Vijenac 781

Glazba

W. A. Mozart, Così fan tutte, HNK u Zagrebu, premijera, 9. veljače

Glazba to čini najbolje

Piše Zdenka Weber

Mozartova opera Così fan tutte igra je mladosti umotana u čarobno glazbeno ruho

Premijera opere Così fan tutte W. A. Mozarta, održana u HNK u Zagrebu 9. veljače privukla je brojnu publiku koju je nedvojbeno zainteresirao i održani panel 4. veljače u kazališnom foajeu naslovljen Tako čine sve! / Tako čine svi! Tako su izlaganja muzikologinja Zdenke Weber i Zrinke Matić, skladatelja i dirigenta Berislava Šipuša i filozofa Nadežde Čačinović i Luke Boršića, vođena inicijatoricom razgovora glazbenom kritičarkom Jagodom Martinčević, pokazala mimoilaženja i intrigantne pozicije govornika, među kojima je osobito voditeljica zastupala uvjerenje da je riječ o lošem libretu pa prema tome i o operi dvojbene uvjerljivosti. Dakako, još su nas stari Latini poučili: de gustibus non disputandum est.

Za izvođenje komične opere Così fan tutte Opera HNK-a u Zagrebu osigurala je dvije različite pjevačke postave, pozvala gosta dirigenta, njemačkog maestra Valentina Egela, a vizualizaciju povjerila talijanskim znalcima, redatelju Alessiju Pizzechiju, scenografu Andrei Stanisciju, kostimografu Alessiju Rosatiju i oblikovatelju svjetla Valeriju Tiberiju. Smještanje radnje u godine nakon Drugoga svjetskog rata svakako je licentia poetica okupljene talijanske ekipe, zacijelo s namjerom aktualiziranja opernog sadržaja koji se bavi pitanjima ljubavi, vjernosti, ženske prevrtljivosti, intrige, muške sklonosti okladi i nepovjerenju. Prema viđenome moguće je zadovoljstvo jer su nađena duhovita rješenja pomičnih kulisa, postignuta su logična kretanja likova i ostvarena šarolikost kostima u općem optimističnom osvjetljenju.


U Zagrebu djeluju solisti takvih sposobnosti da je bilo logično upravo sada postaviti ovu Mozartovu operu / Foto Novković

Kada je pak riječ o onome što se čulo, valja iskazati da premijerni postav s Darijom Auguštan (Fiordiligi), Emilijom Rukavina (Dorabella), Davorom Nekjakom (Guglielmo), Filipom Filipovićem (Ferrando), Marijom Kuhar Šoša (Despina) i Marcom Bussijem (Don Alfonso) pokazuje da u Zagrebu aktualno djeluju operni solisti (dakako osim talijanskoga gosta Bussija) takvih glasovnih i glumačkih sposobnosti da je bilo logično upravo sada postaviti Mozartovu operu Così fan tutte. Šarmantni i razigrani u recitativima te vokalno dorasli tehničkim i stilskim zahtjevima bravuroznih arija, ali i pouzdani i sigurni u grupnim nastupima, potvrdili su sposobnost uživljenog oblikovanja likova u njihovim transformacijama.

Pljesak suptilno nijansiranu sopranu Darije Auguštan, sigurno postavljenu i pouzdanom mezzu Emilije Rukavina, osobito ugodnu i moćnom tenorskom timbru Filipa Filipovića i lijepo obojenu i sigurnom baritonu Davora Nekjaka bio je pouzdan dokaz oduševljenja mladom generacijom solista koji su očito odlučni osvajati operne pozornice. Pa Marija Kuhar Šoša već je iskustveno dokazana u ulozi Despine ne samo glasom već i pristupom liku. Jedini strani gost, talijanski bariton Marco Bussi, ostvario je u ulozi glavnog intriganta, filozofa Don Alfonsa, ulogu koja se pamti po pjevačkoj i napose po glumačkoj iskričavosti i duhovitim pokretima i izrazima lica.

Maestro Valentin Egel s naglašenim je žarom vodio izvedbu iako bi ponekad sporija tempa bila primjerenija za pjevače i mogućnosti izgovaranja teksta, osobito kod recitativa accompagnata. Sudjelovanje zbora bilo je poput začina u situacijama koje traže nazočnost većeg broja svjedoka u odvijanju radnje i bilo je očito da svi u tome uživaju.

                Opera Così fan tutte, koju je Mozart označio kao dramma giocoso, svojevrsni je amalgam opera seria i opera buffa. Odvija se u prilično dugim recitativima, bilo secco praćenima čembalom (pouzdani Darijan Ivezić) bilo accompagnato, koji pomažu razumijevanju radnje, a sadrži i opsežne solističke nastupe protagonista. Jedna je od triju opera koje je operni genij napisao prema libretu Lorenza Da Pontea. Povijest njezine recepcije nije naodmet znati, pa tako i odbijanja i negodovanja zbog sadržaja u razdoblju rigidnijega građanskog morala 19. stoljeća. Ali sluša li se dobro, danas, 234 godine nakon njezine praizvedbe u bečkom Burgtheateru, nemoguće je zanemariti skladateljsku genijalnost kojom su okarakterizirani likovi. Naime, niti su dvije sestre tako lakomislene niti su njihovi zaručnici tako pokvareni. Naprotiv, igra je to mladosti, proplamsaji zaljubljenih duša umotanih u skladno i trajno zamamno, čarobno glazbeno ruho. Pa kada se sve to još i otpjeva lijepim glasovima i predstavi uvjerljivom glumom, zanos i zadovoljstvo mogu biti i na pozornici i u gledalištu.

Vijenac 781

781 - 15. veljače 2024. | Arhiva

Klikni za povratak