Pokušaj portreta

Kako portretirati Danijela Dragojevića? To je gotovo nemoguće, jer je ključ razumijevanja Dragojevića – kako poetički, tako i biografski – u neodređenosti. Bijegu od svijeta, poglavito medija, ali u određenoj mjeri, kako je i pokazao u tekstualnom ciklusu Bilježnica objavljivanu od travnja do lipnja 2004. u Vijencu, i od sebe sama. Kada bismo pokušali rekonstruirati Dragojevićev portret s pomoću tih tipično dragojevićevskih, isprva poetsko-esejističkih, a na kraju i čisto pjesničkih tekstova, prvo na što bismo na početku prvih zapisa iz Bilježnice naišli bila bi kontemplacija nad vlastitim portretom, odnosno skulpturom koju je izradio Kosta Angeli Radovani, a u kojoj se Dragojević, kako piše, ne prepoznaje:

„Kada bih pogledao bilo koju stvar u ateljeu – glinu, kamen, svijeću, bocu, zid, prozor, čak i druge portrete i kipove – pomislio bih kako u svemu tome, u svakoj od tih stvari, ima nešto od mene, kako su one, manje ili više, ovako ili onako, moji portreti, a taj oblik, u tom trenutku jedno je od rijetkih mjesta na svijetu gdje mene nema nikako. Mjesto je ispražnjeno od mene, ali i od bilo kakva sadržaja. Kako je došlo do te ispražnjenosti, ne znam“ (Bilježnica 10/5).

Jedna kolumna iz Vijenca 2004.

Upravo u toj ispražnjenosti je i poanta, svojevrsni ključ Dragojevićeva stvaralaštva. On je pjesnik ponovno izborene čistoće, poniranja kroz nerede, mrlje i šumove do ponovno stečene bjeline: „Prazni grafički listovi najčešće mi se više sviđaju od onih na kojima je nešto učinjeno. Čak i onda kada je crtež izuzetan ostaje nostalgija za ranijim stanjem“ (Bilježnica 10/9). Ono prazno i ono bijelo i ono čisto polazište je, ali i cilj Dragojevićeve umjetnosti – a nevolja je u tome što je poezija, kao i svaka druga zapisana riječ, nužno nešto između dviju navedenih krajnosti. Dragojević čini nešto s pomoću kojega želi ponovno dosegnuti ništa; posredovanjem Negdje, želi prispjeti u Nigdje.

Kao i u svojoj poeziji – a možda i svaki pjesnik u vlastitoj poeziji općenito – Dragojević u Bilježnici simultano je prisutan i odsutan. Njegov je tekst (pojam pjesma se, barem za ove zapise, ponekad čini redukcionističkim) poput puževe kućice koju je u tim razmatranjima promišljao kao da je samodostatna, a ne i metafora za kritičarska „lica“ koja u njegovim djelima traže autora:

„Gledam kućicu, njezin oblik i spiralu, oni idu i u jednom i u drugom smjeru, gore i dolje, unutra i vani; stanar je mogao, dakle, izaći iz nje i nestati u prostor, a mogao je ući i unutra i tamo tajiti svoj nestanak. (...) Kućica koja oblikuje spiralu (a možda i obratno, spirala gradi kućicu) dopušta stanaru i jedno i drugo, raspršiti se i skupiti, zavrtjeti se u jednom i drugom pravcu“ (Bilježnica 10/6).

Jer kao što smo već rekli, stanara u kućici, to jest autora u pjesmi, istovremeno ima i nema. Smisao tekstova koje je Dragojević pisao za Vijenac – ili, točnije, jedan od njihovih smislova – upravo je u neuhvatljivosti subjekta, i sam subjekt imena Danijel Dragojević vjerojatno bi za te tekstove rekao da ga uopće ne predstavljaju, da su upravo ti tekstovi koje smo odabrali kao polazište za njegov portret u Vijencu ponajmanje on. Kako, onda, zaključiti Dragojevićev portret? Nameće li se misao da Dragojevića najviše ima tamo gdje ga nema? Ako postoji iskušenje da to pomislimo, sjetimo se da je to zaključak njegove poezije – a poeziji ne treba vjerovati u činjeničnom smislu. Jer, kako Bilježnice pokazuju, Dragojevića ima u načinu gledanja na ono gdje ga ima i gdje ga nema, a ponajviše možda u žudnji da jedno pretoči u drugo.