NAŠ DIO NOĆI

Mariana Enriquez, rođena 1973. u Buenos Airesu, nagrađivana je argentinska spisateljica i novinarka, jedan od najvažnijih suvremenih glasova južnoameričke književne scene. Dio je književne skupine poznate pod nazivom „novi argentinski narativ“, a njezin književnički raspon obuhvaća eseje, romane i kratke priče. Priče su joj objavljivane i u međunarodno priznatim i utjecajnim časopisima poput Gante i The New Yorkera.

Zahvaljujući zbirci kratkih priča Što smo izgubili u vatri upoznali su je, početkom 2021, i hrvatski čitatelji. Snažna u izrazu, izravna u razotkrivanju društvenih problema, Mariana Enriquez, osim što novinarski nerv spaja s književničkim stilom, elemente ionako nelagodne stvarnosti podcrtava elementima gotičkog i horora. U romanu Naš dio noći, pak, vrlo realistično i kroz pravocrtno pripovijedanje rasvjetljava jedno od najmračnijih desetljeća argentinske povijesti, razdoblja diktature. Roman je sa španjolskog prevela Ela Varošanec Krsnik, a uskoro će biti objavljen u izdanju naklade Hena com.

 ---------

Sin mu je plakao, ali on ga nije mogao utješiti. Gasparu je nedostajala majka, ona je sve te stvari radila bez razmišljanja: rezala mu nokte, šivala dugmad, prala ga iza ušiju i između nožnih prstiju, pitala ga je li se popiškio prije nego što bi izašli iz kuće, učila ga kako svezati vezice u savršenu mašnicu. I njemu je nedostajala, ali tog jutra nije htio plakati sa sinom

Kandže živoga boga,
siječanj 1981.

Toga jutra toliko svjetla i vedro nebo, s tek pokojom bijelom mrljom na toplo plavoj, više nalik na trag dima nego na oblak. Već je bilo kasno i morao je izaći, a sutra neće biti ništa bolje nego danas: ako k tomu padne kiša i nadođu vlaga s rijeke i buenosaireška sparina, nikad neće moći otići iz grada.

Juan je bez vode popio tabletu da spriječi glavobolju koju još uvijek nije osjećao, pa ušao u kuću probuditi sina koji je spavao pokriven plahtom. Idemo, rekao mu je, sasvim ga blago protresavši. Dječak se smjesta probudio. Imaju li i drugi dječaci tako lagan, tako budan san? Umij se, rekao je, pa mu nježno očistio oči od krmelja. Nije bilo vremena za doručak, mogu jesti putem. Uprtio je već spremne torbe i na trenutak oklijevao pred nekoliko knjiga dok napokon nije odlučio uzeti još dvije. Na stolu je ugledao avionske karte: još postoji ta opcija. Mogao je zaleći i pričekati datum leta, za nekoliko dana. Da otkloni napast lijenosti, poderao je karte i bacio ih u smeće. Od duge kose znojio mu se vrat: na suncu će biti nepodnošljivo. Nije imao vremena da je skrati, ali je u ladicama kuhinjskog kredenca potražio škare. Kada ih je pronašao, spremio ih je u istu plastičnu kutiju u kojoj je držao tablete, tlakomjer, špricu i nekoliko zavoja, osnovni pribor prve pomoći za put. Zajedno sa svojim najoštrijim nožem i vrećicom punom pepela koji će napokon iskoristiti. Uprtio je bocu kisika: trebat će mu. U autu je bilo svježe, skaj nije apsorbirao previše vlage tijekom noći. Na prednje sjedalo stavio je prijenosni hladnjak s ledom i dvjema bocama za gaziranje s hladnom soda-vodom. Sin će mu se morati voziti na stražnjem sjedalu, iako bi mu bilo draže da je pokraj njega; no to je bilo protuzakonito, a on si nije mogao dopustiti nikakvih problema s policijom ili vojskom, njihovi su pripadnici nemilosrdno patrolirali cestama. Muškarac koji putuje sâm s dječakom mogao bi biti sumnjiv. Ugnjetavači su bili nepredvidljivi, a Juan je želio izbjeći bilo kakav nemio događaj.

Gaspare, zazvao je, ne preglasno. Budući da nije bilo odgovora, ušao je u kuću da ga potraži. Dječak si je pokušavao zavezati tenisice.

„Uf, baš si se zapetljo“, rekao mu je, pa čučnuo da mu pomogne. Sin mu je plakao, ali on ga nije mogao utješiti. Gasparu je nedostajala majka, ona je sve te stvari radila bez razmišljanja: rezala mu nokte, šivala dugmad, prala ga iza ušiju i između nožnih prstiju, pitala ga je li se popiškio prije nego što bi izašli iz kuće, učila ga kako svezati vezice u savršenu mašnicu. I njemu je nedostajala, ali tog jutra nije htio plakati sa sinom. Jesi li ponio sve što želiš, pitao ga je. Upozoravam te, ni po što se ne vraćamo.

Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put vozio toliko kilometara. Rosario je inzistirala da vozi barem jednom tjedno, da ne zaboravi. Juanu je auto bio premalen, kao i gotovo sve ostalo: prekratke hlače, rukavi košulja, držači za košulju, neudobni stolci. Provjerio je da li je autokarta u pretincu za rukavice, pa upalio auto.

„Gladan sam“, rekao je Gaspar.

„I ja, ali stat ćemo na doručak na jednom super mjestu. Uskoro, može?“

„Povraćat ću ako nešto ne pojedem.“

„A mene će boljeti glava ako nešto ne pojedem. Izdrži. Brzo ćemo. Ne gledaj kroz prozor jer će ti od toga biti još gore.“

Sâm se osjećao mnogo gore nego što je želio priznati. Prstima su mu prolazili trnci i prepoznavao je mahnito lupanje aritmije u prsima. Stavio je sunčane naočale i zamolio Gaspara da mu ispriča priču koju je sinoć pročitao. Sa svojih šest godina već je znao jako dobro čitati.

„Ne sjećam se.“

„Znam da se sjećaš. Ni ja nisam baš dobre volje. Hoćemo se obojica pokušati oraspoložiti ili ćemo se cijelim putem ponašati ko smrdljive guzice?“

Gaspar se nasmijao jer je rekao „guzice“. Zatim mu je ispričao priču o kraljici iz prašume koja je pjevala kada je hodala među drvećem i svi su je voljeli slušati. Jednog dana došli su vojnici i ona je prestala pjevati i zaratilo se. Zarobili su je i provela je noć u zarobljeništvu i pobjegla je i, da bi pobjegla, morala je ubiti svojeg čuvara. Budući da joj nitko nije htio povjerovati da ima dovoljno snage da ga ubije jer je bila mršava kao štapić, optužili su je da je vještica i spalili, zavezali za drvo koje je izgorjelo. No ujutro, umjesto tijela, pronašli su crveni cvijet.

„Drvo s crvenim cvijećem.“

„Da, drvo.“

„Priča ti se svidjela?“

„Ne znam, bilo me strah dok sam je čitao.“

„To drvo zove se koraljno stablo¹. Ovdje ih baš i nema, ali kad ga vidim, reći ću ti. Oko bakine i dedine kuće ima ih cijela gomila.“

U retrovizoru je vidio da se Gaspar mršti.

„Kako to misliš, ima ih cijela gomila?“

„Ta priča je legenda, već sam ti objasnio što je legenda.“

„Dakle, ta djevojka ne postoji?“

„Zove se Anahí. Ona je možda i postojala, ali priča o cvjetovima pripovijeda se da ne bismo zaboravili djevojku, ne zato što se stvarno tako zbilo.“

„Pa je li se onda stvarno zbilo ili nije?“

„I jedno i drugo. I je i nije.“

Volio je gledati Gaspara kad bi se uozbiljio, čak naljutio, kako si grize usnicu i otvara i skuplja šaku.

****

Juan je dječakovu bol osjetio u cijelom tijelu. Bila je iskonska i neopisiva; bila je sirova i ošamućivala je. Morao se čvrsto primiti za stol i uložiti golem napor da od sebe odlijepi i sina i tu bol. Gaspar nije uspijevao odgovoriti i gledao ga je tražeći pomoć. Pojeo je tek pola lisnatog. Morat će ga naučiti da se ne smije tako čvrsto uhvatiti, ni za njega ni za ikoga

*****

„Spaljuju li sada vještice?“

„Ne, više ne. Ali sada ni nema više mnogo vještica.“

U siječanjsko nedjeljno jutro bilo je lako izaći iz grada. Prije nego što je očekivao, ostavili su zgrade iza sebe. I niske potleušice i limene straćare slamova na rubu grada. I ubrzo su se pojavila stabla i polja. Gaspar je već zaspao, a Juanu je sunce pržilo ruke kao jednom sasvim običnom ocu na vikend-izletu. No on nije bio sasvim običan otac, ljudi bi katkad to shvatili kada bi ga pogledali u oči, kada bi s njim malo porazgovarali, na neki bi način prepoznali opasnost: nije mogao sakriti što je, takvo što nije moguće prikriti, ne zadugo.

Parkirao je pred bistroom koji je na tabli nudio vruću čokoladu i kroasane. Idemo doručkovati, rekao je Gasparu, koji se smjesta prenuo i protrljao plave oči, goleme, pomalo daleke.

Žena koja je brisala stolove izgledala je kao vlasnica lokala i doimala se susretljivom i lajavom. Znatiželjno ih je pogledala kada su sjeli daleko od prozora, pokraj hladnjaka. Dječak s autićem u ruci i njegov otac od dva metra, duge plave kose koja mu dopire do ramena. Prebrisala im je stol krpom i zapisala narudžbu u notes, kao da je bistro krcat. Gaspar je naručio vruću čokoladu i lisnato s mliječnim karamelom, a Juan čašu vode i sendvič sa sirom. Skinuo je sunčane naočale pa otvorio novine koje su stajale na stolu, premda je znao da mediji ne objavljuju nikakve važne vijesti. Nije bilo vijesti o tajnim pritvornim centrima, ni o noćnim premetačinama, ni o otmicama, ni o ukradenoj djeci². Samo izvještaji s Mundialita³ u Urugvaju, koji ga nije zanimao. Hiniti normalnost katkad je bilo teško kada je bio rastresen, kada je bio tako neutješan i zabrinut. Sinoć je ponovno pokušao stupiti u kontakt s Rosario. Nije mu polazilo za rukom. Nigdje je nije bilo, nije je uspijevao osjetiti, to kako je otišla bilo mu je nerazumljivo i neprihvatljivo.

„Vruće je“, rekao je Gaspar.

Dječak se znojio, vlažne kose, zajapurenih obraza. Juan mu je opipao leđa. Majica mu je bila mokra.

„Pričekaj me ovdje“, rekao mu je i otišao do auta uzeti suhu majicu. Zatim ga je odveo u zahod bistroa, da mu smoči glavu, obriše znoj, odjene čistu majicu koja je blago zaudarala na benzin.

Kada su se vratili za stol, dočekali su ih doručak i žena; Juan ju je zamolio još jednu čašu vode za Gaspara.

„U blizini je krasan kamp, ako se želite malo osvježiti u rijeci.“

„Hvala, ali nemamo vremena“, rekao je Juan, pokušavajući zvučati ljubazno. Otkopčao je još koji gumb na košulji.

„Putujete sami? Kakve oči ima ovaj mali! Kako se zoveš?“

Juan je poželio reći sinu nemoj odgovoriti, idemo mi pojesti, a ja ću učiniti da zauvijek zanijemi, ali Gaspar je rekao kako se zove i žena je, sad već u elementu, pitala dvoličnim glasom, tepajući:

„A tvoja mamica?“

Juan je dječakovu bol osjetio u cijelom tijelu. Bila je iskonska i neopisiva; bila je sirova i ošamućivala je. Morao se čvrsto primiti za stol i uložiti golem napor da od sebe odlijepi i sina i tu bol. Gaspar nije uspijevao odgovoriti i gledao ga je tražeći pomoć. Pojeo je tek pola lisnatog. Morat će ga naučiti da se ne smije tako čvrsto uhvatiti, ni za njega ni za ikoga.

„Gospođo“, Juan se pokušao kontrolirati, ali zazvučao je prijeteće, „a zašto zabadate nos gdje mu nije mjesto?“

„Samo čavrljam“, odgovorila je ona, uvrijeđena.

„Aha, baš krasno. Vi ste sad uvrijeđeni jer nećete dobiti svoju porciju debilnog čavrljanja, a mi bismo trebali podnositi vaše glupo tračarsko zabadanje stare babe. Stvarno želite znati? Žena mi je umrla prije tri mjeseca. Autobus ju je prvo pregazio, pa dvjesto metara vukao za sobom.“

„Jako mi je žao.“

„Ne, nije. Nije vam nimalo žao jer je niste poznavali, kao što ni nas ne poznajete.“

Žena je nešto zaustila, ali je onda samo otišla od stola na rubu suza. Gaspar ga je još gledao, ali oči su mu bile suhe. Bio je pomalo preplašen.

Roman uskoro izlazi u izdanju
naklade Hena com

„Sve je u redu. Pojedi do kraja.“

Juan je nevoljko zagrizao sendvič sa sirom; nije bio gladan, ali nije mogao uzeti lijek na prazan želudac. Žena se vratila s pokajničkim izrazom lica, gledala je u pod. Donijela im je dva soka od naranče. Kuća časti, rekla je, i ispričala se. Nisam mogla zamisliti takvu tragediju. Gaspar se igrao crvenim autićem, novim modelom na kojem su se otvarala vrata i prtljažnik, dar njegova strica Luisa, pristigao iz Brazila. Juan je rekao Gasparu da do kraja popije vruću čokoladu, pa ustao da plati račun. Žena se i dalje ispričavala i Juanu je bilo dosta. Kada je pružila ruku da uzme novac, uhvatio ju je za zapešće. Razmišljao je da joj utisne simbol koji će je izluditi, da joj u glavu posadi ideju da unuku odere kožu s nogu ili napravi gulaš od svojeg psa. Obuzdao se. Nije se htio umoriti. Držati ovo putovanje sa sinom u tajnosti već ga je iscrpilo i trpjet će posljedice, tako da je ženu ostavio na miru.

Gaspar ga je čekao na izlazu: stavio si je njegove sunčane naočale. Kada mu ih je pokušao skinuti, dječak je istrčao smijući se. Juan ga je uhvatio u blizini auta i podigao: Gaspar je bio lagan i dugačak, ali neće biti visok kao on. Odlučio je da će potražiti mjesto za ručak prije nego što nastave za provinciju Entre Ríos.

Dan je na kraju ispao naporan, unatoč tomu što je put prošao bez ikakvih problema: rijedak promet, ukusan ručak u pečenjarnici pokraj ceste i siesta u sjeni drveća, na obali osvježenoj povjetarcem s rijeke. Vlasnik pečenjarnice također je htio čavrljati, radoznao, ali budući da nije pitao za njegovu ženu, Juan je odlučio proćaskati dok je ispijao malo vina. Nakon sieste nije se osjećao najbolje i tako je ostalo cijelim putem do Esquine: vrućina je bila nezajažljiva. No sada, dok je tražio sobu i pokušavao objasniti recepcionaru da mu treba jedan bračni krevet za njega i još jedan jednostruki za sina, i da mu cijena nije važna, shvatio je da bi mu čak mogla zatrebati pomoć. Platio je unaprijed i prihvatio ponudu da im netko drugi odnese prtljagu stubama do sobe. U sobi je upalio televizor da zabavi Gaspara i legao u krevet. Znao je što se događa: aritmija je izmaknula kontroli, čuo je šištanje, zvuk napora, mučninu zbunjenih klijetki, boljelo ga je u prsima, teško je disao.

„Gaspare, dodaj mi torbu“, zamolio je.

Izvadio je tlakomjer i izmjerio nizak tlak, što je bilo dobro. Legao je dijagonalno preko kreveta, jedino su mu tako noge stale na madrac, pa je, prije nego što je popio tablete i pokušao se odmoriti, po mogućnosti odspavati, istrgnuo stranicu iz hotelskog notesa za goste, ostavljena na noćnom ormariću, i kemijskom (na kojoj je pisalo Hotel Panambú – Esquina) zapisao broj telefona.

„Sine, dobro me slušaj. Ako se ne probudim, želim da nazoveš ovaj broj.“

Gaspar je razrogačio oči, pa napućio usne.

„Nemoj plakati. To je samo za slučaj da se ne probudim, samo to, ali probudit ću se, dobro?“

Osjetio je kako mu je srce poskočilo, kao da je ubacilo u višu brzinu. Hoće li moći zaspati? Stavio je prste na vrat. Sto sedamdeset, možda više. Nikada nije toliko želio umrijeti kao sada, u toj sobi provincijskog hotela, i nikada ga nije bilo više strah ostaviti sina sama.

„To je broj strica Luisa. Moraš pritisnuti 9, počet će zvoniti i onda odmah trebaš birati stričev broj. Ako se ne probudim, protresi me. I ako se ne probudim nakon što me protreseš, onda ćeš nazvati strica. Prvo njega, a nakon toga pozovi gospodina od dolje, onog s ulaza, razumiješ?“

Gaspar je rekao da razumije i s brojem u čvrsto stisnutoj šaci legao je pokraj njega, blizu, ali dovoljno daleko da mu ne smeta.

Juan se probudio okupan znojem, nije ništa sanjao. Bila je noć, ali u sobi je gorjelo slabašno svjetlo: Gaspar je upalio lampu na noćnom ormariću i čitao. Juan ga je promatrao ne pomaknuvši se: dječak je iz torbe izvadio knjigu i čekao, papir s telefonskim brojem bio mu je pokraj, na jastuku. Gaspare, zazvao ga je, dječak je reagirao brižno, odložio je knjigu, prišao mu puzajući, pitao ga je li dobro; poput odrasle osobe, kao što su njega toliko puta pitali toliki odrasli koji su ga čuvali. Juan je sjeo i pričekao minutu prije nego što je odgovorio. Srce mu je ponovno kucalo normalnim ritmom, ili barem onim koji je za njega bio razmjerno normalan. Nije bio uznemiren, nije osjećao vrtoglavicu. Dobro sam, da, rekao mu je, pa ga posjeo na koljena, zagrlio, pomilovao po tamnoj kosi.

„Koliko je sati?“

Gaspar je prstom pokazao na sat.

„Znaš na sat, reci mi koliko je sati.“

„Dvanaest i trideset.“

U tom gradiću tako kasno ništa neće biti otvoreno da večeraju. Mogao je, naravno, prošetati do centra, ući u neku zatvorenu trgovinu ili restoran i uzeti što poželi, otvoriti zaključana vrata bilo je vrlo jednostavno. No ako ih netko vidi, morat će se pozabaviti tim svjedokom. A svaki sličan, neznatan čin zbraja se, sve dok se ne pretvori u dugi iscrpljujući niz tragova koje valja zamesti, očiju koje valja zaklopiti, sjećanja koja valja izbrisati. Tomu su ga podučili prije mnogo godina: najbolje je pokušati živjeti što normalnije. Mogao je postići ono što je mnogima bilo nemoguće. Ipak, svaka pobjeda, svako podjarmljivanje svojoj volji da postigne ono što želi imalo je svoju cijenu. Nije je vrijedilo platiti za beznačajne sitnice. Sada je samo trebao uvjeriti noćnog recepcionara, tko god on bio, da im pripravi nešto za jelo. Nije osjećao glad; najvjerojatnije ni Gaspar. No dječak nije užinao, a on je zaboravio uzeti soda-vode iz auta, morao se početi ponašati kao otac.

Međutim, morao se istuširati prije nego što izađu iz sobe jer je smrdio. A možda si i malo skratiti kosu. Gasparu je također trebao tuš, doduše ne tako hitno. Ustao je iz kreveta s Gasparom još u rukama i odnio ga do tuša. Pustio je toplu vodu, pričekao koji trenutak, pa potvrdio svoje sumnje.

„Ja se neću tuširati u hladnoj vodi“, rekao je Gaspar.

„Ajde, pa vruće je! Nećeš? Dobro, onda ću te poslije prebrisati mokrim ručnikom.“

Juan je ušao pod tuš i čuo da Gaspar, koji je sjedio na zahodskoj dasci, nešto govori, prepričavao mu je što je pročitao i što je vidio s hotelskog prozora, ali Juan ga nije slušao. Tuš mu je bio prenizak, pa se morao sagnuti da opere glavu, ali barem je bilo hotelskog šampona i sapuna. S ručnikom omotanim oko struka stao je pred ogledao: mokra kosa dosezala mu je do ispod ramena i imao je podbuhle podočnjake.

„Donesi mi škare iz male torbe.“

„Mogu te ja šišati? Barem malo.“

„Ne.“

Sa španjolskog prevela
Ela Varošanec Krsnik

1 Ceibo ili seibo, lat. Erythrina crista-galli – stablo iz obitelji Fabaceae, potječe iz Južne Amerike. Zajedno sa svojim crvenim cvijetom nacionalni je simbol Argentine. (nap. prev. kao i svaka iduća.)

2 Radnja ovog dijela romana događa se 1981, u jeku posljednje, krvave, argentinske građansko-vojne diktature. Započela je državnim udarom kojim je 24. ožujka 1976. vojska s vlasti smijenila predsjednicu Maríju Estelu Marínez de Perón, koja je predsjedničku dužnost preuzela nakon smrti muža Juana Dominga Peróna, demokratski izabrana predsjednika kojem je bila potpredsjednica. Provodila su se teška kršenja ljudskih prava, koja su uključivala nestanke, mučenja, otmice, krađu djece i ubojstva. Diktatura je trajala do 1983.

3 Copa de Oro de Campeoes Mundiales (Zlatni kup svjetskih prvaka) ili Mundialito (Mali nogometni kup) prijateljski je nogometni turnir održan 1980. u Urugvaju u organizaciji Urugvajskog nogometnog saveza i uz potporu FIFA-e, a njime je obilježena 50. godišnjica od prvog FIFA-ina Svjetskog prvenstva, također održana u Urugvaju.