O Konzulu se nakon ove knjige više neće moći šutjeti

Alojz Jembrih prije sedamnaest godina objavio je knjigu Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik i Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu). Početkom studenoga 2023. objavio je novu knjigu, Stipan Konzul i njegovo djelo (Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću / Željezno i Adventističko teološko visoko učilište Maruševec). Obje su knjige tiskane u seriji Folia Protestaantica Croatica, koju je Jembrih pokrenuo na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik kao vanjski suradnik-predavač na kolegiju Povijest hrvatske protestantske baštine. Osim toga bio je glavni urednik i priređivač velebnog pothvata izdanja pretiska prvoga cjelovitog hrvatskoga prijevoda Novoga zavjeta tiskana u Urachu na glagoljici 1562/63. (2007) i 2008. na ćirilici (s opširnim pogovorom). Za pretisak je priredio i prvu tiskanu knjigu na latinici u Regensburgu, Postillu (prvi dio) Stipana Konzula i Antuna Dalmatina, koja je bila namijenjena Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj (1568). Osim toga za pretisak je priredio i glagoljični Katekizam (1561), latinični Katekizam (1564), latinični Beneficium Christi (1564) i Duševne pesne (1609, 1611) Grgura Mekinića, prve tiskane crkvene pjesmarice uopće na hrvatskom jeziku za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj. Kao što se iz njegove opsežne bibliografije razabire, Jembrih je mnogo pisao o djelatnosti uraške tiskare. Uostalom, prigodom 500. obljetnice reformacije, Protestantsko evanđeosko vijeće u Republici Hrvatskoj 31. listopada 2017. dodijelilo mu je priznanje s medaljom za izniman doprinos u proučavanju hrvatskoga protestantskog tiskarstva u 16. stoljeću, posebno za pripremu pretiska glagoljičkoga i ćiriličkoga Novoga testamenta 1562/63. (2007/08).

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Što vas je potaknulo da svoja istraživanja, uz ostalo, usmjerite na književnu jezičnu baštinu koja se zrcali u tiskanim knjigama u Urachu iz doba reformacije (16. st.)?

Moj znanstveni interes za hrvatske protestantske tiskane knjige i hrvatski jezik kojim su tiskane, odnosno prevedene na hrvatski jezik, datira iz 70-ih godina 20. stoljeća u vrijeme moga studija slavistike u Beču. Naime, preko Austrijske nacionalne knjižnice, 18. ožujka 1977. naručio sam preko Odjela za međunarodnu posudbu knjiga, Postillu tiskanu u Regensburgu 1568. koju su preveli Antun Dalmatin i Stipan Konzul. Saznao sam da se jedini potpuni primjerak nalazi u Državnoj knjižnici u Regensburgu (Staatliche Bibliothek, 84 Regensburg, Gesandtenstrase 13). Nakon tri mjeseca čekanja stigao je odgovor s obrazloženjem: Nažalost knjiga nije za posudbu, jer se prema kataloškom zapisu radi o jedinom primjerku. Dakle riječ je o unikatu i knjiga se ne šalje izvan biblioteke. Jasno da me ta činjenica rastužila. Čitajući sekundarnu literaturu, točnije, Bibliografiju hrvatske protestantske književnosti za reformacije koju su priredili Franjo Bučar i Franjo Fancev (1938), počeo sam sve više uviđati da se o tim knjigama u hrvatskoj filologiji, kroatistici, premalo zna, one su ostale izvan korpusa proučavanja povijesti hrvatske knjige i jezika. Tako sam se odlučio na „otkrivanje“ – objavljivanje pretisaka tih knjiga s namjerom da se na taj način hrvatske uraške knjige vrate u Hrvatsku, jer ih još nemamo na okupu, a vrlo malo ih je u izvornom izdanju.

Knjige o Stipanu Konzulu koje ste objavili potkraj 2023. i 2007. kao da se međusobno dopunjuju, koliko u onoj novijoj ima i novih podataka?

Na prvi bi se pogled nekom čitatelju moglo činiti da su knjige slične. No naslov prve knjige govori da je u njoj više riječi posvećeno tzv. „Biblijskom zavodu“. Ta je sintagma u navodnicima, jer takva zavoda, u današnjem poimanju riječi, tada u 16. stoljeću u Urachu nije bilo. No ta sintagma je kod nekih autora u 20. i 21. stoljeću i dalje ostala. Sadašnja je knjiga nastala u povodu 500. obljetnice rođenja Stipana Konzula, koji je u knjizi u središtu pozornosti, kao i sve ostalo što je povezano s njegovim prevoditeljskim i drugim radom u tiskari.

Što znamo o Stipanu Konzulu?

Znamo da je isprva u Regensburgu bio učitelj pjevanja (1554), a potom, od 1557, prevoditelj Novoga zavjeta iz Trubarova kranjskoga prijevoda. Konzul je u Urachu bio i korektor knjiga u Ungnadovoj tiskari, brinuo se o poslovima u tiskari, no najveća mu je zasluga što je uspio u Nürnbergu (1560) uz pomoć njemačkih slovorezaca i slovoljevača urediti glagoljična slova; sve je to u knjizi prikazano. Jasno prikazana je zauzetost baruna Ivana Ungnada kao vlasnika i blagajnika tiskare, također je prikazana i zauzetost Kranjca Primoža Trubara za tisak hrvatskih knjiga. Općenito, sadržaj knjige je višeslojan, s 14 poglavlja u kojima se razabire svekolika vrijednost hrvatskoga prevoditelja Buzećana Stipana Konzula, Antuna Dalmatina i njihovih suradnika. Iz takve činjenice proizlazi da krugu istarskih reformatora na prevoditeljsko-jezičnom planu pripada važno mjesto u hrvatskoj kulturi, povijesti jezika i tiskane knjige, bez obzira na to što su djelovali u egzilu. No znamo da ih se u hrvatskoj filologiji, povijesti i kulturi zaobilazilo, a neki su ih etiketirali „sanjarima“. Smatram da najnovija knjiga Stipan Konzul i njegovo djelo taj epitet otklanja. Istina, u knjizi će čitatelj naći i kritičko-korektivnih tekstova kojima sam nastojao pokazati niz netočnih i paušalnih ocjena i podataka u vezi sa Stipanom Konzulom i njegovim djelom.

Koji dio knjige držite najvažnijim?

Smatram da je poglavlje jedanaesto posebno zanimljivo. U njemu predočujem nazive jezika u hrvatskim izdanjima na glagoljici, ćirilici i latinici. Naime, na naslovnicama tiskanih knjiga uvijek je navedeno da je „v hrvatski jazik verno istlmačena i s hrvatskimi slovi štampana, sad naiprvo iz mnozih jazik v hrvatcki istumačena“ i sl. Unatoč tome, u 20. stoljeću neki su autori navodili da su pojedina hrvatska izdanja pisana „srpskohrvatskim jezikom“, ili „srpskim jezikom“, dok su neki njemački autori upotrebljavali izraze kao „serbokroatische protestantische Drücke“ ili „serbokratische glagolitische Drücke“. Dakle to su sintagme koje nisu istinite, moglo bi se reći da su falsifikat.

Koje nove spoznaje donosi vaša posljednja knjiga?

Novum u knjizi je priložena korespondencija Vatroslava Jagića iz koje se vidi njegov interes za novopronađenu knjigu starozavjetnih proroka tiskanu u Urachu na latinici 1564, a Jagić ju je objavio u Beču 1895. Za čitatelja će biti zanimljivo i poglavlje u kojemu je riječ o prvoj tiskanoj knjizi za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj, kao i poglavlje u kojem je prikazano što se i kako pisalo o Stipanu Konzulu kod gradišćanskih Hrvata u 20. i 21. stoljeću. Jedno je poglavlje posvećeno sudbini tiskarskoga inventara Ungnadove tiskare u Urachu, to jest gdje je on završio nakon 1565, kada je tiskara prestala s radom. Knjiga u svom tekstualnom korpusu završava s Prilozima u kojima je predočen probni prijevod rukopisa Novoga zavjeta iz 1560, zatim ispravci tiskarskih pogrešaka u glagoljičnom izdanju Novog zavjeta iz 1562. Najzanimljiviji dio u prilozima su Regesta – Slavischer Bücherdruck iz kojih se vidi poslovanje Ungnadove tiskare potanko opisano, predočeni su prihodi i rashodi u poslovanju tiskare.

U kakvoj su vezi Vladimir Nazor i Stipan Konzul?

Spomenuti dio Priloga završava tekstom što ga je napisao Vladimir Nazor pod naslovom Posljednji luteranac (1908) koji se nalazi u njegovoj knjizi: Krvavi dani. Historijski roman iz istarske prošlosti. Nazor opisuje povratak Stipana Konzula u Istru. Doista se može reći da je knjiga Stipan Konzul i njegovo djelo pravi dar za njegovu 500. obljetnicu ređenja, a dar je i cjelokupnoj hrvatskoj kulturi i povijesti u kojoj se o Konzulu, nakon te knjige, neće moći šutjeti u budućim povijestima hrvatske književnosti i povijesti tiskarstva u Hrvata.

Na koji bi način trebalo obilježiti spomen na Stipana Konzula u Regensburgu?

Kao što je Matiji Vlačiću Iliriku, rođenu u Labinu u Istri, u Njemačkoj u nekoliko gradova postavljena spomen-ploča u znak sjećanja i odavanja priznanja kao izvrsnu protestantskom teologu i crkvenom povjesničaru koji na hrvatskom jeziku nije ništa napisao, tako mislim da je i Stipan Konzul Istranin zavrijedio barem jednu spomen-ploču u Regensburgu, gradu u kojem je u dvama navratima radio poučavajući pjevanje na tamošnjoj gimnaziji u tzv. Poetenschule, odnosno kako se je i potpisao 1567. u jednom pismu – kao „Stephanus Consul Cantor in der Poetische Schul“.

Prvo je njegovo zaposlenje u tom svojstvu bilo od 1553. do 1560. i opet od 1566. do 1568, kada je otišao među Hrvate u zapadnu Ugarsku ponijevši Postillu koju je za njih preveo s Antunom Dalmatinom, a dao tiskati u Regensburgu. Zanimljivo je spomenuti da je zgrada tadašnje gimnazije bila na istom mjestu gdje je danas Državna knjižnica u Gesandtenstrasse 13.

Upravo na toj zgradi nedavno je postavljena ploča Matiji Vlačiću Iliriku. Vi mislite da je tu trebala biti zapravo ploča Stipanu Konzulu?

 Nije mi jasno kakav je to lobi omogućio da se 11. prosinca 2023. iznad ulaza u Knjižnicu otkrije spomen-ploča postavljena Matiji Vlačiću Iliriku? Mislim da bi posve logično bilo da je na tom mjestu spomen-ploča Stipanu Konzulu. Doista bi bilo lijepo kada bi se takva ploča postavila u povodu prvog lektorata za hrvatski jezik koji djeluje u sklopu Instituta za slavistiku na Sveučilištu u Regensburgu, tim više što je Konzul tu na latinici tiskao prvu hrvatsku knjigu i sam najviše radio na promidžbi hrvatskoga jezika u 16. stoljeću. Bilo bi mi drago kad bi sadašnji dekan Fakulteta hrvatskih studija još u svom mandatu bio na otkrivanju takve spomen-ploče Stipanu Konzulu u Regensburgu kao što je to učinio 11. prosinca 2023. kao izaslanik rektora Sveučilišta u Zagrebu Stjepana Lakušića.