KAZALIŠTE IZDVAJA

Iako svaka umjetnost posjeduje zasebni spektar kreativnog izričaja, u konačnici sve one progovaraju usporedivim obrascima. Stoga sam odlučio izdvojiti dva „nekazališna“ umjetnika koja značenjem i umjetničkom vrijednošću mogu biti inspiracija i svakoj drugoj umjetnosti pa tako i kazališnoj.

SKULPTURE IVANA MEŠTROVIĆA KAO LIKOVI POMAKNUTA REALITETA

Izložba Ivana Meštrovića u Klovićevim dvorima o 140. godišnjici autorova rođenja jedinstven je cjeloviti uvid u Meštrovićev život i u njegovo djelo. U različitim fazama i tehnikama stvaranja u Meštrovićevim skulpturama uvijek kao da je upisana drama. Ili drama stanja u njihovoj mirnoći i statičnosti ili pak drama odnosa koja u zamrznutom trenutku promatranja skriva i otkriva svoj puni pokret, kazališnim rječnikom svoj unutarnji i vanjski mizanscen. Kad bi bili napisani u dramama ili izvođači na pozornici, Meštrovićevi kipovi bili bi likovi pomaknuta realiteta ako ih uspoređujemo s mimetičkom slikom svijeta, ali istovremeno omamljujuće realni u svom unutarnjem životu.

TRAJNO SJEĆANJE NA SERGEJA PARADŽANOVA

Subotom na HRT 3 redovito pratim emisiju Posebni dodaci koja je osmišljena kao cjelovečernji filmski ciklus posvećen jednom redatelju uz uvodne i zaključne komentare filmskih kritičara. Recentni ciklus posvećen Sergeju Paradžanovu izdvojio bih kao primjer estetike koja nadilazi područje jedne umjetnosti i ulazi u prostor transmedijalnosti. Paradžanovljev najpoznatiji film Boja nara, nadahnut životom armenskog pjesnika Sajata Nove iz 18. stoljeća, oblikovan je kao niz živih tableaua, čime autorski rukopis prestaje biti isključivo filmski i ulazi u prostor slikarstva, a preko tretmana žive slike i u prostor kazališta. I Boja nara, a i njegov prethodni film, Sjene zaboravljenih predaka, navode gledatelja da se ne oslanja primarno na konvencionalnu narativnu strukturu, koja je u tradiciji umjetničke reprezentacije dominantna, nego da ih promatramo onako kao što promatramo slike. Gledajući Paradžanova možda ne pamtimo priču, ali nam se njegove slike trajno urezuju u sjećanje i šire prostor unutarnje imaginacije.

U potvrdu trajnoj sljepoći i gluposti ideološke opresije, ono što dva umjetnika spaja jest činjenica da im je u jednom trenutku života bila oduzeta sloboda i, da glupost bude veća, od, uvjetno rečeno, „njihovih“, a ne od nekih „drugih“.