Glagol protiv imenice

Nakon čvrsto konceptualne Knjige praznika (Kulturtreger – Multimedijalni institut, 2021) i njezine vrištine napučene različitim utvarama, životinjama i ljudima, obilježene nizom alternativnih i službenih praznika, Marko Pogačar ovoga puta se u Ponoćnim glagolima (VBZ, 2023) vratio klasičnome stihu, zadržavajući autentični prikaz životinjskog i biljnog svijeta te maglovitu atmosferu koja se očituje u apatičnoj dijagnozi povijesti i današnjeg vremena za koje osjeća da je dospjelo u neki prijelomni trenutak i da se mora reciklirati od „suvišnih stvari“.

Neki tip oniričke ili snovidne ovojnice, na planu izvedbe, očituje se u začudnim sintagmama, usporedbama, opkoračenim rečenicama te nadrealnim slikama vođenim zvučnim asocijacijama, figurama dikcije i ponavljanja (aliteracija, anagram, paranomazija, poliptoton, paregmenon, sintaktički paralelizmi i sl.). Fonovi jače nego ikada frcaju u specifičnom ritmu iz pukotine ponoći, između viđenog i onoga što bi trebalo postati viđeno, stvarajući jezičnu eufoniju koja čini autorov pjesnički zaštitni znak. Ono što ostaje kao kostur pjesme ili njezin iscjedak su „apstraktna forma“, „vjetar i zarezi“ i „sirovi zakoni muzike“. Glagole treba, kako lirski subjekt ističe, „iščekivati da oči utrnu“, „da se konačno dese“, željeti „magiju njihova sprezanja“, željeti radnju, stanje i zbivanje (ne pojam, pojavu, stvar), jer tad se jezik najbolje savija i pokazuje otpor imenici. Od imenica se prave mitovi zbog kojih se često podiže oružje (u ime ovog, u ime onog). Upravo se s njezinom promjenjivošću, s daškom slamnigovske ironije, poigravaju lirski subjekti zbirke. Zanimljivi su primjeri imenica koje su pretvorene u muški rod: „oluj“, „zemlj“, „knjig“.

Izd. VBZ, Zagreb, 2023.

Pogačarov je jezik poezije poput nakratko upaljene žarulje u mračnoj sobi stvarnosti. Kada se čitaju njegove pjesme, a svaku treba pročitati pomno i nekoliko puta, one će nagraditi čitatelja kratkim semantičkim bljeskom koji će mu omogućiti drukčiju percepciju realiteta. Dragojevićev lirski subjekt kaže da je „malo mraka u pupoljku dovoljno da procvjeta“, junak Asle u Drugom imenu: Septologiji I–II. nobelovca Jona Fossea ističe da i magla može svijetliti, da je svjetlo magla ili mrak koji svijetli. Za Fosseova junaka taj je mrak Bog, dok je za Pogačarov lirski subjekt to prostor u koji jezik ne može dospjeti, sama nemogućnost jezika ili Realno jezika. Riječ je o jeziku koji je svjestan tog susreta s vlastitom nemogućnošću, ostavljajući za sobom semiotičko bogatstvo. Nije bezrazložno što na početku zbirke lirski subjekt apologizira glad, jer je ona „najteža želja, traži / sve što ne može imati. uzima. no ne zadržava / (…) / glad ima glas. glad ima ime. / nježno zujanje mehanizma“. Njegov jezik ne zatvara, ne nastoji vlastitu želju prigušiti imenicima (značenjima, pojmovima ili imenovanjima) unutar simboličkog poretka, već proizvoditi pukotine unutar njega, odnosno poljuljati ga, izvlačeći iz njega tamu ili Ništa. U tom slučaju jezik postaje glagol, „nježno zujanje mehanizma“.

Pogačar se ovoga puta odlučio izgraditi zbirku bez ciklusa. Iako snažna konceptualnost izostaje, svejedno je moguće uočiti signale koji ovu zbirku ne čine nepromišljenim rasutim teretom. Njezine specifične motivske, pojmovne ili atmosferske krhotine koje se pojavljuju u različitim varijacijama poput „noći“, „zime“, „vjetra“, „gladi“, „želje“, „glagola“, „tame“ čine od nje koherentno jezično tkivo. Zbirka počinje iskazom „dobrodošao“, a završava zahvalom na dobrodošlici. Lijepo je biti pristojno ugošćen u nečijem jezičnom hramu i otpraćen iz njega, a da vas se pritom ne guši probavljenim konvencijama ili jednostavnom pitkošću teksta. Nakon iskazane dobrodošlice upada se makinalno u vijugave i mračne hodnike, a njihovi se bijeli tematski zidni slojevi ili određeni stavovi u obliku savjetodavnog i aforističkog tona mogu tek mjestimice nazrijeti: „tko traži ništa ne želi / tko nudi ničega se ne odriče“, „ne čekaj / ničiji rođendan. ne čekaj praznik, / zabavu iznenađenja, karmine godine.“, „upali prskalicu / i promatraj vrijeme ako koči ulazeći u stanicu, / njegovo veselo iskrenje. kresni. / učas ti u šaci cvate maslačak, tučak užaren, žut, / i s njega u noć slobodne odlijeću sjemenke“.

Vrlo slabašno, ali ipak postojano na planu čitave zbirke, mogu se primijetiti i pjesme biografističkog tona: „srednja dob došla je s breskvama (…) no ja sam bio od bijednih, onih / siromašnim njuhom, / i nisam birao. / trpao sam u vrećice računajući / na sretan slučaj i sunce, koje je davalo. / srednja dob došla je s izborom“. Katkada je fokus lirskog subjekta usmjeren na svakodnevne pojave i stvari koje postaju generator nadrealnih slika ili eksplozivne manirizacije: „nosa prisutnog o čašu sode / kao uz kupolu planetarija // promatram kako se, jedan po / jedan, planeti podižu nalik na // debele dubinske plutače, dok ne / napuste slatku tekuću noć i / iščeznu u poslijepodnevnom suncu.“ U zbirci se može pronaći nekoliko antičkih i biblijskih figura (Orfej, Euridika, Prozerpina, Kiklop, anđeo, Krist, Izak, Juda) na koje lirski subjekti bacaju autentičnu optiku, što je rijetko vidjeti na pjesničkoj sceni kada su u pitanju reminiscencije takva tipa.

Pogačarova lirika poznata je po brojnim fonetskim figurama. Često se može primijetiti u njegovim pjesmama da određena riječ izrodi sebi sličnu riječ, a da pritom nemaju slična konotativna značenja. Dovoljno je prisjetiti se teksta Vrapci iz prošle zbirke u kojoj se lirski subjekt anagramski i paranomazijski poigravao riječima „pahulja“, „hulja“ i izrazom „pa ipak hulja“. U ovoj zbirci takva su poigravanja također prisutna: „tri dana uzastopce siva je sova / slijetala na granu četinara pod prozorom / (…) / za ptice sačinjene od slova“, „crvi i cvrčci“, „sjeda u našu sjenu“, „rezak zrak“, „trn gloga igla u našim grudima“, „eh, jaka lagoda / (…) / eh, laka jagoda“ itd. Pogačarova zvukovnost, a najviše njegovi barbari palatali, svoju angažiranost pokazuju upravo snažnom i obilnom šumnošću, a poznata je činjenica: ako je veći omjer šuma u odnosu na signal, signal će biti manje razumljiv (ističe enciklopedija).

Gotovo je nemoguće zbirci pronaći nedostatak. Čak i snažna zvukovnost koja prekriva semantičke signale zbirke ugodna je, jer je odsvirana discipliniranom rukom i savršenim ritmom. Kvantiteta dakle odgovara kvaliteti i zbog toga je teško probrati najbolje komade. Kada bih baš morao izdvojiti neke od najboljih pjesama, to bi bile Sonatina o divljoj gladi, Prskalice, Peteljka, Kratka knjiga o stvarima, Ta tamna tvar, Stonoga, Žirovi, Srednja dob, Occamova britva, Ponoćni glagoli. Za kraj ostaje samo zahvaliti na dobrodošlici i poeziji kao „kratkoj zavjeri izloga-jezika“.