Hrvatska povijest za djecu u priči i slici

Renata Dobrić rođena je u Splitu 1970, a živi i radi u Kaštel Sućurcu. Po struci je novinarka, ekonomistica, menadžer za odnose s javnošću i knjižničarka. Ravnateljica je Gradske knjižnice Kaštela. Promicateljica je kulturno-povijesne baštine Kaštela, organizatorica brojnih kulturnih događanja te autorica brojnih tekstova o zavičajnim kaštelanskim, ali i hrvatskim temama. Književne i novinarske radove objavljuje u časopisima, zbornicima, ostalim tiskovinama i na internetskim portalima. Piše prozu i kraća dramska djela na kaštelanskoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku, za što je dobila brojne nagrade.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2023.

Dobitnica je Osobne nagrade Grada Kaštela za 2013. za osobiti doprinos u promicanju kulturnog i društvenog života Grada Kaštela.

Briga za jezik i povijest

Autorica je niza monodrama rodoljubnog i kršćanskog nadahnuća, svojevrsnih životopisa blaženika, svećenika, branitelja, djedova i baka koji su proživjeli siromaštvo, ratove i bili svjedoci i žrtve u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. Ishodište njezinih monodrama su obitelj, vjera, domoljublje, prošlost i tradicija kao osnova postojanja i trajanja hrvatskog naroda. Posebice valja istaknuti autoričinu brigu o jeziku; naime, u nekoliko monodrama koristi kaštelansku inačicu čakavskog, sućurački idiom koji govornicima daje puninu, bogatstvo i životnost.

Posebno ističem njezinu knjigu od sedam monodrama, kao vrijedan doprinos koji popunjava prazninu u hrvatskoj sakralnoj dramaturgiji ujedno je obogaćujući. Važno je istaknuti zauzetost Renate Dobrić za afirmaciju hrvatskoga povijesnog romana. Ta zauzetost ima nacionalno značenje.

Ambijent u kojem živi, povijesna baština koja je sastavni dio Kaštela i njihove okolice na poseban način govore o prošlosti hrvatskoga naroda. Upravo tu činjenicu Renata Dobrić je ugradila u svojevrsnu slikovnicu za djecu pod naslovom Vilinska stijena. Zajedno s ilustratorom Zoranom Perdićem Lukačevićem približila je mladim čitateljima hrvatsku prošlost narodnim pripovijetkama i bajkama. U njima vile imaju redovito važnu ulogu. Priče o vilama i vilenjacima mogu snažno zaokupljati pozornost mladih čitatelja. Renata Dobrić je svoj literarni rukopis prilagodila mladim čitateljima, ali i narodnom govoru. O tome svjedoči početak pripovijetke:

„Nekoć davno, u malenu selu smještenom na brežuljku na padinama Kozjaka, podno bijele crkvice sv. Jurja, u kamenoj kućici prekrivenoj slamnatim krovom živio je mladi Ivan s obitelji. Veći dio dana provodio je radeći u polju trudeći se prehraniti obitelj, a žena mu Anica pazila je na kuću i razigranu dječicu. U svemu su im pomagali baka i djed koji su s njima živjeli i koji su se trudili brojnu unučad odgojiti kao dobru i bogobojaznu čeljad. Svi stanovnici sela živjeli su u ljubavi i miru, nesebično pomažući jedni drugima baš kao da su jedna obitelj, velika i složna.“

Priče uz ognjište

Iz uvoda se uočava kako se autorica usredotočuje na hrvatsku povijest, u ovom slučaju na srednji vijek. U sljedećim ulomcima to se i otkriva kada govoreći o pričama uz ognjište koje su obično djedovi pričali unucima autorica piše: „Oduševljavali su ih ratnički pothvati kneza Borne i kneza Mislava koji je davne 839. godine na njihovu brežuljku Putalju sagradio crkvicu svetog Jurja, prvu kršćansku crkvu koja se može povezati s hrvatskim vladarima.“

Slijedi na isti način melodioznim i gipkim hrvatskim jezikom priča o hrvatskoj prošlosti, vezanoj uz kaštelanski kraj. Tu se očituje i autoričina i edukativna nakana.

„Pričao je starac u tim zimskim noćima i o ratničkom narodu koji je davnih dana u ove krajeve stigao iz dalekih, ledom okovanih zemalja. Petero braće, s dvjema sestrama i sa svom silom naoružana naroda, stiglo je na vrh Kozjaka, s kojega je pogled pucao na najljepši kraj koji su ikada vidjeli.

‘U tom trenutku su se naši predci Hrvati, pričao je starac, predvođeni braćom, zvali su se Klukas, Kosijenac, Lobel, Muhlo i Hrvat, i sestrama po imenu Tuga i Buga, odlučili zauvijek nastaniti upravo ovdje gdje mi danas živimo’.“

U narodne priče moraju biti utkane i vile. Glavni junak Ivan kao momak išao je u šumu kako bi nasjekao drva. I tada je susreo vilu.

„Ivan ju je gledao u čudu, širom otvorenih očiju.

– Ja sam tvoja vila, vila zlatokosa.

– Moja vila zlatokosa? – u čudu upita Ivan.

– Da, ja sam tvoja, a od večeras i ti samo moj, jer sam te napokon uspjela pjesmom natjerati da skreneš s puta i da se pridružiš meni i mojim sestricama – kazuje vila smiješeći se.

– Hajde, skini ta drva s leđa i pleši s nama – nastavi vila prišavši Ivanu, a zatim pozove svoje sestre da im se pridruže“.

Ne želimo dalje prepričavati ovu prekrasnu priču preporučujući mladim čitateljima da kupe knjigu i pročitaju njezin sadržaj do kraja. Unaprijed smijem kazati samo da je završetak sretan, jer tako mora biti u narodnim pripovijetkama.

Suradnja slikara
i književnice

Na kraju autorica Renata Dobrić daje do znanja kako se ova lijepa narodna pripovijetka tiče njezina užeg zavičaja:

„Potomci stanovnika sela s crkvicom svetog Jurja koje se nekada davno nalazilo na izdvojenom brežuljku brda Kozjak, danas se nalazi uz morsku obalu i nosi ime Kaštel Sućurac, do današnjih dana svojoj djeci i unucima pričaju priču o vilinskoj osveti.“

Vrlo lijepo napisan tekst Renate Dobrić nadopunio je odgovarajućim ilustracijama slikar Zoran Perdić Lukačević. Pojedine su ilustracije cjelovite slike u boji, a ostale su crteži olovkom ili tušem. Suradnja između slikara i književnice dala je dobre rezultate i vjerujem da će mladi čitatelji u Kaštelanskom zaljevu, ali i u cijeloj Hrvatskoj do kojih knjiga dođe, ako joj se to omogući, biti jednako oduševljeni Vilinskom stijenom.