Meštrović u središtu hrvatske kulture

U povodu 130. obljetnice Meštrovićeva rođenja bila sam zamoljena napisati članak za Vijenac (br. 487/2013). Tada sam postavila pitanja: koliko smo Meštrovića ugradili u brendiranje mlade hrvatske države i zasmeta li nas kad u novijim angloameričkim publikacijama nalazimo podatak da je „američki kipar jugoslavenskog podrijetla“? Danas, deset godina poslije, možemo si postaviti ista pitanja i vjerojatno bismo dobili pregršt različitih odgovora i mišljenja. U međuvremenu je održano nekoliko vrlo uspješnih izložaba kojima je Meštrović predstavljen u Europi (Muzej Rodin, Pariz, 2013; Belvedere, Beč 2017/18, Cankarjev dom, Ljubljana, 2018; Galerija grada Praga, 2023), a jedan od njegovih najpoznatijih javnih spomenika, onaj Indijancima u Chicagu, potaknuo je polemiku u koju su neminovno uključeni i hrvatski stručnjaci pa se tako vjerojatno i do Amerike pronio glas o njegovoj nacionalnoj pripadnosti Hrvatskoj u novim političkim konstelacijama nakon 1990-ih.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima / snimio Goran Vranić

Dotur Luigi, Roko i Meštrović
u Malome mistu

Sada bih međutim postavila pitanje koliko je Meštrović poznat i priznat u Hrvatskoj misleći  na širu publiku i mlađe dobne skupine. Pritom se sjetih scene iz Našega malog mista u kojoj dotur Luigi u telefonskom razgovoru podučava Roka koje bi umjetnike i graditelje koji su radili po Dalmaciji trebalo spomenuti u govoru prigodom otvaranja hotela pa nabraja „Buvinu, Jurja Dalmatinca, Andriju Alešija, braću Andrijića“, a Roko pita može li spomenuti i Meštrovića, na što mu iznenađen Luigi zadovoljno potvrđuje sretan da zna bar jednoga našeg umjetnika! U gotovo svakom našem malom ili većem mjestu postoji ulica Ivana Meštrovića, vrlo često i škola, a njegovo je ime bilo neupitno u jeku promjena devedesetih godina.

Stupovi njegove stalne prisutnosti i afirmacije izložbeni su prostori u kojima su trajno smještena njegova umjetnička djela, a objedinjuje ih ustanova Muzeji Ivana Meštrovića. Muzeji su nastali na temelju kipareve donacije iz 1952, kada je svoje nekretnine skupa s umjetničkim djelima, kuće s atelijerima u Zagrebu i Splitu, kaštilac Crikvine s crkvom sv. Križa za koju je izradio drvene reljefe s motivima Kristološkog ciklusa i obiteljsku grobnu kapelu Presvetog Otkupitelja u Otavicama darovao hrvatskom narodu. Tu velikodušnu i dalekovidnu gestu nije ponovio nijedan drugi hrvatski umjetnik. Meštrović je u dobrovoljnoj emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama nakon Drugoga svjetskog rata bio svjestan da je to jedini način da se sačuva njegova ostavština u dalekoj domovini. Meštrovićevi muzeji danas su središnja ustanova za istraživanje njegova umjetničkog nasljeđa. Njezini kustosi, povjesničari umjetnosti, najupućeniji su stručnjaci za poznavanje umjetnikova života i djela zahvaljujući bogatu arhivu i dokumentaciji prikupljenoj u više generacija, a dostupna je i ostalim istraživačima.

Prvi put u Zagrebu izložena djela

Nakon Duška Kečkemeta i Božidara Gagre, koji su autorski osmislili posljednju veliku izložbu održanu u Muzejskom prostoru 1983. i zaokružili dotadašnje tumačenje Meštrovićeva umjetničkog fenomena, dvije povjesničarke umjetnosti mlađe generacije realizirale su dosad najveću retrospektivnu izložbu posvećenu umjetniku u istoj galeriji, od 1997. nazvanoj Klovićevim imenom. Barbara Vujanović prva je kustosica Meštrovićevih muzeja koja je obranila doktorski rad na temelju Meštrovićeva opusa i meritorna stručnjakinja s međunarodnim referencijama, a Petra Vugrinec višestruko je nagrađivana autorica izložbenih projekata Galerije Klovićevi dvori i stručnjakinja za umjetnost hrvatske moderne.

Ivan Meštrović, Kontemplacija, 1924.

Ova kompleksna izložba za koju su dopremljene brojne skulpture iz hrvatskih muzeja te nezanemariv broj ključnih djela iz Beograda, Praga, Beča, Londona, Leedsa, New Yorka te Slovenije i Češke ostvarena je u suradnji Galerije Klovićevi dvori s Muzejima Ivana Meštrovića. Prvi put u Zagrebu izložena djela iz stranih zbirki, minijaturni reljef Prva ljubav iz Akademije likovnih umjetnosti u Beču, mladenački autoportret iz Muzeja Zadnikar iz Kamnika, naturalistički akt Starica iz stalnog postava Nacionalne galerije moderne i suvremene umjetnosti u Rimu, začudno smion Meštrovićev ženski Portret Ružene Zátkove iz Češke, drveni fragmenti Navještenja iz Leedsa i besprijekorno klesan arhanđeo Gabrijel iz njujorškog Brooklin Muzeja te Skidanje s križa iz londonske galerije Tate, zasigurno zavređuju posjet izložbi. Iznimna djela tzv. Vidovdanskog ciklusa, mramorni torzo Banovića Strahinje i skulptura majke, monumentalni reljef Kosovka djevojka, ekspresivno zgrčen Rob i portret oca posuđeni iz Narodnog muzeja u Beogradu pripadaju kanonskim skulpturama Meštrovićeva opusa.

Kronološki slijed zahvaljujući kojem upoznajemo Meštrovićeve skulpture kroz sve faze i stilske mijene nipošto ne ostavlja dojam linearnoga hoda kroz njegovo vrijeme od naivnih početaka pastirskih rezbarija na livadama zavičajnih Otavica do kraja života koji provodi na američkom sveučilištu Notre Dame u South Bendu, razdoblja koje je započelo osobnom dramom i dubokim razočaranjem i očajanjem kako je prikazao autorefleksivnom skulpturom Job. Izložba je fokusirana isključivo na Meštrovićevo kiparsko djelo i majstorstvo njegove izvedbe u svim materijalima kojih se dotaknuo te ne ostavlja prostora za polemični dijalog s Meštrovićevom političkom osobom, koja je također obilježila svoje vrijeme i hrvatsku povijest prošlog stoljeća.

Nove interpretacije
Meštrovićeva opusa

Novim interpretacijama Meštrovićeva opusa i života tomu pridonose autorice izložbe. Meštrovićevo kiparsko djelo u kontekstu umjetničke povijesti dvadesetog stoljeća pojašnjava Barbara Vujanović u tekstu kataloga izložbe. Istovremeno moderan i tradicionalan, univerzalan i svoj, Meštrović ne zapada u iskušenja pomodnih trendova i ostaje dosljedan vlastitim arhetipovima, po kojima ostaje prepoznatljiv i nezamjenjiv. Petra Vugrinec u svom tekstu nastoji odgovoriti na pitanja osobnog i kolektivnog identiteta koje prepoznajemo kroz Meštrovićeva djela i s kojima se nastojimo identificirati kao dijelom nacionalne kulture i njezina snažnog obilježja. I kad ga nastojimo odmaknuti od aktualnog trenutka svoga vremena, Meštrović se uvijek iznova vraća u središte nacionalnog umjetničkog bića kao jedinstven i neponovljiv, tražeći dijalog s novim generacijama svojih baštinika. Meštrović nije bio avangardan umjetnik, ali je bio iznimno snažan umjetnik koji je radio iskorake u kiparstvu 20. stoljeća. Njegove ljudske i umjetničke dvojbe, usponi i padovi, životne patnje i priznanja, utkani su u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda, što bi trebalo jasno osvijestiti i artikulirati kao dio nacionalnog identiteta i njegove prezentacije u domovini i svijetu.

Izložbom se nije nastojao potencirati još jedan mit o velikom Meštru, nego pokazati njegovo ljudsko lice koje se reflektira u brojnim autoportretima, od odvažnog mladića u Beču na početku 20. stoljeća do rezigniranog i očajnog starca nakon gubitka sina Tvrtka u posljednjim godinama života u američkom egzilu te promatrajući fizionomije njegovih suvremenika koje je oblikovao tijekom šest desetljeća duga kiparskog rada. Monumentalni spomenici koje je izveo tek su naznačeni u fragmentima i studijama, a ikonička djela kao Moja majka, Vestalka, Sjećanje i Kontemplacija potiču na pomno gledanje i osobni doživljaj neupitno vrhunskih kiparskih djela.

Izložbeni postav, plakat i katalog osmislio je Nikola Heged iz dizajnerskog ureda Šesnić & Turković, unijevši jarko žutonarančaste akcente u prostor izložbe i cjelokupni izložbeni vizual. Katalog je uvršten u izbor najljepših knjiga objavljenih u Hrvatskoj u 2023. godini koji je Nacionalna i sveučilišna knjižnica raspisala na poziv Zaklade Stiftung Buchkunst radi izbora najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga za međunarodni natječaj i izložbu Best Book Design from all over the World koja će se održati za trajanja Sajma knjiga u Leipzigu te za izložbu Book Art International koja se organizira u sklopu Sajma knjiga u Frankfurtu.

Važan izložbeni događaj povod je novim raspravama o Meštroviću pa će se u suradnji Galerije Klovićevi dvori, Muzeja Ivana Meštrovića i Instituta za povijest umjetnosti održati i međunarodni znanstveni simpozij Meštrović, Hrvatska i svijet najavljen za kraj veljače.

Meštrović nas i nadalje povezuje sa svijetom zahvaljujući univerzalnom jeziku umjetnosti i njegovoj trajnoj prisutnosti kojom je premrežio europski i američki kulturni prostor svojim skulpturama i djelovanjem. Zalog je njegova trajanja i u tome da ga generacije pamte kao neupitna velikana hrvatske kulture u čijem će djelu pronalaziti nove poticaje te će Meštrović zasigurno i u budućnosti biti prva asocijacija na spomen hrvatskog umjetnika.