O nagonima. Razigrano

Iako Borut Kraševec slovenskim čitateljima, bar onima čiji pogled katkad s autorova odluta i do prevoditeljeva imena, nije nepoznat – zaslužan je za prijevode 45 djela (suvremenije) ruske književnosti, sustavno prevođenje Viktora Pelevina donijelo mu je čak dvije nacionalne prevoditeljske nagrade, onu za najboljeg mladog prevoditelja 2004. te Sovretovu nagradu deset godina kasnije, pravu je autorsku, romanesknu i ukoričenu, premijeru doživio razmjerno kasno – u svjetskim razmjerima prijelomne, pandemijske 2020. godine. Tada, u dobi od 47 godina, objavljuje roman prvijenac Agni.

Izd. Hena com, Zagreb, 2023.
Sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik

Cijelog (profesionalnog) života izložen utjecajima ruske književnosti, Kraševec kao autor ipak ne pati od pisanja „velikog“ romana, možda i stoga što paralelno s prevoditeljskim radom kraće prozne oblike objavljuje u književnim časopisima i internetskim portalima, odmiče se od strukturalizma i formalizma i stvara autorski razigrano, stilski dovitljivo djelo kojim, na jedva dvije stotine stranice, pokušava obuhvatiti neka od najvažnijih suvremenih pitanja i, u maniri pretenzija modernog europskog romana, odrediti granice čovjeka i prirode.

O tome je, među posljednjima, pisao i nagrađivani talijanski književnik Sandro Veronesi u romanu Kolibrić (u prijevodu Ite Kovač roman je objavila Naklada Ljevak), ispisujući fiktivnu biografiju talijanskog oftalmologa Marca Carrere preuzeo je inače poslovično sudbinsku ulogu i sa svojim se prtagonistom grubo poigrao. Carrera je, u svojoj literariziranoj stvarnosti, cijelog života pokušavao umaći zagrljaju, po vlastitu mišljenju upitne, grane psihološke medicine, a Veronesi je, ne bi li podcrtao svoju autorsku nakanu približavanja važnosti Drugog u vlastitom životu, na njemu upotrijebio upravo psihoanalitičke mehanizme. Njihovom se međuigrom, između ostalog, kristalizira i nemogućnost pojedinca da se odupre vladavini nagona i tako razvije u potpunosti autonomnu volju pri čemu se izvlači zaključak da je jedino što imamo pravo nazvati nasušno ljudskim zapravo animalno.

Ista je maksima i u srži Kraševčeva romana, no dok Veronesi svoju poruku iznosi pripovjedački suptilno, tek insinuirajući, između redaka, s punim poštovanjem i povjerenjem prema čitatelju, Borut Kraševec mogao je kao parolu iskoristiti „Svi smo mi životinje“, poput zastave je izvjesiti na korice knjige i još bi uvijek bilo manje očito što svojim pisanjem prenosi čitatelju. Time se nipošto ne želi reći da je slovenski pisac u stilu i izrazu inferioran talijanskome nego naglasiti različitost dvaju putovanja do razmjerno istog cilja.

Ono gdje Kraševec ostaje suptilan upotreba je perspektive naslovne protagonistkinje, sive zečice Agni čija umilna njuškica dominira naslovnicom hrvatskog izdanja, u nakladi Hena com. Agni, naime, figurira više kao povremeni promatrač nego stvaran simbol odnosa među ljudima na čijem je imanju okoćena i na njemu provodi život. U njemu nema puno romantike – i ona bi, kao većina njezine braće, završila pržena ili u umaku poslužena na tanjuru četveročlane obitelji da je Maša, starija kći bračnog para Ivana i Katje, nije odabrala za svoju ljubimicu. Mezimački status ipak je ponešto neobičan, Agni se ne useljava u kuću na kat, i dalje strepi od noćnih lisičinih posjeta, jede s ostalim kunićima, pari se i rađa (za razliku od većine ljubimaca koje vlasnici najčešće, na preporuku veterinara, steriliziraju), ali amnestirana je od postajanja prehrambenim artiklom i, na prve naznake bolesti, podvrgnuta brizi svoje gazdarice.

Autor ovdje, bar u natruhama, ironizira suvremeni odnos čovjeka i životinje gdje potonja može prvom biti ili izvor hrane ili kućni ukras, oživotvorena plišana igračka ili substitut za produžetak vrste, rijetko i dalje ispunjavajući svoju prvotnu ulogu u prirodi. Ironizira, također, i međuljudske odnose u suvremenom društvu, pri čemu često biva upitno kojim centrom protagonisti zapravo „misle“ ili se navode. Tako okosnicu romana čine bračni odnos Katje i Ivana, ni prije idiličan, a dodatno narušen povratkom njezine sestre blizanke Brine koja, nakon poslovnog i ljubavnog kraha u metropoli, bježi u obiteljsku kuću na selo. Dvije su sestre, pokazat će se, dva vrlo pojednostavnjena poimanja ženskosti, jedna majčinski arhetip, posvećena obitelji i djeci, no ne sasvim zadovoljna ulogom ostvarenom u vlastitom životu i druga, zanosna žena, umjetnica, glumica, karijeristica koja ne tako duboko ispod površine sanja o braku i obitelji. Između njih je Katjin suprug, ultimativni lovac sakupljač, muškarac koji, a da i nije posve jasno zašto (vjerojatno jer niti u životu najčešće nije) postaje najdulja stranica, pokazat će se kobnog, ljubavnog trokuta. Jer ljubavni trokut, reći će Kraševec kroz jednu od svojih protagonistkinja, može funkcionirati samo ako su u njemu dvije pametne žene. Žena savladana emocijama, valjda, nije pametna.

Roman se otvara upravo tom dramatično scenom kobnog događaja, prizorom u kojem Kraševec prekrasno poentira premještajući fokalizaciju na malu krznenu stanovnicu parka, što onda donosi stanovit odmak i olakšanje čitatelju. No brzo postaje jasno da će uvod biti bolji od narativa samog pa se na stranicama što slijede autor razlomljenom obiteljskom situacijom bavi većinski kroz komparaciju ljudskih i životinjskih seksualnih odnosa. Zanimljivo je, pritom, da se bračni odnosi uvijek odvijaju u mraku, a petnaestogodišnja djevojčica, čijim bi organizmom po zakonitostima prirode trebali upravljati hormoni, najsuzdržanija je od svih. Roman, ipak, treba čitati, ponajprije zbog neobičnih jezičnih rješenja i povremeno gotovo poetske reduciranosti izraza, što je na hrvatski vješto prenijela prevoditeljica Jagna Pogačnik.