Poticaj integrativnoj kulturnoj politici

U 763. broju Vijenca, 1. lipnja lani, objavljen je u ovoj rubrici tekst Sustavno informiranje svijeta najbolje je ulaganje. Sjetivši se 2000. ideološkom garotom ugušena Hrvatskog informativno-kulturnog zavoda, HIKZ-a (mnogo je toga tada nepotrebno i štetno ugašeno), zauzeo sam se naime za ustanovu koja bi poput British Councila ili Goethe Instituta diljem svijeta imala ulogu hrvatskoga kulturnog atašea, odnosno, kako napisah, „ustanovu koja bi preko svih suvremenih medijskih platformi sustavno i s jasnom identitetskom vizijom i političkim ciljevima… promicala Hrvatsku u svijetu, a u važnim nam zemljama osnivala i ispostave, sukladno bilateralnim sporazumima o kulturnoj i inoj suradnji“ radi „afirmacije, pa, ako hoćemo, i interpretacije Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove uloge u svijetu“, što „znači oblikovanje i samosvjesno predstavljanje cjelovite i autentične slike Hrvatske i hrvatstva, kako to rade druge nacije koje drže do sebe“.

Milan Bošnjak, književnik, član MH, DHK-a i predsjednik Znanstvenog i kulturnog društva Kosinj

Gotovo se tinta toga teksta nije pravo ni osušila, kada je korak dalje otišao Milan Bošnjak tiskavši u studenome 2023. brošuru Hrvatski kulturni institut Marulić: nacrt projekta. U godini kada obilježavamo 500. obljetnicu Marulićeve smrti – a zar bi komu prosječno obrazovanom hrvatskom građaninu trebalo tumačiti kolika je važnost Marulićeva za Hrvate i Hrvatsku i u svijetu? – stvar se čini sretno tempiranom. Očito je i prije u njega dozrijevala slična zamisao, koju u spomenutoj brošuri sada imamo crno na bijelo jasno na dvadesetak stranica strukturiranu kroz opis projekta, prijedlog organizacijske i upravljačke strukture, prijedlog programa i aktivnosti, plan razvoja projekta (hodogram osnivanja i otvaranja pojedinih podružnica), a pridodana je i financijska konstrukcija. Naposljetku, predviđeno je i donošenje odgovarajućeg zakonskog akta, nužna ne želi li se sudbina takva projekta prepustiti za narod i državu štetnu političkom voluntarizmu (od kojega, žalibože, pravog lijeka nema).

Autor teksta savjetnik je s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, što projektu daje dodatnu težinu, a dodanu vrijednost daje mu činjenica što je književnik, član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i predsjednik Znanstvenog i kulturnog društva Kosinj.

Reklo bi se, čovjek je svoje učinio. Sada je na državnim ustanovama da se za ideju „zalijepe“ i djeluju, no i naše kulturne ustanove, počevši od Matice hrvatske, zacijelo bi imale što o takvu projektu reći, isto tako naše zajednice diljem svijeta. No sada dolazi famozni ali, ali naše svjesnosti o važnosti kulture kao strateške sastavnice nacionalnog, društvenog i državnog održanja i razvoja. Taj ali proizlazi naime iz činjenice da hrvatski narod nije u samostalnoj državi politički osvijestio tu činjenicu (sjetimo se, nasuprot tomu, jednog Kršnjavoga pod Khuenom!), koje su, da paradoks bude veći, više svjesni oni koji se s različitim izlikama bilo kakvoj ozbiljnijoj kulturnoj politici opiru (kao što se vidjelo u povodu Zakona o hrvatskome jeziku). Jer da smo je politički osvijestili, kultura bi bilo tretirana kao stup državne politike, kako se to redovito ističe za obranu, unutarnje i vanjske poslove te financije. To više što kultura nije samo stvar sedam umjetnosti nego u punoj širini zahvaća i druge javne djelatnosti, naposljetku oblikujući kulturu života – „naš način života“, kako se to kaže – a još više stoga što ima moć premostiti razlike koje politika, hoćeš-nećeš ideološki koncipirana, neće, ne može ili ne zna. Iako je dakle Hrvatska dosad učinila velike političke „iskorake“, jednakim žarom mora prionuti i uz zadaću da s istom energijom učini i kulturne.

Sve u svemu, koliko god bila opsegom čedna, Bošnjakova brošura upravo je gigantski korak u promišljanju načela i ciljeva te, sukladno tomu, ozbiljnom oblikovanju i organizaciji hrvatske državne kulturne politike u inozemstvu i kroz inozemstvo, tim samim i za i kroz Hrvate izvan Hrvatske. To dakle jest pitanje afirmacije Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove uloge u svijetu, no itekako i pitanje povezivanja i suradnje svih zemljopisnih sastavnica hrvatskoga naroda. Koliku bi dakle važnost Marulić imao za izgradnju „neograničene“ Hrvatske, što bi, primjerice, za hrvatsku kulturnu i svekoliku integraciju značio u Subotici, Kotoru, Sarajevu…, u Buenos Airesu, Pittsburghu ili Torontu, to ne bi trebalo posebno tumačiti, čega je, razumije se, autor projekta svjestan istaknuvši u zaključku da bi osnivanje Marulića uvelike pomoglo jačanju hrvatskoga zajedništva.

Neizbježno na kraju dolazimo do pitanja na kojemu mnoga plemenita zamisao propadne: koliko to stoji? Neka mi ne bude zamjereno što ću odgovoriti citirajući sebe: „Stoji, ali, kako obično jest, mnogo je skuplje lišiti se takva ‘oružja’ u vremenu kada je ulaganje u informiranje najisplativija investicija.“