Nasilje kao folklor

Teško je, ali ne i nemoguće, na pozornici postaviti priču o ruralnom Međimurju, zločinima i nasilju te njihovim posljedicama po čak i relativno emancipirana svjedoka, a da prva asocijacija nije Kristian Novak i njegova Črna mati zemla. Od premijere drame Kisela krv Ivone Marciuš, studentice dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, to više nije i ne bi smjelo biti tako.

Žensko troglasje u Kiseloj krvi  moguće je interpretirati i kao sjećanje i kao transponiranje / Snimio Marko Ercegović

Nastao u sklopu studijskih zadataka, komad je pronašao svoj put do Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu u režiji Marine Pejnović. Redateljica koja je reputaciju stekla velikim projektima na velikim pozornicama pokazala je da joj ni podrumski prostor ne postavlja prepreke. A Scena Rogoz je gotovo idealna za priču koja je već sama po sebi klaustrofobična, zakopana, mračna i trajna. Koncipirana tako da se igra s principom homecominga, što bi bila relativno jednostavna strategija, Kisela krv je naizgled troglasje, ali je zapravo refleksija mlade žene koja se uspjela izvući iz ruralne „idile“ i time naizgled prekinuti začarani krug nasilna patrijarhata i konvencije obiteljskog nasilja. Upravo te komponente čine tu i takvu sredinu ne samo sudioničkom nego i toksičnom s dugim djelovanjem, pa čak ni odlazak nije zapravo lijek, a zaborav je gotovo nemoguć. Pogonjena, čini se, tragičnom nesrećom cijele obitelji koja to možda i nije, mlada žena u sjećanju postaje najmlađa karika – Unuka, koja je u djetinjstvu bila podučavana kako se s takvim „obiteljskim životom“ nositi, tj. kako ga trpjeti i otrpjeti, ali i kako pokušati ne dopustiti da njegove posljedice imaju na koncu autodestruktivni učinak. Što je, očekivano, i sasvim prirodno, gotovo nemoguće. Žensko troglasje u Kiseloj krvi tako je istodobno moguće interpretirati i kao sjećanje i kao transponiranje, definitivno nakon što ni Majke ni Bake više nema, iz ovog ili onog razloga, tj. na ovaj ili onaj način. Stisnuta u intimi najružnijih sjećanja, ali i ženske solidarnosti koja također ima svoje granice i zakonitosti, Unuka je prepuštena osobnoj psihodrami, igri koja tek donekle pomaže.

Predstava razvija to sjećanje od najranijih dana do odluke o odlasku, i Dea Presečki tu ranjenu a pobunjenu ulogu iznosi revno jer joj očito godi frekvencija bivanja na pozornici koju nudi pozicija relativno nove članice ansambla varaždinskoga HNK-a. Energična i tragična istodobno, kadra je nositi se s duhovima prošlosti, preslikom i svoje moguće sudbine, ali i iskustvenim nasljeđem pretkinja. U tom vrtlogu između crne i bijele inačice sebe, pri čemu je crna emancipirana mlada žena suvremenog odjevnog stila, a bijela kad preko crne majice i hlača navuče tradicionalnu bijelu haljinu, dakle između refleksije i uronjenosti u radnju, ona vodi ovu (nažalost!) „svakodnevnu“ viktimologiju koja je u tolikoj mjeri prešutno prihvaćena i prihvatljiva da je jednostavno način života, dio folklora i obreda, sastavnica identiteta.

Autorica to vrlo spretno ilustrira koristeći se receptima, za izradu kobasica u sklopu rituala svinjokolje ili pripremi međimurske gibanice: malo soli – udarac – pet deka šećera – uvreda – deci toplog mlijeka – psovka – pola kile oraha – poniženje. U tom ritmu odvija se život, od kolinja do rođenja djeteta, od jeseni do proljeća, uvijek u istom krugu u kojem je sve usko, a „susjedi najstroži suci“. U igranju sjećanja, kao dokaz neminovnosti i hereditarnosti, Kćeri se pridružuju Majka i Baka, jednako ogrezle u vlastitu i šutnju drugih. Barbara Rocco Majku igra gotovo vedro, širokim potezima i pokretima, čime naglašava i tragičnost sveukupne situacije, dok je Baka Ljiljane Bogojević znatno mračnija, sputana do granice katatonije žrtve koja više nema ni nade ni vjere.

Sve to je, gotovo minimalnim sredstvima, redateljica ispisala u Rogozu, inzistirajući suptilno i spretno na etnokomponenti tako da ona ne postane ilustrativna ili zamorna, pa je receptima dodala i prepoznatljiv međimurski melos. Iako ansamblu predstave u cjelini pjevanje nije jača strana, upravo autentičnost takve interpretacije daje poseban ton cijeloj predstavi, što pak kontrapunktira jazz i dramatična uporaba udaraljki u autorskoj glazbi Vida Hribara. U suradnji sa scenografkinjom i dramaturginjom Zdravkom Ivandijom Kirigin stvoren je unutarnji svijet protagonistica, nerazlučiv od većine, ako ne i svih, obiteljskih povijesti. Upravo zbog prepoznatljivosti teme redundantna je odluka da je na sceni i muška odjeća na stolcu, kao svojevrsni antioltar. Sve ostalo je ipak na svom mjestu, uključujući i katoličke kalendare, jer predstava jasno odgovara na navodnu proverbijalnu mudrost o umiranju sela i/li običaja.