Petrinja jednoga Uskrsnog ponedjeljka

O Petrinji već sam pisala, no ne u knjizi Malena mjesta srca moga (2015). Slučaj je htio da upravo Petrinja bude zaslužna za privikavanje našega sina na kahlicu (tutu, lonu, nošu, vrčinu – kako vam drago). Kako? Ovako: Jugoton, bivša tvornica gramofonskih ploča, izdala je u vrijeme jake ekonomske propagande i malu reklamnu ploču s napjevima koje je aranžirao Emil Cossetto. Na toj je singlici jedan gurman iznad svih gurmana pjevao o izvrsnim Gavrilovićevim mesnim proizvodima, no na drugoj strani ploče bilo je ipak nešto sadržajnije – narodne pjesme iz petrinjskoga kraja: Oj, petrinjske uske staze, Letovanić, Siva maglo, Prosijala, Hranila djevojka pava i labuda i Petrinja je lepi grad, u njem imam vinograd. Dakako, ni u Petrinji ni igdje drugdje nemam vinograd, no našem je sinu upravo ta pjesma o vinogradu bila najdraža. Zašto? Pretpostavljam zbog refrena, koji je i dijete koje još pravo ne govori osjetilo i po ritmu i „po smislu“ kao nešto što razumije: Bumstarara bumstara … Sumnjam da je bilo oduševljeno tim prije nujnim nego veselim kanonom. U Petrinji djeluje vrlo poznato pjevačko društvo – Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj – i to još od davne 1864. godine, pa mi je bila prava milina slušati tradicionalne banijske narodne pjesme u njihovoj izvedbi. Sjećam se kako me folklor, osobito kad bih ga gledala i/ili slušala u tuđini, redovito znao rasplakati od ganuća. Isto mi se događalo i nedavno, kad je te krajeve 2020. poharao razoran potres. Otada su prošle već tri godine zlopaćenja, ljudi i dalje žive sve gore i deprimantnije u neprimjerenim kontejnerima, no stalno slušaju od gostujućih političara kako se za njih intenzivno radi. Vraćam se Petrinji i bez rata i bez potresa, onoj uz koju se naš sin pokušavao lišiti pelena. Nadam se da dovođenjem Petrinje u vezu s dječjom tutom nikoga ne vrijeđam, jer koga može uvrijediti bespomoćno dijete?! Svoju je ulogu u toj drekastoj priči imalo i jedno Srebrno pero, književna nagrada koju je moj muž dobio za jednu svoju kratku priču. Bilo je prilično teško, metalno, poslužilo je i kao igračka i kao metronom. Mali je njime pratio pjesmu o petrinjskom vinogradu lupajući takt po podu.

Prema liku trogodišnje Jelice Cekuš
u Beču je izrađen zaštitni znak tvornice Gavrilović.
Osmislio ga je 1931. Andrija Maurović

Uz Petrinju me, i bez nepostojećeg vinograda, vežu dugogodišnje niti. Počelo je kad sam još kao curica došla živjeti u omaminu kuću u Tkalčićevoj ulici, blizu Trga Republike (danas Jelačićev). Ondje se na kućnom broju 4 nalazila Gavrilovićeva mesnica (prije nje Rabus). Danas je ondje još Gavrilovićeva prodavaonica svega i svačega, no sva je prilika da su i njoj dani odbrojeni. Nekoć me iz izloga tog lokala sa svake etikete na salami gledala bucmasta nasmijana Jelica u narodnoj nošnji, no naš je odnos tada bio samo šimićevski: mi gledasmo se. Ako se i kupovala glasovita gavrilovićka, bilo je to najviše do 5 deka, tek toliko da sendvič po njoj malo povuče miris. Ta glasovita salama proizvodila se u Prvoj hrvatskoj tvornici salama, sušenog mesa i masti, utemeljenoj još 1690. godine, s novim zamahom 1821. i još većim 1881, kad je Gavrilović dobio koncesiju za rad manufakture koja je trebala opskrbljivati mesom vojarne u Vojnoj krajini Austro-Ugarske. Sama salama počela se proizvoditi 1883. i proizvodi se do danas. Kasnije, kad sam počela zarađivati, mogla sam si priuštiti i više od samo 5 deka te salame, no svaki put kad mi dođe pod jezik, sjetim se svoje dječje želje da ću je jednom kad odrastem pojesti cijelu odjednom. Slično je i sa sardinama. Nekoć sam kutiju morala dijeliti s bratićem i sestričnom, no ni danas, premda bih mogla, ne pojedem je cijelu.

Otkako sam se udala (1970. godine), Petrinja je bila samo prolazna štacija prema Glini, odakle je obitelj mojega muža. Hrlili bismo prema Glini bez zadržavanja, onomad je ondje još bilo ljudi koji su nas čekali. Danas je prometna regulacija malo drukčija, no nekoć si prešao Kupu kod Bresta, produžio uz nekadašnju vojarnu i benzinsku pumpu, skrenuo desno na glavnu cestu i već si se izvukao iz Petrinje na cestu za Glinu. Ondje sam se svaki put začudila imenu jedne birtije, koje mi je do danas ostalo nejasno. Zvala se Kod našeg Japana! No prof. Vladimir Čavrak razjasnio mi je i tu nepoznanicu. Japanac je bio nadimak jednoga od vlasnika, to, dakle, nema nikakve veze s Japanom i Madame Butterfly. Premda, istini za volju, ovdašnji narod ima specifičan, malo opor, smisao za humor, što lijepo dokazuje jedna ovdašnja pjesma: Ja iz Gline, a mala iz Šaša / sastalo se dvoje budalaša.

Ni Pigik, na samom izlasku iz Petrinje, nije bio cilj našega zaustavljanja. I kraj njega smo samo prozujali, premda je to u drugoj polovici 20. stoljeća bilo popularno izletište Petrinjaca. Meni je zanimljivije bilo samo njegovo ime, Pigik: Petrinjske izložbe gastronomije i kulinarstva, održane 1965. i 1966. godine, a u 19. stoljeću na tom je mjestu bila gradska streljana u kojoj je vježbao i zapovjednik I. banske pukovnije, Josip Jelačić, poslije hrvatski ban, na službovanju u Glini. Upravo je u Glini doznao da je postao ban. U Pigikovu ukopanom vinskom podrumu nalazila se i ledana. Ne znam kakva je danas Pigikova sudbina. Bio je rat, potres … Obično ono što je nekoć bilo uspješno danas propada (ili je već propalo).

Nakon Domovinskog rata obnovili su crkvu sv. Lovre da izgleda kao ona srušena, no nakon potresa opet traži popravak. Iz Petrinje je zbog rata izbjegla u Novo Pračno i obitelj moje snahe Ane. Upravo smo odande nakon jednoga uskrsnog ručka otišli u Petrinju. Ulice su bile puste, iz mnogih kuća virila je trska (stara gradnja), snaha je hodala šutke po mjestima svojega djetinjstva, koje više nema ni na slikama. U ratu netragom nestanu toliki ljudi i stvari.