Film ceste i javnih zahoda

Govoreći o počecima svoga filmskoga djelovanja, Wim Wenders je u nekim zgodama rekao, otprilike, da ga je ponajprije zanimalo to da u kinu sviraju pjesme koje voli. Uz to mu je valjalo snimiti i neki slikovni materijal. Omiljene pjesme bile su mu pretežno one angloameričkog pop-rocka 1960-ih i 1970-ih. Ljubav prema američkoj kinematografiji i SAD-u kao zemlji širine i prostranstava, udaljenom idealiziranom prostoru i okružju beskrajnih mogućnosti, čak i u maštanjima tadanjeg mlađahnog Nijemca, slobodnog europskog zapadnjaka, iskazivao je i usvajanjem, oponašanjem, prilagođavanjem podvrste filma ceste njemačkom i europskom podneblju.

Glavnog junaka tumači Koji Yakusho

Jedan od njegovih najranijih radova, trinaestominutni dokumentarno-eksperimentalni 3 američka LP-a (3 amerikanische LP’s, 1969), ne nudi mnogo više od melankolično ugođajnih vizura njemačkog predgrađa, snimljenih iz automobila u vožnji, uz glazbu Vana Morrisona, Creedence Clearwater Revivala i Harveyja Mandela te izvanprizorne komentare Wendersa i Petera Handkea o filmskosti američke rock-glazbe. Na prvi pogled njemačke su lokacije nalik (ovdje neviđenim) američkima, no uz implicitnu sugestiju da su zrcalna poprišta s onu stranu velike bare privlačna i gostoljubiva, suprotno tjeskobno neveselima i turobnima koje bilježi kamera nepotpisanoga snimatelja ovog kraćušnog slikopisnog snatrenja. Wendersov prvi cjelovečernji film, Summer in the City (1971), nazvan je prema istoimenoj pjesmi američkog pop-rock-country-sastava The Lovin’ Spoonful, a prati lutanje protagonista Njemačkom, uz glazbu Amerikanaca i Britanaca – The Kinksa, The Lovin’ Spoonfula, The Troggsa, Chucka Berryja, Genea Vincenta… Motiv putovanja i lutalačke potrage za smislom i samim sobom provlači se mnogim, ako ne i većinom Wendersovih filmotvoračkih istraživanja.

Savršeni dani (Perfect Days), najnoviji film danas 78-godišnjeg sineasta, ostvaren više od pola stoljeća nakon njegove prve celuloidne režije (izgubljenih desetominutnih Prizora/Schauplätze, 1967) blisko je povezan s navedenim silnicama koje su gonile ondašnjeg mladca. Naslov je preuzet iz pjesme Perfect Day Loua Reeda, a protagonist djela, stariji sredovječnik Hirayama (Koji Yakusho, nagrađen za glavnu mušku ulogu na 76. filmskom festivalu u Cannesu), sluša upravo američko-britansku pop-rock-glazbu 1960-ih i 1970-ih, vozeći se automobilom iz 20. stoljeća avenijama suvremenog Tokija. Na repertoaru njegovih audiokaseta (!) su onodobni The Kinks, The Animals, Van Morrison, Lou Reed, Patti Smith, Nina Simone…

I Hirayama je čovjek u potrazi za smislom i samim sobom, no čini se da je za razliku od brojnih prethodnih vendersovskih tragača dobrano ukoračio u luku spokojne pomirbe sa svojim ja i s okolinom, pronašavši utočište u rutini razmjerno skromna, nezahtjevna, neambiciozna pristupa životu i načinu opstojanja koji mu, pretežno, svakodnevno, nudi pokoju oazu opuštenog zadovoljstva. Užitka u savjesnom obavljanju korisnog posla, u zasluženim trenucima odmora, u pogledu na bibave krošnje kroz čije grane plešu sunčeve zrake. „Komorebi je japanska riječ za drhtaje svjetla i sjene uzrokovane treperenjem lišća na vjetru. Postoji samo jednom, u tom trenu“, riječi su ispisane na odjavnici Savršenih dana, a koje – recimo, poput haikua – sažimaju Hirayamino spoznajno postignuće, svjetonazornu težnju. Jednostavnost je dovoljna. Uočimo li i prepoznamo li ljepote koje (pre)često ne zapazamo, uzimajući ih zdravo za gotovo, ima izgleda da pronađemo mir.

Zaposlen kao čistač javnih zahoda, Hirayama je izgradio svoj ugodan mu mali svijet unutar velikoga – živi sam, gotovo ne govori, među ljudima jest, pristojan, srdačan, dobroćudan, ali na distanci, ne razvijajući odnose, jer oni, zar ne, dovode do komplikacija i problema. Nevoljne osjećaje u njega će izazvati upravo narušavanje uhodanog, po mjeri mu oblikovanoga življenja.

Savršeni dani prihvaćeni su kao djelo kojim se Wenders, nakon desetak godina i nekoliko više-manje neuspjelih filmova, ponovno pokazuje u dobru svjetlu, a to potvrđuje i nominacija za Oscar u kategoriji međunarodnog filma. Posrijedi jest prilično pitko i jasno profilirano ostvarenje što ostavlja dojam lakoruke izvedbe, a ponajviše privlači odmjerenim nastupom glavnoga glumca Kojia Yakusha, koji zrači nenametljivom toplinom i suzdržanim samopouzdanjem. No opetovano prikazujući Hiroyaminu jednostavnu rutinu običnoga svagdana – raspremanje ležaja, umivanje, pranje zuba, brijanje, podrezivanje brka… – cjelina se, u predugom dvosatnom trajanju, nerijetko čini repetitivnom i monotonom. A rubno bi moglo zasmetati i to što nije teško pomisliti kako je dobrim dijelom riječ o (netipičnoj) promidžbi tokijskoga projekta javnih zahoda, The Tokyo Toilet, što zapravo i bijaše izvorište nadahnuća.