Dječak iz Čaglina

Svako mjesto obilježi mi neka osoba. Tako da nije bilo književnoga prevoditelja, književnoga kritičara i izrazito plodnoga urednika Zlatka Crnkovića, za Čaglin, općinsko mjesto u Požeško-slavonskoj županiji, sigurno ne bih ni čula ni znala. Ta najistočnija općina u Požeško-slavonskoj županiji, u okviru prirodne cjeline zapadne Slavonije, u dijelu doline rijeke Londže, koja obuhvaća veći dio Dilj-gore i Krndije, ostala bi mi tek bezlična točkica na zemljopisnoj karti, a ovako je kroz toga čovjeka – kojega sam i poznavala i s kojim sam godinama surađivala u Nakladnom zavodu Znanje u Zvonimirovoj ulici 17 u Zagrebu – te njegova prijatelja i sumještanina Stjepana Alberta to mjesto oživjelo.

Zlatko Crnković i Čaglin / Izvor Google maps

Zlatko Crnković o kojem pišem rodio se u Čaglinu 11. svibnja 1931, a umro je u Zagrebu 2. studenog 2013. godine. Ne smijemo ga miješati s čovjekom ista imena i prezimena, ali koji se nije bavio izdavaštvom, nego je bio kazališni, televizijski i filmski glumac, a okušao se i kao pedagog. Predavao je, naime, scenski govor na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu i u Splitu te na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Bio je rođen u Kastvu 27. svibnja 1936, a umro je u Zagrebu 14. veljače 2012. godine. Ono što je moglo povezivati ta dva i imenjaka i prezimenjaka jest izvrsnost. Obojica su bila velemajstori u svojem poslu.

Čaglin se kao posjed prvi put spominje 1316. godine, a 1434. već kao trgovište. U dio općine počinju se potkraj 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća doseljavati Česi i Slovaci iz jugoistočne i sjeverne Slovačke, pa taj kraj postaje i nacionalno točkast. Čuje se tu cvrkut glasova raznih narodnosti, a neka sela u toj općini iznenadila su me svojim imenima, kao npr. Milanlug, koje je ime dobilo po kutjevačkom vlastelinu Milanu Turkoviću te šumi koja se nalazila na tom području, a zvala se Lug. Drugo se pak zove Draganlug, po Draganu Turkoviću, također kutjevačkom veleposjedniku, jer zna se da su Turkovići bili negdašnji gospodari Kutjeva. Nešto što mi je također zanimljivo jest podatak da upravo kroz općinu Čaglin prolazi 18. meridijan (a Zagreb je jedini veći grad kroz koji prolazi 16. meridijan).

Spomenula sam da sam sa Zlatkom Crnkovićem godinama surađivala u Nakladnom zavodu Znanje u Zvonimirovoj ulici 17, u onoj istoj zgradi gdje je bilo (i ostalo) sjedište Hrvatske seljačke stranke. Lektorirala sam tekstove nekih knjiga koje je gospodin Crnković došavši 1969. u tu renomiranu izdavačku kuću uredio i/ili za koje je napisao predgovore/pogovore. A uredio ih je zaista mnogo u nizu biblioteka koje je pokrenuo. Amblematske su njegove biblioteke u Znanju: Hit (260 naslova), ITD (160 naslova), Evergrin (80-ak naslova), a prešavši iz Znanja u izdavačku kuću Algoritam, uređivao je biblioteku „Zlatko Crnković vam predstavlja“. U Znanju su ga kao urednice kultne biblioteke HIT naslijedile Julijana Matanović, a zatim Vjera Balen-Heidl.

Zlatko Crnković diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu anglistiku i germanistiku, no osim s engleskoga i njemačkoga, prevodio je i s ruskoga i s francuskoga jezika. Bez Zlatka, hrvatska bi čitalačka publika ostala siromašnija za mnoga djela Tolstoja, Turgenjeva, Dostojevskog, Gogolja, Ljermontova, Solženjicina, Nabokova, Poea, Dickensa, Wildea, Mailera, Millera, Faulknera, Shawa, Kafke, Th. Manna, Camusa, Sartrea, Gidea, Prousta i drugih, a njegov prijevod Huckleberryja Finna Marka Twaina (1986) amalgamski je spojio buntovnoga dječaka s Mississippija s jednim davnim dječakom iz Čaglina.

Naime, Crnković je nezaboravnom Huckleberryju Finnu stavio u usta upravo narječje svojega Čaglina, napominjući kako je živeći kao dječak slobodno u Čaglinu mogao bolje proniknuti u karakter Twainova junaka. Vrstan prevoditelj ponire u razne svjetove da nam prenese ne samo tekst neke priče nego i ugođaj ambijenta iz kojega priča i likovi potječu.

Zlatko Crnković nije bio samo književni prevoditelj i izvrstan urednik; bio je i književnik. Naravno da me zanimalo što je pisao o svojim omiljenim knjigama, pa sam uživala u Knjigama mog života (1998), kao i u Prošla baba s kolačima (2002. godine, isprva zamišljeno kao kraća kolumna u Vijencu), a potom izašlo kao zasebna knjiga. S prijateljem iz djetinjstva Ivanom Kušanom (koji je za ljetnih praznika boravio i u Čaglinu) objavio je izabrana pisma što su ih razmjenjivali od 1946. do 1997. godine pod naslovom Oko Sljemena i globusa (2006), zatim pisma s jednim od autora čija je djela objavio kao urednik u Znanju, Ivanom Aralicom, pod naslovom Pisac i njegov urednik (1998) te zbirku zapisa Knjigositnice (2002). Za svoje Carske mrvice (2009) sam je Crnković rekao da su to „književne cvebe za čitatelja koji želi zaviriti s onu stranu književnih institucija“. Zlatko Crnković kao pisac blizak mi je upravo po kratkim književnim formama, kojima i sama naginjem.

Zato su mi njegovi tekstovi uvijek bili privlačni – a što dalje, sve više cijenim kratke oblike, jer danas za čitanje npr. Šolohovljeva Tihog Dona ili Dickensovih Postumnih zapisa iz Pickwickova kluba ljudi više nemaju vremena (a možda ni koncentracije). Potrebe čitanja knjiga u papirnatom obliku sve su manje.

Zlatko Crnković podupirao je svoj rodni kraj i inicijative u njemu na specifičan način, a zapravo na jedini sebi svojstven – knjigom. Zato je s prijateljem Stjepanom Albertom uredio i djelomično napisao knjigu o Čaglinu, koju je odani mu Stipa izdao 2020. u vlastitoj nakladi. Još da mu uspije urediti mali muzej u Zlatkovoj rodnoj kući, nitko sretniji od toga Zlatkovog (već vremešnog) prijatelja iz djetinjstva. Želim mu da uspije. I ja bih to voljela doživjeti.