Na braniku agramerske uljudbe

Jura Gašparac najmlađi je predstavnik rijetko isticana, ali iznimno važna odreda za očuvanje staroga Zagreba, one naše građanske akreditacije prema kojoj se Zagreb razlikovao od svih ostalih gradova, i prema kojoj je svojedobno bio ekskluzivno mjesto za stanovanje svih onih koji su željeli biti dio te posebne agramerske uljudbe.

Kolekcionar Jura Gašparac

Društvo je to koje je okupljalo svakojake društvene profile različitih životnih dobi, stupnjeva obrazovanja, zanimanja, materijalnog stanja, kao i nacionalnog porijekla pa i bilo kakve rodne ili političke orijentacije. Zajednički im je bio isključivo interes, interes za prošlost. Sretali su se kod Pučara, kako su zvali antikvarnicu Posrednik u Jurišićevoj, kod Fedora i Bebe Rožić u Medulićevoj, kod Kralja i Mimija Rakočevića u Preradovićevoj, Majcena na Griču ili Gerersdorfera, kod Koka u Gundulićevoj u Antikvarijatu Gala, Bulaića u Opatičkoj, kod Tišlera i Gjonija u Ilici, Sakača u Intercontiju ili kod Modrićke na Kaptolu. Regrutirali su se na Convegnu u Moši (Radničkom sveučilištu) svakoga mjeseca, srijedom na Sajmištu, ali i kad se u Centru prikupljao glomazni otpad. UHTUS, a to je bila Udruga hrvatskih trgovaca umjetnina i starina, izlagao je u hotelu Intercontinental, Mimari i Klovićevima, pa je iz toga nastao Britanac nedjeljom.

I dok su mnogi danas bezimeni connoisseuri uvelike i na osobit način pridonijeli očuvanju zagrebačke prošlosti, Jura Gašparac, naš Lovac na antikvitete, naš Pripovjedač od davnina zagrebačku je i hrvatsku starinu na velika vrata približio javnosti te učinio, barem na trenutak, središtem interesa svih slojeva puka. Poznavala sam ga još od mladosti, preko oca, također ljubitelja antikviteta, a kad sam postala kustosica koja uglavnom radi baštinske izložbe, naši su se životi i profesionalni putovi neizbježno ukrstili. Jura je pratio svaku izložbu, često predlagao eksponate, a rado i posuđivao umjetnine i arhivu. Obavezno bi pročitao cijeli katalog i na kraju zbog prirode njegove naobrazbe često znao više od uobičajenoga poznavanja građe, otišao dalje.

Sjećam se živo naše vožnje do HRT-a na snimanje emisije Dobro jutro, Hrvatska, gdje je Jura svake subote imao svoju popriličnu minutažu, a ja sam ga, kada bi me pozvao na gostovanje, vozila i čekala „sa sva četiri žmigavca“ nasred Ilice ispred Obrtničkog doma, gdje je stanovao, ljuteći se što kasni. No kad bi izašao s onim osmijehom, u fraku i cilindru, i zaurlao sonornim glasom „Bebaaa!“ sve bi mu bilo oprošteno. Jura i ja bismo putem nostalgično uzdisali: najprije bismo žalili za kavanom Medulić koja je danas trgovina sanitarnim potrepštinama i kozmetikom, pa bismo vrtjeli glavom negodujući kraj kavane Corso koja je danas – ništa, prošli bismo pored trgovine odjećom poznate robne marke koja je istisnula knjižaru Mladost, ranije Kugli, kupljenu od Auerovih. Kraj čuvenog dućana namještajem s početka prošlog stoljeća Bothe i Ehrmann na uglu Mesničke i Ilice preko puta spomenika Andriji Kačiću Miošiću već smo bili predozirani nostalgijom. Tu su se osim pokućstva mogle vidjeti i slike naših umjetnika, poput Bukovca ili Mašića, izložene u izlogu. Pričali bismo o starim zagrebačkim obiteljima i njihovim rodbinskim vezama, palačama, kolekcijama, kulturnom angažmanu kakva više nema. Jura je bio izniman poznavatelj povijesti Zagreba, njegova društveno-političkog panoptikuma. Sjećam se Jurine najdraže anegdote među brojnima o sudbinama građanskih obitelji i njihove imovine tijekom i nakon burnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Bila je to ona o kultnoj zagrebačkoj vili Feller u Jurjevskoj ulici, kada je jedan od članova obitelji Feller pisao gradonačelniku Zagreba, apelirajući da se vila u Jurjevskoj spasi od devastacije, nakon što se u nju uselio neki major koji je sa sobom doveo i kozu. Pismo je završilo tragičnim vapajem nekadašnjeg vlasnika: „I dok ovo pišem, koza majorova brsti cedar libanonski.“ O tempora, o mores! Ili bliskiji Majerov stih: „Snijeg će proći, sve će proći, moja draga…“

A nekako mi je uz Jurino i moje razdoblje vezana i antologijska balada Körblera, Prohaske i Jimmyja Stanića Prolazi sve… sve osim sjećanja. Sve je to prošlost, nezapisana i apokrifna, povijest koja se ne predaje u školama i nije u udžbenicima te znanstvenim člancima, ali je važan dio nas i čini nas drukčijima, onima kakvi smo bili i zbog kojih jesmo. A Jura je sve to znao. I tako je lijepo pričao. On je sve primjećivao, ne radeći razliku između visoke i marginalne umjetnosti, između voštane ružice s mirogojskog groba i Bukovčeva portreta, Komersteinerova kipa i posjetnice Kršnjavoga. On je bio čovjek ispred svoga vremena, patriot, ali vrlo inkluzivan, pozdravljajući i „susede i komšije i puce i one koji se tak osećaju“.

Kada je nestajao Zagreb za koji smo mi smatrali da se treba očuvati, kada su nestali ljudi, običaji, navade za kojima smo melankolično žudjeli, Jura je bio taj koji je sve to (Zeitgeist, štih, štimung) kroz svoje emisije, priče i brojna pojavljivanja u javnosti znao sačuvati. Bio je pritom toliko uvjerljiv kao da je osobno poznavao Vranyczanyje, družio se s Pongratzima ili doručkovao s Izidorom Kršnjavim.

I o brojnim je temama snimio emisije, samo mi, nažalost, nismo snimili njega. Neobična čovjeka, svojevrsna dandyja naših dana, boema, građanina dolce far niente, pasatista belle époque, malo i Petrice Kerempuha, svakako krležijanskog tipa nevjerojatna znanja, zapanjujuće energije, nepopravljiva altruizma. Nismo stigli zapisati njegove priče, anegdote, zabilježiti sjećanja… jer tko je ikad pomislio da će nas tako brzo napustiti i postati dijelom prošlosti koju je toliko volio.