Feministička heroina u obrani ognjišta

Mnogi bi se složili da je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica Marija Jurić Zagorka ujedno i, kako je naslovljen esej Slavice Jakobović Fribec koji je prenesen i na mrežnim stranicama Vladina Ureda za ravnopravnost spolova, „protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog feminizma“. O Zagorki se danas općenito uvriježilo govoriti kao o feministkinji – na tom su tragu bila i izlaganja na prošlim Danima Marije Jurić Zagorke, dok je za jednu od najvažnijih hrvatskih feministkinja druge polovice 20. stoljeća Lydiju Sklevicky Zagorka „patuljasta amazonka hrvatskog feminizma“. Takve odrješite ocjene, simptomatično, u rijetkim prikazima Zagorkina rada uglavnom nisu poduprte dokazima iz časopisa Ženski list, Novi ženski list i Hrvatica, koje je Zagorka uređivala. Iako se ideologija može pokušavati iščitati i iz književnih djela, uvijek više ili manje kriptičnih, u ovom ću ogledu naglasak staviti na časopise kojima je Zagorka bila urednica, s tezom da je razumno pretpostaviti kako se sustav vrijednosti preciznije negoli iz fikcije može rekonstruirati iz časopisa koje netko, objavljujući u njima mnoštvo radova, uređuje. Tim više što je Zagorka (1873–1957) te časopise uređivala u zreloj dobi – od 1925. do 1941. Slavica Jakobović Fribec u spomenutom eseju samo šturo navodi kako je Zagorka svoje „feminističko djelovanje nastavila“ novinarskim radom u Ženskom listu i Hrvatici, a istu formulaciju daje i u biografskom tekstu o Zagorki objavljenu u knjizi A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms Central, Eastern, and South Eastern Europe, 19th and 20th Centuries (CEU, 2006).

Preciznije negoli iz fikcije Zagorkin se sustav vrijednosti  može rekonstruirati iz časopisa koje je uređivala

Domaće ognjište kao odraz
narodnog života

O čemu je, zapravo, Zagorka pisala u časopisima koje je uređivala? Mjesečnik Hrvatica pokrenut početkom 1939. Zagorka otvara tekstom Zašto mislim da je potreban list Hrvatica o tome kakva bi trebala biti idealna Hrvatica, zastupajući pritom nacionalizam nasuprot internacionalizmu: „Sve žene na svijetu žive životom naroda, kojemu pripadaju, i zato se svi njihovi problemi i osjećaji razvijaju pod okolnostima, u kojima živi taj narod. Svako domaće ognjište pojedinog naroda živi svojim posebnim domaćim životom. Duh obitelji ne može biti internacionalan, a niti je duša žene kao takva internacionalna, jer su svi osjećaji žene povezani s prilikama u kojima živi njezin narod, kao što je vezana i biljka uz podneblje, u kojem raste. Prema tome je i naša Hrvatica osebujna ličnost po svome mišljenju, osjećanju, naziranju i radu, dakle po čitavom svom nutarnjem životu, a njezino je domaće ognjište odrazom čitavog narodnog života. Zato sam željela pokrenuti list, koji bi bio vjernim ogledalom hrvatske žene u čitavom njenom iživljavanju, u njenoj nutarnjosti i u socijalnom životu i kao čovjeka i kao majke i domaćice.“

Zagorkin časopis podupirao je politiku „hrvatskog vodje dra Vladka Mačeka“, a važno mjesto u časopisu zauzimaju tekstovi o hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Hrvatica tako objavljuje tekstove o „kraljevima hrvatske krvi“, Anti Starčeviću, Eugenu Kvaterniku, Antunu Radiću i o Milanu Šufflayu. Suvremenim feministkinjama nacionalizam, u najmanju ruku, nije drag – no bi li se moglo reći kako, budući da ponekad nacionalizam može biti i „emancipatorski“, i feministkinje mogu biti hrvatske nacionalistkinje? Ne nužno, jer čini se da je nacionalizam u Hrvatici sveobuhvatno načelo izraženo kroz pojam „hrvatskog doma“, koji ne podrazumijeva nužno i one vrijednosti koje se obično percipira feminističkima. Hrvatica, za koju je Miljenko Jergović napisao kako je bila „emancipatorski ženski magazin“ koji predstavlja „neku vrstu onodobnog Cosmopolitana“, u siječnju 1940. u rubrici „Dom i obitelj“ objavljuje tekst Kako da odgojim svoju djecu koji potpisuje A. K. Autor/ica zaključuje kako je važno da majke dobro odgajaju djecu jer „kakve su majke, takva su djeca, kakve su žene onaki je i narod. (...) Svaka majka mora biti svjesna, da je budućnost naroda u njezinim rukama. Odgoji li ona prave karaktere i nacionalno svijesne ljude, tada narod može mirno gledati u budućnost, jer će se odgojena snažna omladina znati boriti za slobodu i sreću svoje domovine. Dužnosti žene kao majke su velike, ali i svete i upravo po njima majke dobivaju svoju veličinu“, zaključuje se.

„Suborac svojeg naroda“

Stalna rubrika u Hrvatici bila je „Društveni rad naših žena“ u sklopu koje su objavljivane vijesti iz raznih ženskih društava. Tu možemo čitati vijesti iz društva Hrvatska žena, iz ženske grane HSS-a te „iz krugova hrvatskih katoličkih žena“, to jest raznih društava katoličkih vjernica. Očito je da po brojnim moralnim pitanjima Hrvatica slijedi nauk Katoličke crkve, što se vidi po učestalom prenošenju govora pape Pija XII. i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Početkom 1940. Hrvatica objavljuje riječi hrvatskog metropolita roditeljima i odgojiteljima na otvaranju gimnazije u Savskoj cesti, označujući ih kao „krasni, duboki govor“. Hrvatica je Stepinca pitala i za mišljenje o suvremenoj ženi, o ženama u javnom i političkom životu te o „radu hrvatskih žena u borbi hrvatskog naroda za njegove ideale“. Stepinčev odgovor na ta pitanja objavljen je na tri stranice u uskršnjem broju Hrvatice. Za Duhove 1940. Zagorka objavljuje svoj psalam, a povodom obilježavanja 1300 godina od početaka kršćanstva u Hrvata 1941. na naslovnici je papa Pio XII. „Od onoga doba, kad su Hrvati primili krštenje, historija dokazuje, da su ostali nepokolebivo vjerni svojoj rimokatoličkoj vjeri, kojoj su se priklonili. Duboki moral naroda, koji ostaje vjeran i postojan u svom uvjerenju!“ stoji u nepotpisanom tekstu na naslovnici.

Ženski list koji Zagorka uređuje od početka do kraja izlaženja ne razlikuje se u bitnome od pravca Hrvatice. U panegiriku Zdenki Smrekar (br. 7/1937), ravnateljici zagrebačke Ženske realne gimnazije i urednici Naše žene koju će vlasti NDH 1941. imenovati predstojnicom za žensko školstvo u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, Zagorka piše: „Hrvatica je nepobitna vrijednota. Ona je jaki, snažni, izdržljivi suborac svojeg naroda. Uvijek kao kolektiv, nikad pojedinačno. Uvijek u zboru, nikad kao solist. Vazda kao požrtvovni vojnik, nikad general. Vojnici, hrabri i silni junaci nikad nisu ni jednoga izmedju sebe promaknuli u generala. Pjevači u zboru, vrstni umjetnici nisu proklamirali nikoga solistom. Kolektiv je upijao u sebe sve svoje pojedinačne snage u jednu jedinstvenu, da čvrsto ujedinjen pruži koristi općem dobru. Zato nije bilo pojedinačno istaknutih hrvatskih žena u javnom radu sve dotle, dok kolektiv nije jednom učinio tome kraj“.

Nije svaka velika žena
„militantna feministkinja“

Ženski list zamjenjuje 1938. Novi ženski list. Taj će časopis Zagorka uređivati od prvog svibanjskog broja 1938, a od prosinca 1938. do ožujka 1939. uređuje ga Sida Košutić. Nakon toga Sida Košutić pokreće Hrvatski ženski list, dok paralelno Zagorka uređuje Hrvaticu. Na mrežnim stranicama Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke koji je pokrenuo Centar za ženske studije navodi se da pod Sidom Košutić „ideološka orijentacija“ tih publikacija postaje „izuzetno konzervativna, apostrofirajući ženu prvenstveno kao suprugu, domaćicu i majku, odnosno vraćajući se na patrijarhalne obrasce ‘Kinder – Küche – Kirche’ koje je Zagorka kritizirala tijekom cijele svoje karijere novinarke, feministkinje i borkinje za ženska i uopće ljudska prava“. Nasuprot tome Hrvatica promiče „feministička, socijalistička i domoljubna načela“. No pravo je pitanje postoji li supstancijalna razlika u pisanju Hrvatskog ženskog lista i Hrvatice? Hrvatski ženski list također je podupirao Mačekov HSS – Sida Košutić sestra je potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića – jedina je razlika što će taj časopis po uspostavi NDH podržati ustašku vlast, dok su ustaške vlasti Hrvaticu zabranile.

Naime, i Hrvatski ženski list piše da žena treba biti što obrazovanija (Z. J.: Knjiga za žene, travanj 1937), dok Ivona Maixner (studeni 1939) u tom časopisu piše da je žena u umjetnosti, književnosti i znanosti pokazala „zamašne rezultate“, zbog čega se ne može „danas više debatirati o razlici sposobnosti, inteligencije među muškarcima i ženama“. Usprkos tomu zaključuje da je, iako postoje iznimke, za „prosječnu“ ženu „prava domena (...) obitelj i materinstvo“. Slično i Hrvatica govori o uspjesima hrvatskih žena (Milka Trnina je tako „svjetska veličina i velika Hrvatica“), zalaže se za žensko pravo glasa na izborima i slično, ali ujedno objavljuje tekstove poput Žena je duhovna potreba genija (travanj 1940) i Dom – posrednik izmedju muža i žene (studeni 1939) u kojemu stoji kako „domaćica, žena i majka mora stvoriti u tom kutiću ono drago raspoloženje, koje se jedino može nazvati odmorom duše. Taj kut je najvjerniji saveznik žene, kojoj muž rado sprovodi večeri vani. Takav je kut i vodič sinu, što jedva čeka, da pusti žlicu i potrči na ulicu, jer ga prije ili poslije dozove kući, gdje je ipak najljepše.“

Lydia Sklevicky u spomenutom tekstu sugerira da Zagorka ne bi mogla postići uspjeh kakav je postigla da nije bila „militantna feministkinja“. Ali Zagorka je, čini se, više pravilo nego iznimka u nizu istaknutih žena u javnom i političkom životu koje su zapravo zagovarale nacionalistička (ili, za osjetljive uši, domoljubna) načela i konzervativne vrijednosti utemeljene u katoličkom moralu. Spomenuta Zdenka Smrekar bila je prva žena koja je u Hrvatskoj doktorirala pedagogiju, dok je Sida Košutić uz Zagorku i Ivanu Brlić Mažuranić najveća hrvatska književnica međuratnog razdoblja. Dok suvremene feministkinje Sidu Košutić ipak zbog djelovanja za vrijeme NDH i književnosti eksplicitno katoličke tematike nisu mogle prilagoditi svojem današnjem narativu, pokušale su to sa Zagorkom hvatajući se za prilično mršave grane. Ipak, nije svaka velika žena u povijesti „militantna feministkinja“ – Ženski list je, uostalom, eksplicitno odbacio tu odrednicu – pa bi tako i Zagorka vjerojatno prije odobrila da se zove velikom Hrvaticom.