Kad kažem hrvatski jezik

NALEGOŠE NA JAZIK HRVACKI

I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju,

Bosnu i Rabaniju,

nalegoše na jazik hrvacki,

posilajući zastupi velike...

                        (Iz Zapisa popa Martinca, 1493)

Ivan Vidali

HRVATSKOGA DIKO
I SLAVO JEZIKA

Časti izbrana Niko i hvalo velika,

hrvatskoga diko i slavo jezika,

spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,

kad prijah ja pjesni od vaše milosti,

ostah vas vrh sebe smišljajuć čudnu stvar

po čem ja od tebe izdvorih taki dar:

ni t’ službe uzrok dah, u čem t’ se pridvorih

ni t’ pjesan kad poslah ni s tobom govorih.

Nu sve toj, Niko, kad razmišljam veće ja,

prijazan ova sad draža mi jes tvoja

i rad bih da mogu složivši u pjesan

izrit rados mnogu, ku mi da tva pjesan.

                (...)

   
(Gospodinu Nikoli Stjepka Nalješkovića Dubrovčaninu Ivan Vidali Krkarin u 1564.
na 9. decembra)

Juraj Baraković

HRVATSKE KNJIGE DVIM PISNIKOM ŽELIM ZNAT

Drugi će zvon biti, drugi slog, drugi poj,

i druge zvoniti trublje glas, ner je moj.

Drugi stvor, drugi broj Hrvatskim jazikom,

druga spraf, drugi kroj, drugi red s prilikom,

Hrvati človikom diče se takovim,

jak dragim kamikom, u zlato vezenim.

Hrvatske knjige dvim pisnikom žudim znat

a ne znam, nit umim, kom od njih slavu dat,

al MaruI, ki bogat razum hti mudro steć,

al će of ostat Bošnjak pop slavan već.

Istinu žudim reć, a ne bih ludo rad

klast obih u sklad hteć, klast obih u nesklad.

S istoka na zapad Marula slava gre,

Bošnjaka istok sad po svoj se zemlji stre-

(Iz Vile Slovinke, 1614, odgovor pjesnika popu Ivanu Tonkoviću upravo Mrnaviću)

Lujo Jelačić Bužinski

PLAČU VILE VU LETU 1809.
NESREĆU BANSKE ZEMLJE

Jadna moja Domovina,

pogubila tvoja sina

zašto jesi dosta puti,

tko iz toga hasen ćuti?

Ni li srca u junakih

ili pamet u Horvatih,

da te lađa, komu rači

i u blagu tvom harači.

Jesi sama sebi kriva,

da sad ovak s tobum biva,

jer se same z sobum sramiš,

stranjsko štimaš, svoje tajiš.

Kad horvatske pesme čitaš,

Jel’ nje taki ne odhitaš,

kajti jošće naški pišu,

kajti tužne naški dišu.

S kakvem knjige pišeš slovom,

kak govoriš pod tvim krovom?

Jel’ latinski ili turski,

već nemački ii’ francuski.

Tvoji sini razmu bolje,

što je njim sada po volje?

Kaži, draga domovina,

ni ovo, što pitam, psina?

Svaki zmed ovih te lada

baš kak njemu se dopada.

Moram anda pitat za to,

ar se nemrem spustit na to,

da horvatski jezik kod nas

Horvat vsaki razme danas;

vičem vama, bratjo moja,

kim sramote rusa boja

Nego po tom da nesloga,

ka zatrla puka vnoga,

srca naša razdružila,

složnijim pukom podhitila.

Plači, draga Domovina,

plaći, sinko, koj nju štima!

Moli Boga, da zjedini,

što sad leži po širini!

Ljudevit Gaj

HORVATOV SLOGA
I ZJEDINJENJE

Još Horvatska ni propala,

dok mi živimo;

visoko se bude stala,

kad ju zbudimo;

ak je dugo tvrdo spala,

jačja hoće bit,

ak’ je sada vu snu mala,

če se prostranit.

                (...)

                                               1813.

Dimitrija Demeter

PJESMA HRVATA

Prosto zrakom ptica leti,

prosto gorom zvijer prolazi,

a ja da se lanci speti

dam tuđincu, da me gazi?

Tko ne voli umrijet prije,

u tom naša krv ne bije!

Znam, da moji pradjedovi

cijelim svijetom gospođahu;

a ja jezik da njihovi

u ropskome tajim strahu?

Tko ne voli umrijet prije,

u tom naša krv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,

nož u srce rinut žene,

neg’ da vidim od tuđinca

slobode mi porušene...

Tko to izvest gotov nije,

u tom naša krv ne bije!

Sam ću upalit krov nad glavom

pripravit si grob gorući,

neg da tuđin mojim pravom

u mojoj se bani kući.

Tko to izvest gotov nije,

u tom naša krv ne bije!

                                               (Iz Grobničkoga polja, 1842)

Petar Preradović

RODU O JEZIKU

                       
Prava domovina je jezik

                                               W. v. Humboldt

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem!

O preslatkom glasu onom

U kome te mile majke

Usnivahu slatke bajke,

Koga šaptom i romonom

Duši ti se svijest probudi

Te ti spozna i uvidje

Da ti bolje nije nigdje

Do na tvoje majke grudih!

Po njemu te svijet poznaje živa,

Na njem ti se budućnost osniva.

Zato uvijek k njemu teži,

U njegovo jato hrli,

Oko njega mi se grli

I u čvrsto kolo veži

Pa ti neće vremeniti

Burni trijesi da nahude;

Po jeziku dok te bude,

I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,

U njem živi, umiri za njega!

U njem sve si blago slaviš

Što ti osta od starine,

Nemaš ljepše ni baštine

Potomstvu si da ostaviš.

Alem-kamen on ti budi

Kog da čuvaš kao oko,

Kog da braniš kao soko,

Komu da si vjeran svudi.

Svaka zvijezda svojim svjetlom sijeva,

Svaka ptica svojim glasom spijeva,

Ti jezikom svojim zbori!

Slatkim glasom materinim

Odlikuj se među inim!

Bog bo mili s njim te stvori,

Njim da budeš svoj svojemu,

Njim da srcu odolijevaš,

Njim da plačeš i popijevaš

I njim da se moliš Njemu!

Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči,

Tuđi poštuj, a svojim se diči!

Dičiti se možeš njime:

Njim carevi carevahu,

Njim kraljevi kraljevahu,

Slavne mu je loze ime,

Slavan puk ga svojim zove,

I dok bude slavi vijeka

Bit će i on njojzi jeka

Od vjekova u vjekove!

                (...)

August Šenoa

Hrvatska pjesma

Glasna, jasna od pameti

Preko dola, preko gora

Hrvatska nam pjesma leti

Sve do sinjeg tamo mora,

Časak meka.

Čas kô grom:

Vječna jeka

Za naš dom

Davor oj,

Brate moj!

Nek se slože grla bratska:

Živila Hrvatska!

                (…)

                                               Vienac, 1873.

Fran Mažuranić

MOJI SNI

Čudili se, što još hrvatski znadem, premda sam već toliko godina od kuće. — Pa kako to, da nisi zaboravio?

—  A kako bih?! Ako i ne govorim hrvatski, to ipak hrvatski snivam, — a snivam vrlo često... Bog zna, hoće li se ti moji hrvatski sni ikad obistiniti!?

Silvije Strahimir Kranjčević

PRED KRALJEVSKOM
PLOČOM U BAŠKI

Daj da spustim čelo svoje

na taj kamen poizdrti,

daj mi časak, da mi duša

pomoli se prije smrti!

Sa njega se u srce mi

neke duge trake šire:

imena su tvoga crte,

kralju Dmitre Zvonimire!

Rastjerajte hitre ptice,

i ljudske me mrze riječi;

oni idu ko na nogam

da im gvožđe neko zveči...

Pustite me u samoći;

Bog jedini samo znade,

kako li je srcu momu

u čas, nade kad ne’made!

Ne pjevajte poljem cvjetnim

laku pjesmu: „nina – nena“;

poturite radije glavu

i panite na koljena!

Il zar evo ne vidite,

baš u srce gdje vas dira

jedna duga zraka žarka

sa imena Zvonimira?!

Kako oštro ona trepti

i uzalud kako lijeta,

da ražari srce vaše

osamstotin dugih ljeta!

Pustite me u samoći,

da joj pijem svu vrelinu,

da raskopam onda gnjevno

rodna polja i dolinu.

Kao sablast stoji noćna,

što joj ćurkom suza teče;

dobra sablast, bespomoćna,

– plač joj, brajko, sve što reče!

Al joj nemoj stupat bliže,

ta pusti ga, brajko, sama;

bit će došo, tek da niže

neki đerdan od pjesama!

Pa sve bane neke vapi

i viđa ih hodat mimo –

i banice neke tlapi,

ko da viče: „Katarino!“

I sve ljubi kamen truli

i pritišće gusle jače,

a struna mu neka zvoni

ko da jedan narod plače...

Pusti mi ga, brajko, tamo,

to je dobra sablast neka:

on će onđe plakat samo

vrh kamenja i opeka.

– Gle, već ide niz skaline,

ko da tešku smetnu miso;

lakše mu je – suzam time

pjesmicu je valjda spiso...

Antun Gustav Matoš

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija,

Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,

Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,

Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Anđeo joj suzom suzu vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,

Učila me ovaj jezik ubavi,

S kojim ću i onda slatko tepati,

Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,

Samo tebi služim, oj Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

Za te živim, samo za te, amen!

                                                                             1923.

Dragutin Domjanić

KAJ

Vre tičeki spiju

a šume mučiju

naj moja popevka zvoni:

po dolu i gaju,

po dragomu kraju,

od kojeg mi lepšega ni.

Tu brat mi je vsaki,

tu doma sem taki,

pogodit bi mogel i speć,

poznati su puti

tu vsigde je čuti,

ljubljenu, domaću mi reč.

I srce mi greje

i z menom se smeje

i v žalosti plače takaj:

em nikaj ni slajše,

ne čuje se rajše

neg dobri i dragi naš kaj!

Vladimir Nazor

HRVATSKI JEZIK

U tebi sam vijek svoj proživio,

drevni i lijepi jeziče Hrvata;

rođen na morskom pragu tvojih vrata,

polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

u kolibici, u kući od zlata

svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome

zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

da u tebi dišem i da živim s tobom,

i onda kad me više biti neće.

Tin Ujević

PETAR ZORANIĆ

Hrvatina bašćinca, krune slavne,

jezika i versa hrvatskoga, glas

blažen i slovući biti će, i čas’,

Harvata do njega pisni starodavne.

Dokole planine i doline prem ravne,

naše župne bašte baštinit će slas’,

jabuka u krilu dekle Vile, i stas

živući bude harvatskih. Zač davne

netlačene staze sada put su naš

proz gizdav perivoj. Pastira Marula

začinjavca, druže, poju svirale

milipojke tebi, i gremo k tebi baš

naresit cvićem mirisnih te jarula,

ča lipe su ga ruke deklic birale.

Drago Ivanišević

HRVATSKA

                                               Veći Holjevcu

Ni brda nisu,

ni doline, ni rijeke, ni more,

ni oblaci nisu,

ni kiša, ni snijeg nije

moja Hrvatska...

Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda.

Hrvatska je riječ koju naučih od majke

i ono u riječi mnogo dublje od riječi;

i ono dublje s Hrvatskom me veže,

s Hrvatskom Hrvata,

s patnjama njinim,

sa smijehom i nadom,

s ljudima me veže,

te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.

I kud god idem sa mnom je Hrvatska!

Zvane Črnja

BESEDI DRAGE

Čakavske besedi

krv so naše krvi.

Duša ih je rodila naša

srce ih je naše zgojilo.

Miljari lijet puk ih je čuva,

s njima je živije,

trpije

i do danas in je veran usta.

I kad je jugo tuklo trde naše groti,

a bura zemljo spod nuoh nan nosila,

čakavska je beseda

na lijehe i barke

molitva

seh šćavi

– bila.

– Molitva za bolje, za lepče,

ka ramno va nebo je hodila.

Hrvacka zemlja ni lepčeh čula glasi,

od glasa ki h njije z Istriji dopira

i istrijanskega puka srce

otpira.

To glas je čakavskeh drageh kanti,

glas šperanci,

žulji i dela.

„Ča“ beseda je težačka,

aš od vijeka ona s težaki

va grote,

va bure, va muke i pote

mladost svojo provaja.

Slavko Mihalić

HRVATSKI JEZIK

Jezik koji ne znaš prije nego ti
namjeste usta,

gori u tebi, širi se po uskom
prostoru

i mnogi se raspukne prije no što
progovori

bacajući niz vjetar, poput cvijeta,
tisuće sjemenki.

Onda hrvatski mrmore trave,
more i obale.

Doista sam čuo kako mi šuma
šapuće u tišini

moleći da ju zaštitim od drvosječa.

I trava bi mi zapjevala hrvatski
da lakše usnem.

Sjedimo za stolom i zborimo
tim svetim jezikom,

osjećamo kako se oko nas otvaraju
sva vrata

na koja nadire svjetlost svijeta

koja je skrivena u dobroti
jezika.

                                               2003.

Vlatko Pavletić

IKAVICO, NAŠA DIKO

Ikavico, naša diko,

Uvik kripi tvoj poj lipi

Onog tko je na te sviko.

Hrvatski si glas života,

Najnašija, sladosluha;

U tebi je sva lipota

Blagdanskoga bilog ruha.

Ikavico, ne izduši!

Budi naša svitla zvizda.

Gudi glazbom našoj duši,

Jačaj naštvo našeg gnizda.

Ikavico, tko te ruši

Ništi jamstvo naših nada,

Ikavica je u duši

Ponosnoj i kada strada.

Ikavicom Hrvat zbori,

Ikavicu Hrvat ljubi

I kada se hrabro bori

I kad, izdan, bitku gubi.

Ikavico, naša diko,

Uvik kripi tvoj poj lipi

Onog tko je na te sviko.

Zvonimir Bartolić

RAZGOVOR S DUHOM HRVATSKOGA JEZIKA

                       
Posvećeno ocu prve hrvatske
gramatike Bartolu Kašiću.

Rekli su mi da Te zaboravim

– Ja Te nisam zaboravio.

Rekli su mi da si ružan

– Ja im nisam vjerovao.

Rekli su mi da nisi hrvatski

– Ja to nisam priznao.

Donosili su zakone da Ti ime promijene

– Ja ga nisam mijenjao.

Donosili su zakone da Ti se ime briše

– Ja sam ga pisao.

Kada su Te čupali iz Zemlje

– Ja sam Te sadio u srce.

Kada si gorio u plamenu

– Ja sam gorio s Tobom.

Kada su Tebe mučili

– I ja sam bio mučen.

Kada su rekli da si mrtav

– Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuće.

Kuda god sam hodao

– Vidio sam Te u bojama cvijeća.

Ako je daždilo

– Vidio sam Te u dijademu duge.

U razgovorima sa slapovima hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora

– Slušao sam Tvoje riječi.

Od milijuna hrvatskih pokojnika,

Jeziče Hrvatske,

Jedino si Ti neumrli!

                       
31. prosinca 1989. Hrvatski kajkavski kalendar za 1994.

Ljubica Kolarić-Dumić

HRVATSKI JE BIO
ZABRANJENA PJESMA

Hrvatski sam se opraštala s majkom

Kad sam posljednji put stajala na kućnom pragu.

Hrvatski smo pjevali božićne pjesme

U najčarobnijoj noći.

Hrvatski se sjećam svih radovanja iz djetinjstva.

Hrvatski pamtim, hrvatski dišem.

Hrvatski čeznem za mojim selom.

Hrvatski plačem za mojom Hrvatskom.

Hrvatski proklinjem.

Hrvatski se nadam da ću opet čuti zvona

S porušenog tornja moje crkve.

Ove sam godine na tuđem grobu

Oplakala moju majku,

Hrvatski, jer me drugačije ne bi razumjela.

Hrvatski molim Svevišnjega za moju Domovinu.

Hrvatski se divim hrvatskim vojnicima.

U ovim krvavim danima,

Nad otvorenim grobovima

Na kraju križnog puta moje Hrvatske.

Uzvikujem Hrvatski

Nikad više zabranjena pjesma.

                                               Stazama jutra, Rijeka, 1993.

Drago Štambuk

CROATIAM AETERNAM

Gospa s djecom govori hrvatski

i vrata zadnjih, zatvara, vremena.

Tko posljednji uđe

na živo će se drvo osloniti,

rukama izljuštit grom od munje,

prozrijet elemente

i razumjet razluke ljudske.

Biti izabran u repu vremena,

kada gasnu narodi i zvijezde,

milost je veća od prvorođenja.

Nekad zborismo o predznacima,

sad sve ukazuje

na odsudni čas nastavaka.

Tko mogaše ikada slutjeti

da Gospa je vrh naše sudbine?

Neuništiv snijeg,

otkrivenje nakana povijesti.

Kraljica otoka i kopna, stella

maris, sjajna nad sporim lađama.

O gipke hadrijanske struje,

unjišite me, unesite krhko,

pod mjesečno krilo zaborava.

Plahim, ospite, poljupcima

dok blaga sipi svjetlost

sa hrvatskih zvijezda.

                        London, svibnja 1987.

Zvonko Kovač

KAD KAŽEM HRVATSKI JEZIK

Kada kažem hrvatski jezik

onda mislim na pjesme moje majke,

na stare božićne pjesme U to vrime godišća i

Narodil nam se kralj nebeski. Kada kažem

hrvatski jezik onda mislim na latinski u crkvama,

na kajkavski na ulicama, na slavonske ikavske

vesele narodne pjesme kao Popela se šokica na

drvo, drvo krivo a ja podvirivo. I druge.

Kada kažem hrvatski jezik

mislim na primorce čakavce kako pjevaju

u klapi, mislim na Dubrovnik i hrvatske starine

na kamen i kurije, na gromače otoka i polja

Podravine. Kada kažem hrvatski jezik

mislim na franjevce i Hercegovinu, na Istru,

na Gradišće i sve Hrvate u dijaspori. Kada kažem

hrvatski jezik stidim se naše povijesti, naše Europe,

naše „braće“, naše politike. Kada kažem hrvatski jezik

ponosim se samo svojim sobstvom, onda mislim

da sam ravnopravan sa svima, da imam domovinu, svijet.