Mrkonjiću, ne gasi svijeću!

Kolokvij u povodu 85. rođendana akademika Zvonimira Mrkonjića održan je u Matici hrvatskoj 5. veljače. Za pripremu kolokvija zaslužan je Odjel za književnost Matice hrvatske, čija je pročelnica Cvijeta Pavlović i moderirala susret. Svečaru su i okupljenima najprije svoje pozdrave uputili predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran te tajnica Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dubravka Oraić Tolić. Gavran je s ponosom mogao reći da je taj svestrani umjetnik bogata opusa i intelektualac, antologičar, kritičar pjesništva, čovjek koji je cijeli život posvetio umjetnosti, s Maticom često i uspješno surađivao. Podsjetio je da je njegov umjetnički i intelektualni univerzum nastao i pod utjecajem božice Talije. Mrkonjić je naime, nakon završena studija komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu, na Akademiji dramske umjetnosti studirao režiju. Radio je kao dramaturg u Dramskom kazalištu Gavella, pripremao dramske knjižice, kojih se Gavran rado prisjeća. Dubravka Oraić Tolić slavljenika je predstavila kao renesansnog intelektualca koji je djelatno obilježio hrvatski kulturni prostor pola stoljeća, nadahnutoga prevodioca, uvijek spremna kritičara i antologičara. Krase ga univerzalni mediteranski duh koji je odjenuo u hrvatsko ruho, intelektualna pobuna i užitak u tekstu.

Akademik Zvonimir Mrkonjić i akademkinja Željka Čorak na kolokviju u povodu Mrkonjićeva 85. rođendana u Matici hrvatskoj / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Svijet fragmenata umjesto
žudnje za cijelim

Odakle dolazi spomenuti mediteranski duh, okupljenima je prikazao povjesničar umjetnosti Joško Belamarić. Mrkonjić se rodio na peristilu Dioklecijanove palače, u gradu sklupčanu u njoj, okruženu morem, koje će poslije biti neiscrpan izvor njegova pjesnička opusa. Belamarić svoje izlaganje temelji na psihoanalitičkim uvidima te smatra da podsvjesne uspomene iz autorova djetinjstva tvore trajni rezervoar motiva. Na tom tragu, tvrdi, stvara i Mrkonjić. Hrvatski književnik i prevodilac Miroslav Kirin opisao je svoje traganje za razlogovskim knjižicama, među kojima je bio i Mrkonjićev Zemljovid. Zemljovid je usporedio s recentnom knjigom Reciklažno dvorište. Tvrdi da se zgusnuti pjesnički jezik Zemljovida predao stvarnosnom reciklažnom jeziku, a poeziji se – u kut stjeranoj – morao proširiti prostor njezina pisanja. Reciklažno dvorište istinski je svijet fragmenata što je u suglasju s postmodernizmom, koji je pjesnike suočio s gorkom istinom da se više ne može žudjeti za cijelim, smatra Kirin.

Voditeljica kolokvija ispričala se u ime prevoditeljice Vande Mikšić, kao i u ime Mrkonjićeva vršnjaka, novinara, književnika i prevoditelja Marka Grčića, zatim pročitala njihova pozdravna slova. Vanda Mikšić o Mrkonjiću piše da ga krase neumornost i altruizam, da nije samo jedan od vječnih pjesnika nego i njezin uzor. Marko Grčić u svom je pismu podcrtao da je ono pismo-poklonstvo našem velikom autoru i njegovu prijatelju. Za Mrkonjića kaže da se utjecao zovu još jednoga velikog autora, Mallarméa, koji mu je na koncu postao i svecem zaštitnikom. Uvijek je živio pjesnički, a svoje pjesničke manifeste odavao u knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo.

U dosluhu s muzama

Davor Šalat, hrvatski književnik, kritičar, prevodilac, govorio je o knjizi Međaši, u kojoj Mrkonjić naglasak stavlja na pismo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, a ne same pjesnike. Snažno je to otvorena antologija u kojoj je Mrkonjić iscrtao pluralističko pjesničko tlo i ponudio panoramski katalog pjesništva, naglasio je Šalat. Boris Senker, teatrolog, kazališni kritičar, književnik, ali i dugogodišnji suradnik Zvonimira Mrkonjića, predstavio je slavljenika kroz prizmu djelovanja u časopisu Prolog. Bio je jedan od najproduktivnijih suradnika časopisa, sudionik raznih rasprava, objavljivao je dramaturške interpretacije Hamleta, napisao niz pogovora suvremenih dramatičara, a ponekad izazvao i polemičku repliku samih autora. Listajući Mrkonjićeve priloge osjete se njegovo poznavanje kazališta i intelektualnost, što je nepobitna vrijednost za sve generacije.

Zvonimir Mrkonjić kao prevodilac sudjeluje u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija Riječ je glazba je riječ, o čemu je govorila urednica emisije, muzikologinja Gordana Krpan istaknuvši da je cilj slušanja glazbe biti u dosluhu s muzama, a upravo je to ono što Mrkonjić uspijeva predočiti svojim prijevodima glazbenih predložaka. U njima njegova trajna fascinacija i glazbom i riječju izlazi na površinu. Treba biti pjesnik da bi se prevodilo, što u Mrkonjića ide ruku pod ruku, nadovezao se umjetnik i teoretičar Marcel Bačić, istaknuvši i Mrkonjićev istančan senzibilitet za čujni prostor.

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić i pročelnica Odjela za književnost MH Cvijeta Pavlović

Zagonetan povratak u sonet

„Teško da će se u našoj kulturi naći osoba koja ima toliko dara i mara“, kazao je pjesnik, liječnik i likovni kritičar Boris Vrga opisujući Zvonimira Mrkonjića kao štovatelja tradicije koji je svoje pisanje otvorio postmodernističkom impulsu. U Mrkonjićevu pisanju prepoznaje da pjesničku kritiku nikad nije smatrao rubnom, dok je kontinuirano pratio višeglasnu hrvatsku poeziju kritičarskim pristupom, zasnivanu na empirijskom poznavanju poetičkih načela. Duhovno srodstvo Mrkonjića i Mallarméa spomenula je književnica i dramatičarka Sibila Petlevski izdvojivši zanimljivu značajku Mrkonjićeva stvaralaštva – njegova se poetika odvija između ludičkog i učenog. Krasi ga književno-komparatističko, jezično umijeće dok „razgovara“ s drugim poetikama, nije samo majstor dubinskog ulaska u tekst nego i u kontekst, osobito u svojim prijevodima koji su raznolika interesa. Zaključila je da je Mrkonjić uveo potpuno nove termine za nekoliko naraštaja književnih kritičara, a u svojim čitateljima i danas uspijeva pobuditi zebnju.

Postao je jedan od najvećih zato što je zadržao neiscrpnu svježinu jezika, kazao je književnik i urednik Dražen Katunarić i opisao Mrkonjićev pomalo zagonetan povratak u sonet unatoč svim modernističkim zalaganjima za slobodni stih. Prema Katunariću sonet je Mrkonjiću bio poetski molitvenik, u njemu se krije duša poetske istine, rezignacija koja se ljuti, a svoj stih prebacuje u smiraj. Pjesnik, stilističar i književni kritičar Krešimir Bagić Mrkonjića predstavlja kao rimokrata i elegičara – i to na temelju njegove najsvježije zbirke pjesama Grafiti. Na različite je načine Mrkonjić obilježio hrvatsku pjesničku scenu, na kojoj je iscrtao uvjerljiv zemljovid, smatra Bagić. Načelno je obilježje nove zbirke artistička izravnost ispunjena rimom, sentencijama, neologizmima, vezanim, ali i slobodnim stihom. U zbirci ima tekstova koji funkcioniraju kao pastiši, evokacije, parafraze, a raspon njegove kreativnosti kreće se od pučke do elitne kulture. Mrkonjićev se subjekt nastanio u jeziku, a zaštitni je znak njegova govora evociranje ludičkih izraza. Rima se u toj priči o jeziku prometnula kao ključni pjesnički rekvizit. Bagić ističe da su poklonici Mrkonjićeva pisanja, među koje ubraja i sebe, opet na dobitku zbirkom Grafiti.

Na granici tradicije i moderniteta

Književnica i kritičarka Biserka Goleš Glasnović polazi od kritičke točke Mrkonjića kao uzora. Njegove pjesme, tvrdi, donose svježinu i trijezan pomak činjenicama te stvaranju u ironijskom tonu. U njega se prepoznaje kritički iskaz da poezija nije slijepi rezervat lijepih slika i osjećaja. Književnik i urednik Branko Čegec auditoriju je ispričao što je njemu Zvonimir Mrkonjić. Sažeo je njegovo kretanje po poeziji, o mrkonjićevskoj poetici tvrdi da je policentrična, uvijek temeljena na tematskim okosnicama u kojima se raspredala. Naglašava kako se Mrkonjić usmjerava prema tvarnosti i tvornosti jezika.

Književnik Goran Rem nazvao je Mrkonjića velikanom hrvatske kulture i kanonskim pjesnikom, a publicist, esejist i kritičar Zdravko Zima pjesnikom i ponajboljim kritičarom koji je ispriku za pjesmu tražio u sebi i oko sebe, baštineći nauk Ujevića, Matoša te mnogo drugih renesansnih, baroknih prethodnika. Uvijek je stvarao na granici tradicije i moderniteta, a upravo ga je propitkivanje granica učinilo nezaboravnim pjesnikom. Na kraju Zvonimiru Mrkonjiću poručio je: „Mrkonjiću, magistre, ne gasi svijeću!“

Umjesto zaključka iskoristit ću sudbinsku povlasticu pisanja ovog teksta i sama odati počast svečaru, majstoru jezika čiji je simbolički kapital u našoj kulturi s razlogom nemjerljiv. Često me znaju pitati jesam li pjesničke mrkonjićevske loze, kao što me nedavno pitao i naš jezikoslovac Alojz Jembrih, aludirajući naravno na Zvonimira Mrkonjića. Odgovor glasi: Ne, nažalost nisam. Baš od svih Mrkonjića, s pjesnikom nisam u rodu. Ipak, kad malo bolje razmislite, svi suizlagači kao i svaki zaljubljenik u umjetnost u rodu su sa Zvonimirom Mrkonjićem. On je naš nezaobilazni pobratim u svemiru.