I čudo i tragedija

Godine 1972, 13. listopada, visoko u Andama, u Argentini, blizu granice s Čileom, srušio se unajmljeni zrakoplov Urugvajskog ratnog zrakoplovstva, s 45 putnika i članova posade. Njih devetnaest bili su studenti, mladci, igrači ragbijaškog kluba Stari kršćani (Old Christians) iz Montevidea. Ostali su im bili prijatelji i članovi obitelji, a putovali su u Santiago kako bi ondje odigrali prijateljsku utakmicu i proveli produljeni vikend zabavljajući se u inozemstvu. U nesreći je poginulo trinaestero ljudi, ostali su preživjeli pad. Spasilačke ekipe nisu ih uspjele pronaći osam dana i budući da se nije vjerovalo da ima preživjelih, potraga je obustavljena do daljnjega, odnosno dok se, s dolaskom proljeća, ne poboljšaju vremenski uvjeti. Koristeći olupinu zrakoplova kao sklonište, stradalnici su se, u snijegom prekrivenoj udolini planinskih lanaca, na 3570 m nadmorske visine, na niskim temperaturama, u iznimno teškim uvjetima, borili za život 72 dana. Zaključivši da im nema druge nade, dvojica najsnažnijih i najodlučnijih, Nando Parrado i Roberto Canessa, odlučili su poći prema civilizaciji i potražiti spas. Nakon deset dana hoda naišli su na čileanske mazgare koji su im pružili pomoć i obavijestili mjerodavne. Helikopteri Čileanskog ratnog zrakoplovstva na mjesto nesreće došli su 22. prosinca i ondje pronašli preostalu dvanaestoricu preživjelih. Osim zbog toga što je slučaj bio iznimno zanimljiv sam po sebi, golema se medijska prašina uskovitlala širom svijeta i zato što je odmah izišlo na vidjelo da su se unesrećeni, nemajući drugog izbora – osim umrijeti od gladi – hranili tijelima poginulih suputnika. 

Unesrećeni su se na 3570 m nadmorske visine borili za život 72 dana / Izvor Netlix

O tragediji ili čudu leta 571 otad je napisano više knjiga, uz ostalo i perom nekih preživjelih, postavljene su dvije kazališne predstave, snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova i dva igrana – ne osobito cijenjen meksički Preživjeli s Anda (Supervivientes de los Andes, 1976) Renéa Cardone i nešto bolje primljen američki Preživjeli (Alive, 1993) Franka Marshalla.

Španjolski redatelj međunarodne karijere J. A. Bayona nakanio je film o tom događaju snimiti još prije petnaestak godina, prema tada objavljenoj knjizi Snježno bratstvo (La sociedad de la nieve, 2009) Urugvajca Pabla Viercija. Bayoni je, veli, događaj bio poznat otprije, no ovim se štivom na njega podsjetio i spoznao koliko o njemu malo zna. Osobito ga je zainteresirao i zanio Viercijev pristup, nastojanje da opisuje, raščlanjuje i dočarava iz gledišta unesrećenih, a ne ponajprije faktografijom i mjericama senzacionalizma. 

Nakon desetljeća i pol nastojanja da obistini naum – u međuvremenu je prihvaćao i druge redateljske poslove – Bayona je uspio skupiti dostatna sredstva za realizaciju filma (presudnim ističe ulazak Netflixa u produkciju) kakav je zamislio. Ostvarenja koje će, poput Viercijeve pisane riječi, događaje sagledati i prikazati iznutra, ljudski, s prijateljskim, sućutnim razumijevanjem, a ne izvana, promatrački, prosuđujući, tumačeći okom i umom udaljenog analitičara, kako su, u osnovi, činili igrani prethodnici.

Premda nemalo jezivih tonova, mjestimično gotovo spektakularno dinamično – rušenje zrakoplova, lavina, reakcija na vijest o obustavi potrage – Snježno bratstvo u cjelini se doima blagim i nježnim ostvarenjem meditativna tempa, prožetim iskrenom vjerom u čovjeka kao biće plemenita habitusa. Iako će u ponekom dokumentarnom filmu što se bavi nesrećom pokoji sudionik reći kako su se zatočenici Anda katkad znali nakratko zamrziti, temeljnim se prisjećanjem doima ono nesebične uzajamne podrške i brižnosti koje i bijahu glavnim razlozima preživljavanja u očajnim okolnostima. Preživjeli su nevolju trpjeli smirenim stoicizmom, međusobno se uvažavajući i poštujući. Bilo im je uistinu stalo do svakog druga i supatnika, razmirice i nesuglasice rješavali su uviđavnim, pristojnim, tihim argumentiranjem i slušanjem. Bez nametanja, prisile, težnje za dominacijom, egoističnih ispada, sebičnih hirova, dramski napetih sukoba. Bayona je tu neuobičajenu, u životu malo kad, rijetko iskazanu i viđenu vrlinu predanog zajedništva – bratstva, kako je u nas odlično prevedeno u naslovu – oblikovao kao nenametljivu, ali snažno prisutnu vodeću temu, čvrstu os cjeline oko koje gradi istinitu pripovijest. Pri čemu, čini se – preživjeli sudionici nesreće, s kojima je blisko surađivao tijekom priprema za snimanje, to potvrđuju – ostaje realistično vjeran zbiljskim zbivanjima, a istovremeno se, gotovo samozatajno, otiskuje u metafizičko. I opipljiva tragedija i neopipljivo čudo. I prizemljen i uzvišen. 

Snježno bratstvo dosad je nagrađeno s petnaestak nagrada, a nominirano je i za dva Oscara, za masku i u kategoriji međunarodnog filma.