Dobrodošao predah od ustaljenih koncertnih programa

Usprkos mnogolikom i čestom propagiranju hrvatske skladateljske baštine i svekolikim institucionalnim obećanjima da će se naći na programima simfonijskih i komornih orkestara, opernih kuća, na solističkim recitalima i slično, istina je da se u koncertnim programima najčešće slušaju uvijek ista, za publiku neproblematična i dovoljno privlačna, a za glazbenike nezahtjevna i već uvježbana djela. Prisjetimo se samo Bersinih Sunčanih polja, Pejačevićkinih Minijatura za klavir, Gotovčeva Ere ili Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog. Navedena djela, naravno, zaslužuju izvođenje, ali mnoštvo drugih čeka svoju priliku. Tko je pratio izlaganje MIC-a tijekom proslave pola stoljeća dvorane Lisinski, mogao je čuti neugodne činjenice o stanju hrvatske skladateljske baštine. Ona je, naime, neobjavljena u suvremenom notnom izdanju u nevjerojatnim postocima: 90% hrvatske simfonijske glazbe nije dostupno za izvedbu, 95% opera hrvatskih skladatelja također. O komornim djelima podatak ne znam, ali sigurno nije utješan.

Koncert je bio uspješna
demonstracija izvrsnih sviračkih
vještina članova ansambla / Snimio Vedran Metelko

U tom kontekstu ansambl Cantus što ga je 2001. osnovao Berislav Šipuš vrijedna je iznimka koja sustavno izvodi i praizvodi domaće autore. Upravo na toj liniji u ponedjeljak smo slušali koncert koji je obilježio godišnjice trojice hrvatskih skladatelja, dok je istodobno omogućio uvid u nedavnu produkciju dviju netom diplomiranih skladateljica, ali i skladateljski rad dirigenta Ivana Josipa Skendera. Koncert je bio i više no uspješna demonstracija izvrsnih sviračkih vještina članova ansambla koji su nastupili solistički: harfistice Mirjane Krišković, pijanistice Srebrenke Poljak i trombonista Marija Šinceka. Koncert su uokvirila djela dviju diplomantica, Danijele Bošnjak, koja je studij završila lani u klasi Zlatka Tanodija, te Sare Jakopović, koja je također diplomirala prošle godine, u klasi Berislava Šipuša.

Danijela Bošnjak uz kompoziciju diplomirala je i čembalo, zbog čega, vjerojatno, naginje estetici renesanse i baroka, vokalnoj polifoniji baroknog izričaja. Bošnjakova je, naime, sama upozorila da se njezina skladba The Silver Swan oslanja na madrigal Orlanda Gibbonsa i koncert za violinu Albana Berga. Tugaljivost pjeva umirućeg labuda, ali i sporost umiranja definitivno je postignuta, no utjecaj Bergova koncerta bio je slabije raspoznatljiv.

Sara Jakopović otkrila je u svojim Repetitive Patterns priličnu živost mašte i sposobnost za realizaciju zanimljivih zvukovnih rješenja – blokova koji, usprkos naslovu, nisu bili zamorni ni trivijalni, već su pokazali vještinu u rješavanju ne baš laka skladateljskog zadatka.

Structures transparentes za harfu solo Natka Devčića koji bi, kao i Stjepan Šulek, ove godine proslavio 110. rođendan, pružile su odličnoj harfistici Mirjani Krišković priliku da istakne sve bogatstvo zvukovnih mogućnosti njezina instrumenta. Nas su opet podsjetile na Devčićevu skladateljsku vještinu, koja od temeljno tehnički profilirane skladbe stvara zanimljivo glazbeno djelo.

Lucidni i atraktivni bili su i glazbeni krokiji I. J. Skendera, koji ih je pod naslovom Cinq croquis povjerio klarinetu, violončelu i klaviru. Skloniji tradicionalizmu no postmodernim glazbenim izričajima, Skender je skladatelj koji posjeduje dovoljno mašte da iz pet kratkih glazbenih ideja ostvari pet pamtljivih glazbeno smislenih minijatura koje vrijedi ponovno čuti.

Sto deseta obljetnica rođenja prvaka hrvatskoga neoromantizma, Stjepana Šuleka, obilježena je Sonatom za trombon i klavir Vox Gabrieli. Sjajni, muzikalni, entuzijastični Srebrenka Poljak i Mario Šincek besprijekornim su nastupom učinili to djelo kudikamo atraktivnijim nego što to ono uistinu jest.

Posljednjeg obljetničara, Krešimira Šipuša, preminula prije deset godina, prisjetili su se kantusovci djelom Nonetto Per Opera Cent’una za klavir, gudački i puhački kvartet. Šipuš se u tom djelu pozabavio polaganim stavkom Beethovenove Sonate za klavir u A-duru, op. 101, a sjajna izvedba ansambla i osobito Srebrenke Poljak na klaviru, kojoj su u ovom djelu povjerene čak tri zahtjevne kadence, znatno je pridonijela fantaziji sastavljenoj od tri varijacije.

Cantus nas je, dakle, počastio izvedbama djela čak četvorice domaćih skladatelja i dviju skladateljica, i to u rasponu od šezdesetak godina, omogućivši tako ne samo uvid u hrvatsku baštinu nego i dobrodošao predah od ustaljenih koncertnih programa.