatije i humanosti.

Kadar iz filma Golubica

Hit-roman kao predložak

Ratna drama Golubica: Čudesna priča svojevrsni je nastavak obiteljske egzistencijalne drame Čudo, koja je u režiji Stephena Chboskyja realizirana 2017. Obje su adaptacije romana američke književnice Raquel Jaramillo, koja objavljuje pod pseudonimom R. J. Palacio. Ona je u Čudu napisala angažiranu melodramsku priču o dječaku koji od rođenja pati od deformacije lica, a osim što je za stvaranje te proze bila nadahnuta konkretnom neugodnom zgodom koju je izazvao njezin tada maloljetni sin u susretu s djevojčicom pogođenom facijalnom deformacijom, spisateljica je željela čitatelje svih uzrasta senzibilizirati za tu problematiku. Budući da je film s Juliom Roberts i Owenom Wilsonom ostvario komercijalni uspjeh i nominacije za Oscar i nagradu BAFTA u kategoriji najbolje šminke, bilo je logično da će se prije ili kasnije prionuti snimanju nastavka.

Ovaj put u ishodištu je autoričin kod nas (zasad?) neobjavljen grafički roman izvornog naslova White Bird: A Wonder Story iz 2019, u koji nas uvodi tinejdžer Julian, formalni antagonist iz romana i filma Čudo, koji je u njima zlostavljao dječaka Auggieja. Zbog takva ponašanja on je izbačen iz škole koju je pohađao i zatječemo ga dok se nastoji priviknuti na novu sredinu. Ovaj put je i sam izložen vršnjačkom nasilju, ne ide mu uklapanje među nove kolegice i kolege, kako će se poslije povjeriti baki Sari Blum (uvijek izvrsna Helen Mirren), ne uspijeva mu „biti normalan“. Dok na vlastitoj koži osjeća što znači biti zlostavljan i u manjini, a za oko mu zapne još jedna pripadnica manjine, njegova nova hispanoamerička kolegica, Julian će od bake čuti emotivnu i potresnu priču o njezinoj i sudbini njezinih roditelja tijekom Drugoga svjetskog rata. Sara je tada bila po prilici Julianove dobi i, kako joj se činilo, živjela je u idiličnom gradiću u francuskoj provinciji.

Ratne strahote i humanizam

No već se osjećao zloduh rata, pa i među njezinim vršnjacima i u drukčijem ponašanju nekih mještana. Vjerovala je da se sviđa školskom kolegi Vincentu, koji ju je otvoreno gledao tijekom kinoprojekcija Chaplinovih filmova u kojima su uživali, no ubrzo će se pokazati da je on antisemit i filonacist koji će se pridružiti okupatoru i progoniti lokalne Židove te se tako prometnuti u najvažnijeg antagonista. Epizoda kad Sara i njezini školski kolege nemilosrdno shvate da je rat stigao u mjesto, odnosno kad pred njihovim očima hladnokrvno bude ustrijeljen učenik Židov, izvrsno je izvedena, emotivna i nelagodna. On pred pogubljenje usklikne „živjela ljudskost“, a te riječi otad postaju svojevrsna glavna poruka koju će potkraj filma, također uoči smrti, uzviknuti još jedan važan lik. Nakon što zamalo i sama bude ukrcana u kamion za koncentracijski logor, Sara će dospjeti u štagalj obitelji svog kolege Juliena. On je opet tjelesno hendikepirani lik, prebolio je poliomijelitis, a motiv tjelesnog hendikepa R. J. Palacio čini se redovito koristi, reklo bi se toliko često da pomalo gubi smisao i postaje odveć tezičan. I Julien je očekivano izložen zlostavljanju, osobito onih koji će se pokazati kao antisemiti i filonacisti, i tako će dvoje simboličkih „manjinaca“ jedno u drugom najprije početi pronalaziti oslonac i ohrabrenje, a potom i srodnu dušu i ljubav.

Ljudskost u žarištu

Redatelj Marc Forster ima iskustva u adaptacijama literarnih predložaka, jer je u drami Gonič zmajeva prilično uspješno ekranizirao i kod nas rado čitan istoimeni roman Khaleda Hosseinija, a u nedavnoj humornoj egzistencijalnoj drami Čovjek zvan Otto s neusporedivo manje uspjeha prepravak švedskog filma Čovjek zvan Ove, prilagodbu istoimenog romana Šveđanina Fredrika Backmana. Njegov izvedbeni prosede pristupom pričama i estetikom mnogo duguje književnom predlošku, što je zamjetno i u biografskoj drami San za životom J. M. Barrieja i u spomenutim Otkucajima života. Golubica... je režirana elegantno, atmosferično i sugestivno, pozitivno je staromodna i često efektno poetična, a u ratne strahote promišljeno su umetnute male životne radosti, primjerice u epizodi kad Sara i Julien „glume“ da se u olupini automobila iz štaglja voze raskošno osvijetljenim ulicama Pariza i New Yorka.

Patetika je svedena na minimum, možda tek u doslovnom pojavljivanju bijele golubice na kraju, glumci su itekako uvjerljivi, a poučni ton filma nenametljivo je proveden, dijelom u onom što gledamo, a dijelom u riječima bake Sare, uspješne slikarice koja će i otvaranje svoje retrospektivne izložbe iskoristiti za afirmaciju mira, tolerancije, suživota i ljudskosti.

Britanski Oskar Schindler

Film Jedan život, koji je na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu osvojio nagradu publike, nose sjajne glumačke interpretacije. Ponajviše Sir Anthonyja Hopkinsa, koji nadahnuto interpretira protagonista Nicholasa Nickyja Wintona, nekadašnjeg londonskog brokera (u mlađoj dobi pomalo hladno i distancirano tumači ga Johnny Flynn), koji je pred izbijanje Drugoga svjetskog rata u Pragu organizirao uspješnu operaciju spašavanja židovske djece iz Čehoslovačke i Poljske kojoj su prijetile deportacije u logore i smrt. Iz sobe hotela Sroubek u kojem je bio smješten, on je vođen motom „ako nešto nije nemoguće, sigurno postoji način kako da se ostvari“ uspio spasiti čak 669 djece, tako što su ona prebačena u London i još neke dijelove Engleske. Hopkinsova izvedba je iznimno proživljena, iznijansirana i emotivna, i film valja pogledati već samo zbog njega. Pozitivni duh i altruizam krase film koji je vrlo sigurno režirao James Hawes, koji je pak cjelinu obogatio specifičnim senzibilitetom te ovim filmom čvrsto zasjeo u stolac filmskog redatelja. Dok 1987. prikuplja potrepštine i donacije za štićenike staračkog doma, jer jednostavno ne može prestati pomagati ljudima, otkrivamo njegovu priču iz doba rata, kad je živio s majkom (izvrsna Helena Bonham Carter) i kad je uznemiren slušao vijesti o stradanju Židova.

Odlučan da nešto poduzme, otputovao je u Prag te je zahvaljujući svojim vezama kao i suradnji s također britanskim humanitarcima Doreen Warriner (Romola Garai iz Sajma taštine Mire Nair i Okajanja Joea Wrighta) i Trevorom Chadwickom (Alex Sharp iz Čikaške sedmorke Aarona Sorkina), ali i s Elizabeth Maxwell, suprugom britanskog izdavača češkog podrijetla Roberta Maxwella, organizirao spašavanje djece, ponajviše pribavljanjem viza za njihovo hitno udomljavanje, ponekad i u roku od svega nekoliko dana. Storija o čovjeku zvanu „britanski Oskar Schindler“ temeljena je na knjizi One Life: The True Story of Sir Nicholas Winton njegove kćeri Barbare, a predočena je na jednostavan, iskren i izravan način, što je svakako zasluga i scenarista Lucinde Coxon (Dankinja Toma Hoopera) i Nicka Drakea. Spasilačka operacija podrazumijevala je devet vlakova nakrcanih djecom, a sekvence njihova prolaska kroz okupirana područja i s nacističkim kontrolama vrlo su vješto režirana i dramski napeta.

Autori nisu dopustili da velika tema i angažman progutaju priču i likove, već su oni zaokruženi, punokrvni i slojeviti, uz određenu iznimku suzdržane izvedbe Johnnyja Flynna kao mladog Nickyja. Šteta što je zanimljiv i uspio film nekako promaknuo pozornosti kinopublike, dijelom možda i zbog mjestimice akademskog pristupa temi, što je zacijelo također posljedica prethodnog rada Jamesa Hawesa isključivo u televizijskom mediju. U njegovim budućim projektima takve bi sitne boljke trebale biti prevladane.